Evlija Celebi nije bio u Ljubuskom

Putopisci su rijetko zalazili u ljupki grad . Nije im bio na putu , a i privlačili su ih više drugi gradovi . Od njih se razlikuje jedan , sigurno najbolji , koji je htio doći u Ljubuški , ali mu to nisu dozvolile surove ratne prilike . To je čuveni turski putopisac Evlija Ćelebi .

Evlija Ćelebi ( pravo ime Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli Ćelebi ) rođen je 1611. godine . Poslije školovanja na sultanovom dvoru , svestrano obrazovan i nadaren , od 1640. godine pa sve do kraja života 1682. godine , putovao je širom ogromnog Osmanskog carstva i u svojim dnevnicima bilježio sve što je zanimljivo i značajno .

Dnevnici su tiskani na turskom jeziku u deset opsežnih tomova prvi put u Istanbulu u periodu od 1896. do 1900. godine i izdani kao ” Putopis ” (Sejahatnama ) . Evlijin ” Putopis ” po svojoj važnosti i obilju podataka o našim krajevima nadmašuje mnoge druge izvore . Piše zanimljivo , lako , jasno , originalno , ponekad pretjeruje kao i drugi orijentalni putopisci .

Putovao je sam ili u pratnji znamenitih osmanskih državnika . Ćelebi nije bio samo svjetski putnik i putopisac nego i vrlo povjerljivi državni činovnik , pouzdanik visokih osmanskih zvaničnika i ratnik s sabljom u ruci . Evlija Ćelebi je dva puta putovao kroz naše krajeve , 1660. i 1664. godine u vrijeme zloglasnog kandijskog rata ( 1645-1669. ) . To je doba niza osmanskih vojnih neuspjeha u Dalmaciji i pojačanog četovanje na mletačko-osmanskoj granici . Poslije zauzeća ugarskog grada Varada u augustu 1660. godine Evlija je poslat u Bosnu da bosanskom veziru Melek Ahmed-paši ( inače , svom prijatelju , rođaku i mentoru ) odnese vijesti o tom velikom uspjehu . Evlija Ćelebi je prvi put boravio u Bosni ukupno dva i po mjeseca , od 10. septembra 1660. godine kada je bio u Livnu do sredine novembra .

U tomu V Sejahatname ( dio XI , ” Naše putovanje iz bosanskog ejaleta u Banju Luku ” , 492-493 ) , Ćelebi posvećuje nekoliko redaka ljubuškom vilajetu ( u originalu ” Lupuška vilayeti ” ) : ” Odavde smo poslije tri sata hoda pali na konak , opet na Livanjsko polje . Kad se Melek Ahmed-paša , s vojskom velikom kao more , ovdje zaustavio , sve je stanovnike okolnih neprijateljskih gradova obuzeo strah i trepet . Oni rekoše : – Opet će sigurno na neku stranu da plijene i pustoše . Od toga straha i strepnje počeli su da stižu iz svih buntovnih gradova izaslanici i da donose nebrojene i čudne darove . Najprije dođe izaslanstvo s južne strane iz hercegovačkog sandžaka od stanovnika vilajeta Ljubuškog blizu šehera Mostara s deset kesa ( groša ) , pedeset tovara komorskih konja i s mnogim kao kotač velikim vijencima smokava , slađih od čistog meda .

Njihovim je izaslanicima ukazana velika pažnja . Bili su opomenuti i upozoreni da se dobro vladaju “. U aprilu 1664. godine veliki vezir Ćuprilić uputio je Evliju hercegovačkom mutesarifu Suhrab Mehmed-paši sa povjerljivim porukama . Tako je on u proljeće krenuo iz Beograda u Hercegovinu i time započeo svoje drugo putovanje kroz naše krajeve . Evlija nije ostavio nikakva spomena o Ljubuškom , iako se živo zanimao za taj grad . Kada je boravio u kuli Norin , nedaleko od ljupkog grada , norinskim vojnicima je izrazio želju da ga posjeti . Nažalost , morao je odustati , jer su ga oni upozorili da je ta posjeta previše opasna . To se vidi iz ovih redova : ” Kad smo mi , zatim rekli da bismo željeli na putu za Mostar , da razgledamo i vilajet Ljubuško , to nam norinske gazije nisu odobrile rekavši da je neprijatelj jako buntovan , i mi odustasmo od te namjere , te oprostivši se sa svim turskim azapima ( prvacima ) , krenusmo u sjevernom pravcu , pa smo za dva sata opet došli u kasabu Gabelu . Samo koji dan kasnije , kad je došao u Mostar , gdje je boravio tri dana , Evlija je sam iskusio svu opasnost od ljubuških pobunjenika .

