Napisano i objavljeno 05.juli 2010. Amidža je preselio na Ahiret 2013 g.
Amidža Mustafa Muminagić, 90 god., uz Ibrahima Fazlića, stogodišnjaka, jedan je od najstarijih živećih ljubušaka. Ispričao mi je neke detalje iz starih dana u našoj čaršiji, prije Drugog svjetskog rata.
U doba Mustafinog djetinjstva Ljubuški se sastojao od Žabljaka, Gožulja , Tabije i naselja oko tvrđave. Mnogobrojni dućani nalazili su se u mahalama Gornjeg Grada.
Na Žabljaku je u današnjim prostorijama Merhameta bila mesara. Kovačnicu je držao Salka kovač. Muhamed Muminagić je držao piljaru, zelenaru. Tu je bio i bricin dućan i mnoge druge trgovine. Salko Kujo Mujezinović je imao malu kahvanu.
Mustafin otac, Ibraga, moj rahmetli dedo bio je terzija i imao dućan ispod kuće na Žabljaku. Terzija je bio krojač čakšira, gunjeva i drugih potrebština. Jedno vrijeme je Ibraga bio muftar Žabljaka, funcija načelnika čiji se nosilac mijenjao svako četiri godine.
Blizu džamije je bila čitaonica u kojoj se nalazilo društvo Gajret.**
U prizemlju čitaonice je imao ordinaciju Sado Sadiković, narodni ljekar. Tu je primao pacijente koji su dolazili iz okolice i daljih krajeva. Većina je dolazila pješke, neki fijakerom, neki kolima, na konju, magaretu, a bilo je i pravih, starih ”mečki” koje su se palile kurblom ispred auta.
Amidža se sjeća da je Sado volio djecu i često im je darivao novčiće ili slatkiše. I ja se sjećam da bi i Atifaga Muminagić darivao nas djecu kad se fino javimo i nazovemo selam. Tako bi ja, ako ga opazim da ide s pijace uz Takale, našao se, kobajagi, u poslu i okrenuo nizbrdo prema njemu. Tada bi Atifaga rekao: ”Mithataga naš, evo jedna bila!” (Bila – novčić od jednog dinara). Sitnica, ali meni uvijek jednako drago, za bonbona, ili žvakaći.
Amidža priča da je u sadašnjoj kasarni bila sokolana, nazvana po sportskom društvu ”Soko”, gimnastika. Omladina je trenirala u sokolani i pripremali se za sletove. Sletovi su održavani na Tabiji, Kuli, na velikom proplanku. Tu bi se okupilo puno naroda, pravio bi se teferić. Pleh muzike iz Trebižata, Vitine, i ostali, i lovačka društva učestvovali bi u svenarodnom teferiću. Živo je bilo na Tabiji tih dana.
I na Gožulju je bilo mnogo dućana u to vrijeme, mesnica, brico, razne trgovine, čitaonica…
Na Pazaru, dole prema današnjem centru, prodavalo se svašta. Na magaradima, konjima, dogonila su se drva, povrće, đubre, iz Dalmacije ulje u mješinama. Ovi uljari, kad ogladne, uspu u zdjelu ulja i kukuruze i zameze. Na samom Pazaru su bili ogromni betonski stolovi, koji i dan danas zjape prazni.Blizu Pazara je bio i parking za magaradi, sa placevima, i sa betonskim kockama sa halkama za vezanje živine.
Amidža priča dalje da su često išli u Vitinu pješke na Bajrame, na Mevlude, na šerbet. To mu je dalo dobre temelje za zdrav i dug život, pa i dan danas planinari u Zenici i širom Balkana.
I u mom djetinjstvu su bili obavezni odlasci na mevlud u Vitinu, autobusom, po makadamu. Skupile bi se žene iz mahale sa djecom, na šerbet, i na kahvu na vrelu Vrioštice. Jednom sam upao u kanal, preskačući kamenja, u najnovijim pantalonama, mal nisam fasovo!
Sjeća se amidža i da je propao u mektebu (mejtefu) i morao ponavljati godinu. Kod efendije Hasana Sadikovića, rahmetli, nije skroz savladao suru ”Leheb” (”Tebbet jeda”). Efendija bi petkom podučavao djecu u školi.
Petero braće i jedna sestra Džehva. Sva braća se otisnula u ”svijet”, za školom, zanatom. Salih rahmetli, bio otpravnik vozova, skrasio se u Doboju. Hamid rahmetli, agronom, živio i sahranjem u Zadru. Hilmija rahmetli, major, živio i sahranjen u Beogradu.
Mustafa, bravar, živio i radio u Zenici, provodi penzionerske dane u Zenici i na vikendici u Kruščici.
Rahmetli babo Džemal, bravar, radio u željezari u Zenici do 1964. Te godine vratio se na porodično imanje i postao poljoprivrednik. Srce mu prepuklo 1993 i sahranjen je u Ljubuškom. Rahmetli Džehva, udata za Selmana Sadikovića, bila blagajnik u Vinariji, sahranjena u Ljubuškom.
Sudbina, božije davanje, svi znamo gdje i kada smo rođeni, niko ne zna gdje će završiti.
Planovi koje krojimo godinama, u sekundi nam se okrenu i život dobija novi tok.
Selam, pozdrav, u zdravlju
Mithad Muminagić
**(Gajret je bilo društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Osnivačka skupština “Gajreta” održana je 20. februara 1903. Osnivači “Gajreta” su bili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji su bili i osnivači časopisa “Behar“.)
.
.
.
.
.
.
.
.
.