FRACUZI U LJUBUSKOM HANU

Francuz S. Bujon ( Buillon ) proputovao je kroz Ljubuški u septembru 1863. godine i o tome ostavio nekoliko redaka u svom putopisu < Une excursion dans le Nord de la Turquie < 1867. i 1868. godine . Puno ime ovog francuskog putopisca nije poznato kao i drugi osnovni lični podaci . Ne zna se ni zašto je putopis objavljen tek nekoliko godina poslije putovanja .

Bujon se otisnuo iz svoje zemlje , kako sam priznaje iz znatiželje i traganja za novim . Kao i drugi francuski putopisci , rječit je i jasan , piše nadahnuto i slikovito . Po stilu i senzibilitetu potsjeća na velikog Evliju Ćelebi . Bujon je sa svojim saputnikom D. krenuo početkom septembra 1863. godine parobrodom od Trsta prema jugu do Splita i Makarske gdje su se iskrcali i prenoćili .

Sutradan su se zaputili u Vrgorac , tu proveli jednu noć i rano ujutro krenuli za Mostar preko Ljubuškog . U Mostar su stigli noću i tu ostali petnaestak dana . Prelaz dalmatinsko-hercegovačke , odnosno austrijsko-osmanske granice i stupanje na ljubuško tlo , Bujon opisuje ovako : < Prešavši granicu , idemo uskim puteljkom , koji vijuga kroz divna ražena i kukuruzna polja . S vremena na vrijeme mimoiđemo se s kakvim Turčinom duge brade , sa ogromnim turbanom, koji je isto toliko gord na svoje vezene dronjke koliko i neki Španac u svome pocijepanom ogrtaču . On nas i ne pozdravlja , što bi učinio neki Dalmatinac , i ne sklanja se da bi nam napravio prolaz ; mi moramo skrenuti konje u stranu da ga ne bismo udarili .

Seljaci rade tu i tamo duž puta, ili se odmaraju u hladu pušeći. Oni i ne dižu glave na buku koju pravimo . Evo nas odsad u Turskoj , a radoznalost se slabo slaže s muslimanskom ozbiljnošću > . Kad su prošli polje čekao ih je gradić Ljubuški < sa svojim bijelim kućama , uokvirenim lišćem , i svojim minaretima , čiji su cinkani krovovi svjetlucali na suncu poput koplja > .Tu su putnici svratili u han da se malo odmore i nastave put prema Mostaru , kroz , po riječima putopisca,čudesno lijepe predjele . Bujon , neočekivano , ne opisuje grad , čaršiju,susret sa kajmekamom ili drugim značajnim ljudima , nego samo susret sa gostima ljubuškog hana : < Dolazimo tako >-počinje putopisac svoju priču-< do hana u Ljubuškom , u pratnji svih pasa toga kraja ( a svako zna da njih ima u izobilju u Turskoj ) .

Koncert divljeg laveža nagovješćuje naš dolazak > . Francuski putnici su iznenađeni što pred njih ne izlazi niko iz hana kao što je običaj u evropskim gradovima . Ušavši u han , putnici zatiču gazdu kako sjedi skrštenih nogu (” a la turka < ) i puši mirno lulu . U hanu nalazi se ” desetak ljudi , s prljavim turbanima , u izanđaloj i nečistoj odjeći “. Prostorija u kojoj su okupljeni četvrtastog je oblika , a zidovi , na kojima vise , na ogromnim ekserima, nargile , ” crne od upotrebe “, okrečeni su . Putnik je , u znak dobrodošlice , poslužen kafom . Poslije pozdrava na turskom (< salam aleikum ” ) i odgovora ( ” aleikum salam ” ), razgovor se vodi na našem jeziku .

Tema je , pored ostalog Francuska i njeni proizvodi , i naročito , Pariz , i njegova ” čuda ” i ” ljepote “. Pažnju okupljenih gostiju privlači , naročito , oružje francuskog putnika ( revolveri , karabinka ) , koje ide od ruke do ruke . < Brbljanju nema kraja > . Prekida ga jedino odlazak putnika iz hana .* * Do integralnog teksta ovog putopisa , i pored svih nastojanja , nije moguće doći . Po svoj prilici , časopis u kojem je putopis objavljen čuva se kao raritet u nekoj pariškoj biblioteci . Fragmenti putopisa , prikazani briljantnim stilom M. Šamića , ipak su samo dio onoga što o gradu Ljubuškom i ljubuškim Bošnjacima putopisac iznosi u integralnom tekstu .

Bouillon S. Une excursion dans le Nord de la Turquie . Revue Contemporaine 1867 , pp 467-496 , 1868 , pp 193-233 . * Šamić M. Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću ( 1836-1878 ) i njihovi utisci o njoj . Sarajevo : Veselin Masleša , 1981 .

HALID SADIKOVIĆ

794 Posjeta 1 Posjeta danas