Ljubuski bez Nize gimnazije

Kategorija: Halid Sadikovic

Objavljeno petak, 19 Mart 2010 09:40

Klikova: 1019

Ljubuški nikada nije bio u milosti vlastodržaca .           U osmansko doba grad je činila velika , neosvojiva tvrđava sa podgrađem .
Kasaba ispod nje , više puta razarana i paljena , bila je stalno
podređena tvrđavi i osmanskim vojnim ciljevima .

 Arogantni Austrijanci su u najljepšem dijelu grada , tik uz veliki
gradski harem ” Kapetanovac ” , izgradili šest magazina duhana ,
nezgrapnih i hladnih zgrada zatvorskog tipa i ogradili ih kamenom i
željeznom ogradom . Od Ljubušaka su uzimali mnogo više nego što su im
davali . I pored toga što je ljubuški duhan bio Kalajeva ” zlatna jabuka
“, nisu ni pomišljali da veliki duhanski ured dograde u tvornicu .
Umjesto izgradnje vodovoda od Gožulja do donjeg dijela grada , uz malo
troška i za kratko vrijeme , sagradili su jednu čatrnju , uglavnom za
vlastite potrebe . Očekivalo se da će ponovo sagraditi crkvu sv. Kate u
središtu grada koju su Turci srušili 1563. godine , ali ni to nisu
uradili , nego su kamenje sa razorenih crkvenih zidova koristili za
gradnju obližnjeg kotarskog ureda . Željeznica do Čapljine bila je samo
pusti san , a od toliko željene niže realne ( svjetovne ) gimnazije
ostali su samo požutjeli papiri u arhivama gradskog i kotarskog vijeća .

          Ljubušaci su uvijek volili škole i cijenili učene ljude . Niža realna
gimnazija bila bi im mehlem na ranu od stalnih frustracija .

          Na proljetnom zasjedanju kotarskog vijeća 14. juna 1912. godine na dnevnom
redu bili su :

1.izbor procjenitelja duhana ;

2.pravo ispaše i drvarenja ;

3.popravka mosta preko rijeke Trebižat ;

4.popravka cesta preko Tihaljine i Drinovaca ;

5.odvajanje nekih mahala od seoske općine Klobuk ;

6.osnivanje gimnazije u Ljubuškom ;

7.gradnja vodovoda u Ljubuškom ;

8.izgradnja željeznice od Čapljine do u Ljubuški ;

9.učešće i izbor pouzdanika u suhoj duhanskoj vagi ( samo glavari ili i drugi
sadioci ) ;

10.regulacija Bekijskog polja .

Kotarskim vijećem je predsjedavao privremeni kotarski upravitelj Šandrk .

Na javnu narodnu skupštinu 11. oktobra 1912. godine koju su sazvali ljubuški prvaci
sve tri konfesije , odazvao se veliki broj građana i seljaka sa svojim župnicima na
čelu . Pozvani saborski poslanici Atanasije Šola , dr Nikola Mandić i Ademaga Mešić
nisu došli zbog ” prezauzetosti” . Prisutni su jednoglasno zaključili ” da se zamole
mjerodavni faktori , da u ovom času pomognu opravdanim zahtjevima Ljubušaka i to :
da se napravi vodovod za grad sa vrela Vrijoštice , da se izgradi pruga željeznička
od Čapljine do Ljubuškog i da se u samom gradu podigne jedna srednja škola “.

        Na sjednici gradskog zastupstva 26. oktobra 1912. godine jedina tema bila je
otvaranje koje srednje škole u gradu . Ispred Kotarskog ureda sjednici je
prisustvovao kotarski predstojnik Karl Albrecht .

Gradsko zastupstvo u sastavu :

Memišaga Mesihović , načelnik grada ,

Lučić Ivan , podnačelnik i

vijećnici Idrizaga Lalić , Selim-aga Beširević , Marko Dževlan , Ljubomir Gnjato ,
Hasan-aga Dizdarević , Abdulah ef. Muminagić , Faik ef. Sadiković i Jusuf ef.
Tančica .

donijelo je slijedeći zaključak :

        Pošto ravnateljstvo franjevačkog redodržavništva u Hercegovini namjerava
prenijeti svoju sadašnju gimnaziju sa Širokog Brijega u koje mjesto od
hercegovačkih gradova , a kako se čuje , svi su uvjeti da bi isto moglo biti
preneseno u grad Ljubuški , jer cijelo pučanstvo kotara Ljubuškoga to želi i
molbom traži-općinsko vijeće prije nego što zauzme stanovište u pogledu
franjevačke gimnazije , moli Zemaljsku vladu da blagoizvoli izjaviti da li
namjerava molbi žiteljstva kotara Ljubuškog za podignuće koje srednje škole
u Ljubuškom udovoljiti .

