Petak

    Kategorija: Kemal Mahic    
    Objavljeno četvrtak, 05 Mart 2009 23:39
    Klikova: 977

Kemo naslovna

U petak je sat
U satu je minuta,
U minuti je sekunda,
Ko se tada pomoli,
Dobije što zamoli.
Ali nije poznato
Kad je taj sat,ta minuta,ta sekunda.
   Arapska izreka

Nakon bezličnih i radnih utorka,srijede i četvrtka dolazi petak,vrhunac sedmice za
islamske vjernike.To je praznik islamske zajednice.O značaju petka može se navesti
desetine razloga,ali ćemo se zadovoljiti sa onim karakteristikama koje su zanimljive
za muslimansku populaciju:
-po jednom predanju,vjeruje se da će stanovnici Dženeta petkom moći vidjeti Allaha dž.
-ko umre u petak,neće u mezaru biti kažnjavan niti će ga ispitivati meleki Munkir i
Nekir
-oni koji su u Berzehu(međuprostoru između Dženeta i Džehenema),petkom neće biti
kažnjavani
-duše umrlih susreću se petkom
-ptice petkom govore:”Mir,mir,dobri dane”
-vrata Džehenema ne otvaraju se petkom
-sve što je povezano s petkom,nosi blagosov
-petak je dan okupljanja
-petkom se održava hutba.Propovjed se sastoji od dva djela.Prvi dio su općenito
važni problemi,a drugi dio molitva i dobre želje za narod i vlast.Hutba treba biti
kratka.Nakon propovjedi se klanjaju dva rekata.Hutba se vazi na lokalnim
jezicima,iako bi idealno bilo izvesti je na arapskom jeziku.
                   Petkom u 12 sati,islamski svijet diljem planete izgovara jedno
ime:Allah dž. i traži milost Božiju.Možemo li zamisliti taj
veličanstveni ho rod oko milijardu ljudi kako izgovara molitvu u
isto vrijeme,na isti način,sa istim nadama i željama tražeći mir
u srcu,porodici,društvu,tražeći nafaku i sreću od Uzvišenog?I
tako evo već 1429 godina,bivajući sve veći,jači,snažniji
postajući civilizacijska vrijednost!
                     Da bih napisao ovaj tekst,dva petka sam odlazio u bosansku
kafanu na Baščaršiji,preko puta Sebilja.Poručio bih kafu i
gledao prisutne u kafani.Svi su bili na džumi i navratili bi u
“kahvu” na “čašicu”razgovora.Svi su većinom pili kafu,neki
smreku ili čaj.Tražio sam u njihovim licima,ono iskonsko,ono
bosansko.Tražio sam njihovu vjeru!Većina je bila sijedih
vlasi.Lica su bila izbrazdana talogom godina.U razgovorima za
stolovima nije bilo osmjeha,niti smijeha.Djelovali su
umorno,natovareni brigama,koje nose u svojim DNK-a,kome su
pridodate sadašnje brige u borbi za opstanak.Ruke su bile
“razigrane” u objašnjavanju (ne)prilika svakodnevnog života.Ono
što daje nadu i optimizam je primjetljiv osjećaj vjere u Božje
davanje i spoznaju da će Allah dž. Biti uz njih,kao što je i
bio,kada su svi digli ruke od njih.Jednog sam upitao:”Zašto ste
bili na džumi”?Prvo me je nepovjerljivo ošinuo pogledom pa onda
odgovorio:”To je osjećaj srca.To je moje sve.To me drži,dakle
vjera”!Gledajući mu stoičko lice,nemirne oči,skrušene ruke,kapu “francuzicu”,sjetih
se pjesme Maka Dizdara:
                                                  
                                              P O R U K A

…(Ne rehoh li ti jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa-
Dan e znaš ništa o mom luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Dan e znaš ništa o mom bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi ima)

Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
Pa
Dođi

Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna mora
Tmača.
Pošto je riječ o etičkoj veličini koja poraz pretvara u pobjedu podsjetih se ovih
riječi:
“Neka Bog pomogne onome koga gone,neka Bog pomogne onome ko goni”
Petkom se molimo da progoni konačno prestanu i zato neka im Bog pomogne da dođu tobe
i konačno postanu ljudi!
                                                                                
Kemal Mahić,professor

989 Posjeta 1 Posjeta danas