Dok je klanjao Bajram na Musalli , zajedno sa drugim muslimanima , Mostarom se munjevito proširila vijest da je okolina Ljubuškog ugrožena od ljubuških kršćana i da je potrebna pomoć . Odmah je prekinut bajram-namaz . Naoružani pješaci i konjanici krenuli su u brda ljubuške nahije u nepoštednu borbu . O tome Evlija piše : ” Kad smo s velikim džemaatom klanjali bajram-namaz na Musalli , upravo u času kad je mufti-efendija ( šejhu’ l-islam ) učio hutbu , dođe sedam ljudi kao bez duše i zapomagaše: – Aman , braćo muslimani , eto za tim brdom vodimo borbu s ljubuškim nevjernicima . U pomoć , braćo , u pomoć ! Na to reče muftija ( šejhu’ l-islam ) : – Na noge , braćo muslimani , da idemo na vojnu bajramskih žrtava , da priteknemo u pomoć braći muslimanima i da tako napravimo najveću vojnu .

Odmah su sve gazije , pješaci i konjanici , ne dovršivši molitvu ( hutbu i dovu ) prihvatili oružje , spremili se i odjurili u planine . Poslije dva sata započeli smo teške borbe u nahijama Ljubuškog . Neprijatelj umalo nije nadvladao ( muslimane ) , ali u taj čas prispješe mostarske gazije kao Hizir i , uz poklič ” Allah , Allah “, tako potukoše mačem neprijatelja da to nije moguće opisati . Odmah ispališe jednu salvu . Neprijatelj vidje da su Turci bez obzira na Bajram pošli u borbu i da sijeku mačem .

Palo je oko sto sedamdeset neprijatelja , ostali su razbijeni i iz navale prešli u bijeg i otišli u svoj pakleni zavičaj . Naše gazije , tjerajući neprijatelja , zarobiše ih oko sedamdeset , a pedesetak posjekoše . Od naših pogibe mučenički samo sedam vitezova , koji su sahranjeni . Bajramski ručak ručali smo u selu koje smo oslobodili , a zatim smo zdravo i veselo s plijenom i velikom pompom vratili se u šeher Mostar.” Evlija je i ranije , dok je boravio u Nevesinju , bio svjedok napada kršćanskih pobunjenika , ne zna se da li iz Ljubuškog , Kotora ili Primorja .

Naglašava da se Nevesinjci od tih napada vrlo uspješno brane ” sa visokih sedam kula na po četiri skele “. Ćelebi još na dva mjesta u ” Putopisu ” spominje Ljubuški . Iz dubrovačkog harača u toku 1664. godine isplaćeno je 3000 vojnika koji su čuvali ” najvažnija mjesta ” ( gradove , kasabe i klance ) , među kojima se, pored Mostara , Počitelja , Bileće , Gacka i drugih hercegovačkih mjesta , navodi i grad Ljubuški . U Evlijinom popisu gradova hercegovačkog sandžaka 1664. godine ( ” Popis gradova u sedam sandžaka bosanskog ejaleta ” , tom V , 548-549 ) , Ljubuški se navodi kao ” Lupuška ” .

Nažalost , nenadmašni putopisac i svjetski putnik , iako je to želio , 1664. godine nije bio u Ljubuškom . Da je bio , ostavio bi opis ljupkog grada prije dva temeljita rušenja i paljenja 1689. i 1694. godine koje su izvele mletačka konjica i pridružene uskočke jedinice . Tako je ostala potpuno nepoznata urbana fizionomije Ljubuškog upravo u vrijeme njegovog procvata sredinom 17. stoljeća . Evlija Ćelebi . Putopis . Odlomci o jugoslovenskim zemljama .

Naslov izvornika : EVLIYA CELEBI SEYAHATNAMESI , Istanbul 1314/1896-1318/1900 . Preveo , uvod i komentar Hazim Šabanović . Sarajevo : Publishing , 1996 .

HALID SADIKOVIĆ

1062 Posjeta 1 Posjeta danas