        Kako su Ljubušaci bili uporni u svom zahtjevu za otvaranje srednje škole ,
Vlada je u odluci od 13. novembra 1912. godine obećala ” da će se uzeti u
prvom redu obzir na grad Ljubuški , kad se bude o tome radilo , da se u
Hercegovini , uz mostarsku gimnaziju , osnuje druga taka srednja škola “.

        Ljubušacima je bilo mnogo razumnije da se u Ljubuškom osnuje mala realna
gimnazija , nego niža trgovačka škola kako je to , nažalost , zaključio
Prosvjetni odbor Sabora . Ljubuški nije trgovačko mjesto , željeznica je
relativno daleko kao i gimnazija na Širokom Brijegu .

        Dopisnik ” Hrvatskog dnevnika ” žali se da su ljubuški kotar i sam grad
godinama potpuno zaboravljeni :

        ” Poznato je da je ljubuški kotar svojom veličinom jedan od najvećih kotara
u Hercegovini , a i svojom prirodnom ljepotom nije zaostao za drugim
kotarevima . Usprkos toga , Ljubuški je sasvim zaboravljen , ne samo grad
Ljubuški , nego i ostala mjesta koja njemu pripadaju “.

        Nakon toliko molbi , deputacija i dopisa , Ljubušaci odlučiše da ponovo
sazovu javnu narodnu skupštinu i da svoje osnovne zahtjeve zvanično upute
Saboru i Vladi .

        Skupština je održana 10. februara 1914. godine u prostorijama hrvatskog
pjevačkog i tamburaškog društva ” Trebižat ” ( Memišaga Mesihović ,
predsjednik , M. Orlandini , politički izaslanik , pravnik A. Madirazza ,
perovođa ) .

        O potrebi otvaranja srednje škole ili gimnazije govorio je vlč. o. Franjo
Čuturić , vodovodu kao nasušnoj potrebi grada Mehmed ef. Mahić , a o
uvođenju telefonske linije trgovac Ante Gavran . Veliki broj djece ljubuškog
kotara ostaje uskraćen za dalje školovanje . Donji grad crpe vodu samo iz
čatrnji koje ljeti skoro presuše . Ako se ne bi našao novac za vodovod od
vrela Vrioštice u Vitini , mogao bi se sagraditi rezervoar vode u gornjem
gradu kod vrela ” Gožulj “, a onda iz njega po cijelom gradu razvesti cijevi
. Ljubuški je središte jednog od najvećih kotara , a nema telefonske linije
. Najviše zbog toga trpi trgovina . To ne traži velike troškove s obzirom da
brzojavni stupovi do Čapljine mogu služiti za telefonsku žicu .

Prisutni su se složili da su otvaranje male gimnazije , izgradnja vodovoda i
uvođenje telefona tri prva zadatka u razvoju grada . Za izradu memoranduma Saboru i
Vladi Skupština je zadužila Memiš-agu Mesihovića , gradonačelnika , O. fra Franu
Ćuturića , Antu Gavrana , trgovca , Faika Sadikovića i Martina Radonića .

        Ljubušaci su bili ogorčeni,jer su ih svi zaboravili.Nije bio dovoljan
argument da u kotaru ima 13 osnovnih škola , da gradska osnovna škola ima
preko 350 đaka , da djeca masovno prekidaju školovanje , jer u Ljubuškom
nema male gimnazije ili neke druge srednje škole . Iako su saborski
predsjednik dr Bašagić * i Arnautović * poručili iz Mostara da će Ljubuški
sigurno dobiti gimnaziju , od toga nije bilo ništa . Svi govore da se
gimnazija otvara u Trebinju , a Ljubušacima ostaje nada u otvaranje niže
trgovačke škole koja nije nikome od interesa .

        Ljubušaci su uzaludno apelirali na hrvatske poslanike , muslimane i katolike
, da prođu ljubuškim kotarem , da se uvjere u bijedu naroda i o tome da je
Ljubuški najsiromašnije mjesto u Herceg-Bosni . Tih godina sve se urotilo
protiv njih ; o željeznici nema više ni govora , isušivanje
Imotsko-Bekijskog polja stalno se odgađa , otkupna cijena duhana je niska .
Kad Ljubušaci pokušaju predati duhan na dalmatinsku vagu , po zvanično dva
puta većoj cijeni od naše , financi im ga oduzimaju i strogo ih kažnjavaju .

