Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno nedjelja, 22 Februar 2009 21:21
Klikova: 1049
Prva asocijacija kada se pomene ponedjeljak,za ljubušake je pazarni dan.Možemo se
podsjetiti ponedjeljaka na “starom pazaru”,koji se nalazio u Pobrišću,pored puta
koji je vodio prema Žabljaku,Gožulju,Mostarskim vratima…i danas se mogu primjetiti
dobro očuvane konture “starog pazara”,jer su betonski stolovi još uvijek “živi”.Malo
je čudno kako su preživjeli iako se ne upotrebljavaju već 40-tak godina.Pored
njihovih ostataka,ponedjeljkom nema više ljudi,nema više robe,zarasli su u
travu,oštećeni i ruinirani.Vrijeme gradi,vrijeme razgrađuje…
Na razmeđu kraja 50-tih i početkom 60-tih godina,ponedjeljkom na “pazaru”
je bujao život,ostvarivana prodaja i kupovina,prevara i
poštenje,uspostavljana komunikacija između znanih i neznanih,domaćina i
gostiju.Robu su iznosili seljaci poljoprivrednici na “Pazar” i prodavali
je onima koji nisu imali zemlje ili vremena da se bave
poljoprivredom.Količina robe je ličila na socijalističku (poljo)privredu
i bila je količinski ograničena.Ali nedovoljni kvantitet bio je zamjenjen
kvalitetom ponuđene robe.Paprike,kavade,patlidžani,kupus,luk,mrkva su
poticali sa “čiste” zemlje obogaćene stajskim đubrivom.Kupci su imali
privilegiju da kupuju “zdrave” proizvode,jer nije bilo vještačkih đubriva
koji su uništili plodnu zemlju ljubuških polja.
Prodavalo se i voće koje je imalo prirodnu aromu ali u malim količinama
jer naše podneblje nije bilo voćarski kraj.Poseban ritual je bila prodaja
karpuze i bostana.Da bi prodali svoju robu,prodavači su pristajali da
naprave “čep” na karpuzi ili bostanu i tako uvjere kupca dap o boji
zaključi da je proizvod kvalitetan i da ga kupi.Nama,Gožuljanima i
Žabljačanima,je bilo drago kupiti ovo kvalitetno povrće!!! Ali problem je
bio donijeti bostan ili karpuzu do kuće.Težinu od 3-6 kg nosili smo
pješke,prebacivali iz jedne ruke u drugu,izdizali iznad glave,mjenjali
ramena.Ipak je preovladavala ljubav prema ukućanima i želja da se malim
poklonom iznenade naši dragi ukusnim delicijama.
Kako je povrće,voće,meso bilo kvalitetno,mogli smo se uvjeriti idući iz
škole,sa posla iz grada prema svojim kućama.Onako gladni i žedni,kada bi
prošli “kasarnu” mogli smo pogoditi šta kuha Zarifa Mašina,šta peče
Hanka,šta pohuje Polda,šta pirja Ema Feridova,šta dinsta Behka
Aganova,šta Mulaginca sprema…Prolaznicima su rasle zazubice,nosevi bi se
uživili u “ručana doba” i pod tim dojmom stigli bi do “blažene” vode na
česmi Gožulj i tako do “svog” ručka bili opčinjeni mirisima iz komšiluka.
Na “Pazar” su dolazili svakog ponedjeljka trgovci iz Dalmacije što samo
potvrđuje historijske trgovačke veze Bosne i Dalmacije.S obzirom da nije
bilo automobile,čudili bi se,kako su dopremali robu do Ljubuškog,idući
pješice preko brda,planina,putevima ili prečicama.Bili su uočljivi svojom
visinom,svojom ikavicom,svojom pričljivošću.Dovlačili su
ribu,jegulju,maslinovo ulje,sturu,rogače,sirće,suhe smokve,bajame…Strogi
Džemo Dešo i tihi Merdžo su naplaćivali “pijacarinu”,pa je u gornjem
dijelu bila izgrađena mala kućica kao ostava za
vage,administraciju,robu.Između stolova je prolazila masa svijeta
gledajući izloženu proizvode,godeći se sa trgovcima.Nije bilo nakupaca i
švercera pa su kupci bili zadovoljni ponuđenom kvalitetom proizvoda.
Prema istoku se nalazio stočni Pazar,preko puta Lukine kuće.Prošlost
bilježi da se na stotine konja,magaraca,krava,teladi nalazilo
ponedjeljkom na stočnoj pijaci.Stočni izmet(galebina) se
sakupljao,pohranjivao u skladište i na proljeće prodavao kao stajsko
đubrivo za obradu bašča,njiva,oranica…
Danas u Ljubuškom postoji tržni centar,pored općine Ljubuški.Međutim
ovaj centar pored funkcionalnosti i estetskog utiska nema “dušu”,nema
atmosferu.Sve je postalo industrija,kako roba tako i posrednici u
trgovini.Ko zna,možda će neko za 50-tak godina pisati nostalgično i o
ovome centru,kao ja o starom “pazaru”.
Kada bi anketirali ljude,vjerujem da bi mnogi proglasili ponedjeljak
danom kojeg najviše ne vole.Ponedjeljak je “početak početaka”.-Većina
nas je počela raditi u ponedjeljak,mnogi su sebi obećavali da će
prestati piti u ponedjeljak,da će prestati pušiti od ponedjeljka,da će
život organizirati od ponedjeljka.Nakon vikenda i burnih subota i
nedjelja,ljudi se moraju uozbiljiti ponedjeljkom i početi
raditi,stvarati za egzistenciju svoje porodice.S druge strane svako
djelo počinje “prvim korakom” a on obično počinje ponedjeljkom.
I tako prolaze naši ponedjeljci,neumitno nas proređujući,ostavljajući
žigove vremena u nama i na nama.Tako nam nisu više komšije
Zerifa,Hanka,Polda,Ema,Behka neko
Hildegard,Ingrid,Ramona,Olaf,Hans,Sebastijan…koji postaju naši zetovi ili
nevjeste…Na ovome svijetu samo mjena jest!!!Takav je život!!!
P.S.Stigla je vijest da je pisac Zlatko Topčić(majka Korjenić!) dobio prvu nagradu u
Austriji za dramu”Ne volim ponedjeljak”,koja će kao prvonagrađeni tekst biti
postavljena na europske pozorišne scene a knjiga će se prevesti na njemački jezik i
izdati u tiražu od 11000 primjeraka!Pošto u njemu ima i ljubuške krvi,čestitamo!