Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno utorak, 27 Oktobar 2009 17:19
Klikova: 985
Nije to Ivan Grozni, ni Ivan Damašcanski, ni Ivan Evandelist, ni Ivan Zlatousti ni 23 papa, 6 portugalskih kraljeva, ni 6 ruskih careva, ni 8 bizantskih careva niti 2 francuska kralja …
To je Ivan Škegro, profesor koji je prerano preminuo nakon neuspjesne borbe sa okrutnom bolešcu.
Ivan je roden pri kraju II svjetskog rata u kuci Marijana Škregre (Marijanice), antifastickog borca II svjetskog rata i majke Anice. Završio je filozofski fakultet u Sarajevu i zaposlio se kao profesor u Srednjoškolskom centru Ljubuškom. Poceli smo skoro zajedno raditi kao profesori i da se družimo u školi nakon završetka nastave privatno, uzajmno pojsecujuci se. Razlog tome je bila bliskost naših stavova u onome vremenu koja ponekad neopravdano zovemo olovna vremena. Razlika izmedu ”Onih” i ”Ovih” vremena je u tome što smo u ovim vremenima upoznali šta stvarno znaci olovo u obliku ”duladi” i ”tanadi”.
Ivan je bio otvoren i služio se istinom. Pravednici ne mogu a da ne kažu istinu. Zbog toga je Ivan cesto bio u neprilikama jer istina jednima laska a drugima je neprijatna.
U školi je Ivan ucestvovao u svim oblicima društvenih aktivnosti. Ucenici su ga poštovali jer je insistirao na usvajanju jezickih i književnih znanja. Ubrzo je postao predsjednik Savjeta SŠC Ljubuški i odlucivao o vitalnim pitanjima naše škole.
Kako ljubav nema granica, uskoro se Ivan ”Zaljubio” u svoju bivšu ucenicu prelijepu Ljiljanu Matic ubrzo su sklopili brak i Ivan je napustio školu. I danas se sjecam svadbe organizirane u Donjim Radišicima ispred porodicne kuce. Sjedio sam u društvu u kojem su bili Camil Mušic, Ibrišim Hrnjicevic, Adra Hadžalic, Salko Mahic. Svadba je bila grandiozna puna radosti, druženja, smijeha, dobre meze i alkohola.
Njegova prva politicka funkcija je bila ”pravobranilac samoupravljanja” postojeca vlast je nastojala zaštiti radnike od samovolje ”politickih elita” pa su pravobranioci imali pune ruke posla. Da bi se zaštitila ” Samoupravna prava neminovni su bili sukobi sa direktorima, nacelnicima i drugim upravnim strukturama. U tim razmimoilaženjima Ivan je ”trošio sebe brže nego da je bio ravnodušan prema izazovima, sudskim presudama, naredbama …” politickom kombinatorikom ponudeno mu je da bude sekretar SUP-a Ljubuški. Ivan je prihvatio novu funkciju na kojoj nije ostao dugo vremena. Ivan je morao dati ostavku nakon sukoba sa komuniostickim mocnikom iz Sarajeva, porjeklom iz Veljaka koji ga je smjenio jer je Ivan poštovao naredbu o radu ugostiteljskih objekata do 23 sata na podrucju Opcine Ljubuški. Ponovo se vratio starom poslu poboljevajuci a ne obaziruci se na znake bolesti.
U maju 1993. godine, Videci da prolazim ispred Opcinskog suda, Ivan me je pozvao na kafu kod Muje. Bio sam oduševljen tim njegovim potezom s obzirom na vrijeme i okolnosti u ljubuškom. Mnogi poznanici su tada okretaliu glavu ne primjecujuci moju pojavu. Tih mjeseci smo išli našim gradom kao duhovi tražeci pogledima da nismo prezreni, da nismo ”out” od strane naših do jucerašnjih prijatelja, poznanika i komšija. Bili smo u specificnom stanju straha. I svaki blagonakloni pozdrav ili klimoglav znacio je podršku fizickom integritetu. Zato je ovaj Ivanov poziv ostao u meni do danas kao svjetleca baklja u tunelu izgradenom na mržnji, mitomaniji i netoleranciji. Ivan nije mogao drugacije ni postupiti kada ga je zaljuljala taka beška.
Kada sam saznao da je teško bolestan nazvao sam ga iz Hannovera 1998. godine pitao me ”dali sam ovo zaslužio” Ivane nisi zaslužio, jer ”smrt nije kraj, jer smrti zapravo nema” ostajem tvoj lik ”covjeka na mjestu”, tvoja dobrocudnost pouzdanost i postojanost. Neka tvoj lik bude orjentir mesu tvoga mesa, Dariju i Mariju da si bio castan i plemenit onima koji su te voljeli i držali za svoga prijatelja.