        ” Stari prijatelj Ljubušaka ” u ” Hrvatskom dnevniku ” od 26. marta 1914.
godine iznosi niz argumenata u prilog otvaranja male realne gimnazije u
Ljubuškom :

” U novinama je a i u Saboru bilo zadnjih dana govora o tom da bi gimnaziju otvorili
u Trebinju ili Ljubuškom .

Da su u nas zdraviji odnošaji i da su svi narodni zastupnici u stvar upućeni i
strogo objektivni , o tome ne bi smjelo biti ni za čas dvojbe , da se gimnazija ,
ili još bolje , realna gimnazija , ima otvoriti u Ljubuškom , a Trebinju da ostane
trgovačka škola , koja bi se mogla proširiti , odnosno reorganizirati .

Trebinje ima željeznicu-ono ima direktnu željezničku vezu sa Mostarom i Dubrovnikom
; ono ima trgovačku školu-Ljubuški nema ništa .

I Mostar i Dubrovnik imaju velike gimnazije koje su dodatne potrebi Trebinja grada
kao i cijelog trebinjskog kotara i njegovih deset osnovnih škola . Trebinje je
trgovački grad , Ljubuški to nije .

Ljubuški je , prije svega , zdravo mjesto ( po mnijenju bivšeg šefa zdravstva dr-a
Koblera , najzdravije je u cijeloj našoj zemlji ) . Ljubuški ima danas već 14
narodnih osnovnih škola , a do kraja godine će ih imati još najmanje 7 ili 8 , dakle
preko 20 škola . Osim toga , gravitiraju u Ljubuški škole u Čapljini , Gabeli i
Trebižatu , stolačkog kotara . Sva su ta mjesta , dok nije uspostavljena ispostava u
Čapljini , pripadala ljubuškom kotaru . Osim toga , pridolaze tu škole u Čitluku ,
Čerinu , Gradnićima i Rasnu mostarskog kotara .

Ljubuški nema željeznice , te je udaljen od Čapljine-najbliže željezničke stanice-15
km. , daleko je od Dubrovnika , daleko od Mostara .

Narod je ljubuškog kotara zdrav i jedar , bistar , radin , nu velikim dijelom
siromašan , jer ima malo zemlje , a puno naroda ( po zadnjem popisu nešto malo manje
od 40.000 duša ) . Ljubušaci od vajkada , i katolici i muslimani , rado polaze škole
, željni su nauke .

Ljubuški je kotar vrlo aktivan ; sadi se tu najviše duhana . Danas još govore ljudi
kako je jednom prigodom pokojni ministar Kallay rekao begovima Kapetanovićima u
Vitini : > Ljubuški je moja zlatna jabuka > . I jest zlatna jabuka , jer od ono 15
milijuna , što ih duhan čisto nosi eraru , dobru trećinu , ako ne i više , daje
ljubuški kotar .

Mnogo se doduše govori o vrlini trebinjskog duhana ; ali cijeli trebinjski kotar ne
daje ga toliko koliko u ljubuškom kotaru samo jedna općina , recimo napr. Drinovci .
A i u kvalitetu ne zaostaje duhan iz Ružića , Dragičine , itd, nimalo za najfinijim
trebinjcem . Osim toga plaća ljubuški kotar kud i kamo više desetinskog paušala , a
to je , kako je poznato , u Bosni i Hercegovini najveći i najteži porez od
trebinjskog kotara .

Još moramo napomenuti da u Ljubuški gravitira i Vrgorac s okolicom kao i Imotski s
cijelom dobro napučenom imotskom krajinom .

Ljubušaci rado idu u školu , djeca su talentirana , ali radi siromaštva , malo ih
može u Mostar na višu nauku . Teško je sirotinji ljubuškoj školovati djecu u Mostaru
, jer to puno košta ; u Ljubuškom bi to bilo mnogo jeftinije ; tamo ima prijatelja ,
ima rada , a u Mostaru , gdje je svak prije svega samo trgovac , nema i ne može biti
srca za ljubušku sirotinju , imadu je dosta i svoje .

Za Ljubuški dakle govori potreba , govori pravednost , govori humanitet , a po
svojoj poreznoj snazi Ljubušaci s pravom zahtijevaju za sebe gimnaziju .

Odmah prve godine , uvjereni smo , bilo bi u Ljubuškom do 100 učenika u gimnaziji ,
u Trebinju ne znam bi li ih se i 30 našlo .

