Hadži Asim efendija Smajic (treci dio)

asimef2

Kako dovršiti pricu o hadži Asim efendiji i da kažem ono najvažnije?  Važno je spomenuti organizaciju džemata na Gožulju i oživljavanje izvorne islamske duhovnosti.Hadži Asim efendija je alim starog formata, koji u svojim promišljanjima i djelovanju nikada nije cinio ni najmanji pomak od šerijata. Bio je dosljedan svemu; u svome govoru  i ponašanju.
Njegova kcerka Belkisa se udala za Selima Hadžibajrica. Selim je sin rahmetli šejha Fejzullaha ef. Hadžibajrica. O njemu mi na indirektan nacin cini izuzetnu cast da govorim.

ef.as1
Preko šejha Fejzullaha efendije Hadžibajrica naš ljubuški džemat je imao priliku da se upozna sa tesawwufom, kao jednoj od islamskih disciplina. Hadži Asim efendija je dobio izun od šejha Hadžibajrica da može biti predvodnik u zikru koji smo duže vremena obavljali u džamiji na Gožulju.
Sjecam se da sam jedne prilike ovako upitao hadži Asim efendiju: „Jesmo li mi efendija derviši?“  Poslije kraceg razmišljanja rece: „Ne Admire, mi nismo derviši, mi smo muhibi, ili još preciznije „muhibbu-z-zikr“, a to znaci „ljubitelj zikra“. Nakon dužeg vremena i izucavanja shvatio sam stepen istinskog derviša.
Naš efendija je davao pravu mjeru rijecima i bez bespotrebne mistifakacije cinili smo zikir Allahu dž.š. ponosni što uz sebe imamo hadži Asim efendiju. Uz mog efendiju sam naucio i Kur'ansko pismo i osnove poznavanja pravilnog ucenja Kur'ana. Dobro se sjecam kada je Asim efendija od mene tražio da poznajem i odredene duže dijelove Kur'ana.  Bio sam pomalo lijen i prigovarao zbog cega moram to uciti. On mi je lijepo savjetovao da ce mi to trebati u životu.
Da, trebalo je… i to na Islamskoj pedagoškoj  akademiji u Mostaru, koju sam studirao 1998. godine na ispitu iz Kiraeta – ucenje Kur'ana.  Za ispit mi je trebalo baš ono ašere koje me dragi Asim efendija poucavao još 1990. godine u našem mektebu na Gožulju.
Ništa Asim ef. nije prepuštao slucaju.Vodio je racuna da onaj ko uci ezan, to cini lijepo i sa mekamom. Sjecam se da sam zbog uvježbavanja ezana išao u našu cuvenu Rahinu pecinu, gdje sam slobodno mogao pustiti glas i osjetiti melodiju ezana. Išao sam i na naše brdo Butorovica zbog uvježbavanja, da bih pred efendijom mogao položiti, u to vrijeme za mene težak ispit ucenja ezana. Usadio nam je ljubav prema ucenju ezana. Imali smo obicaj izvlaciti šibicu koji ce sretnik uciti ezan. Naša Gožuljska džamija je bila prepoznatljiva upravo po tome – živi ezan sa mujezinom na munari.  Na odlasku iz Ljubuškog 1993. godine otišao sam do Gožuljske džamije i ucio dovu u njoj ovim rijecima – „Uzvišeni Allahu, sacuvaj  ovu Tvoju kucu zbog onih koji su u njoj,  iskreno samo zbog Tebe, ibadet cinili“.

ef.as11

Tog dana sam zaplakao; u džamiji, na sedždi, za tim starim džamijskim zidovima koje ostavljam. Kroz sjecanje su mi prošli svi trenuci provedeni u džamiji sa Asim efendijom. Moji nestašluci, zapitkivanja, teške mes'ele (pitanja) kada bi on razgovarao sa starijim, a ja se pravio kao da sve to shvatam. Bajrami, mevludi, ramazani, sijela, top sa tabije, i moje nestrpljivo cekanje da dode vakat ezanu. Sve što sam prošao u tom društvu, taj dan, i u tom trenutku je dobilo svoj pecat. Nikada se više to ponoviti nece. Plakao sam i za Asim efendijom; zbog toga što je on srastao za  svoj mihrab, svoj džemat, nas – njegove džematlije. Kakve-takve, ali njegove džematlije koje je istinski volio i cijenio. Uz nas i njegov život je dobio smisao; radio je posao imama koji je njegovom životu i radu dao novi polet i znacaj.
On  me naucio da volim džamiju kao kucu svoju. Nisam zaplakao zbog svoje kuce. Nisam se ni okrenuo za njom, ali jesam za džamijom. Tada, tog dana, u stvari; zaplakao sam za svim onim što me Asim efendija naucio; da volim vjeru, ljude, poslušnost Bogu. U toj džamiji gdje sam odrastao i ucio. Mjesto gdje sam našao i imao drugog dostojnog babu u stvarima vjere.
Rijeci su preslabe da bi sve to na vjerodostojan nacin opisale. Dan odlaska iz Ljubuškog, te teške 1993. godine sam shvatio cemu nas je poucio Asim efendija; pronaci sebe i cijeniti druge ljude. Džamija i zikir je gdje god odeš, pa makar to bilo na goloj ledini. Naucio nas je hrabrosti, ljudskosti, toleranciji i duhovnosti. Citav život je ucenje i stepenice iskušenja – tako nam je govorio i poucavao naš imam Asim efendija.

Kratka biografija

Asim efendija je roden u selu Krušcica nadomak Jajca, 1. 10. 1933. godine. Trenutno živi u istom mjestu. Dva puta je obavio hadždž,  1988. i 2008. godine.
Imamski ispit je završio 1956. godine. Kao imam je radio u Livnu, Bugojnu, Gornjem Vakufu i Ljubuškom u periodu od 1968. do 1993. godine.
Nakon odlaska iz Ljubuškog boravi i radi u Zagrebu do 1997. godine kada odlazi u zasluženu penziju.
Tri dijela ove price su premalo da kažu sve o njemu.  Pokušao  sam dati mali doprinos tome da se ne dopusti zaboravu da odnese sjecanje na njega.
Ovaj tekst završavam njegovim rijecima: „Moja dva najteža trenutka u životu su  – napuštanje džemata u Ljubuškom i kada me moja draga Mihrija hanuma napustila i preselila na bolji svijet“.
Mislim da ove rijeci dovoljno govore o hadži Asim efendiji Smajicu.

Admir Delalic

2192 Posjeta 1 Posjeta danas