Dakle , Ljubuški neka dobije gimnaziju , Trebinju neka ostane trgovačka škola , a
volja vas dajte mu i trgovačku akademiju , jer Ljubušaci nemaju ništa protiv toga “.

        Kao svoj najjači adut Ljubušaci su priložili pouzdane statističke podatke o
vrlo nepovoljnom odnosu ukupnog broja đaka , đaka u četvrtom razredu osnovne
škole i đaka koji pohađaju srednje škole .

        U toku 1914. godine u Ljubuškom ( narodna osnovna škola , srpska pravoslavna
škola , škola časnih sestara ) , Vitini , Grudama , Tihaljini , Posušju ,
Humcu , Rakitnu , Drinovcima , Međugorju , Ružićima , Veljacima , Sovićima i
Klobuku bilo je u osnovnim školama ukupno 1685 đaka , od toga u četvrtom
razredu 233 . Iz ovih škola sada srednju školu pohađa svega 147 đaka , iz
Sovića niko , iz Ružića svega 2 đaka . Porazan je i podatak da manje od 10%
đaka poslije završene osnovne škole pohađa neku srednju školu .

Otvaranje male realne gimnazije u Ljubuškom rješavalo se , po svoj prilici , iza
zatvorenih vrata . Ljubušaci , kao i obično , obazrivi i pošteni , nisu se dobro
snalazili u zakulisnim političkim igrama , naivno misleći da su činjenice i
pravednost ispred svega . O tome svjedoči napis u ” Vaktu ” 1914. godine :

” Jedan katolički poslanik , komu je bilo mnogo stalo do toga , da se prva mala
hercegovačka gimnazija osnuje u katoličkom kotaru Ljubuškom , stavio je u saborskom
plenumu predlog , da se ne usvoji zaključak prosvjetnog odbora , nego da se gradi
mala gimnazija u Ljubuškom , a Trebinju da se i nadalje ostavi trgovačka škola .
Sabor je zaključio da se ovaj novi predlog uputi u prosvjetni odbor . Prosvjetni
odbor , nakon svestranog pretresanja ovog predloga , zaključio je ponovo da se
otvori gimnazija ( mala , realna ) u Trebinju , a ne Ljubuškom . Kada je ovaj
predlog ponovo došao u saborski plenum i kad su katolički poslanici vidjeli , da će
se taj predlog primiti , izišli su iz saborske dvorane zatraživši , da se konstatuje
ima li dovoljno poslanika da bi Sabor mogao što zaključivati . Pošto je u sali bilo
manje od polovine poslanika , predsjednik je morao zaključiti sjednicu budući da
drugo šta nije bilo na dnevnom redu .

Po svemu se ovome vidi , da u pitanju trebinjske gimnazije nije igrala nikakvu ulogu
neka umišljena borba između Bosanaca i Hercegovaca , niti se radilo o pitanju
Travnik ili Trebinje . Ako Trebinje * dobije malu gimnaziju , dobiće je na račun
jednog drugog hercegovačkog mjesta , a ne Travnika ” .

U toku 1935. godine u Mostaru je bio u agitovanju predsjednik kraljevske vlade dr
Milan Stojadinović sa grupom ministara . Na svečanom banketu koji je priredila
Gradska skupština u čast visokih gostiju , Ljubušaci su , na čelu sa Ibrahimom ef.
Gujićem , u direktnom kontaktu s predsjednikom , energično tražili da se ” Ljubuškom
dade neka srednja škola , jer Ljubuški kao centar sreza od 50.000 ljudi imade na to
puno pravo .”

Niža realna gimnazija u Ljubuškom otvorena je tek 1945. godine.



* U Trebinju je 1893. godine otvorena Niža trgovačka škola , pretvorena 1925. u
nepotpunu i 1935. u potpunu realnu gimnaziju .

* Savfet Bašagić-bošnjački pjesnik , naučnik i političar , tada Predsjednik Sabora .

* Šerif Arnautović-bošnjački političar .



Arhiv Bosne i Hercegovine. ZVS  1-1912-1/92 .

Arhiv Bosne i Hercegovine. Molba za uspostavu koje srednje škole u gradu Ljubuškom .
( Zapisnik sjednice općinskog vijeća ) . ZVS 1912.-222-71/24 .

Skupština. Sarajevski list 1912 ; 227 : 2 .

Narodna skupština u Ljubuškom. Hrvatski dnevnik 1914 ; 43:2. , od 23. veljače .

Pitanje srednje škole u Ljubuškom . Hrvatski dnevnik 1914 ; 60 : 2. , od 14. ožujka .

Ogorčenje Ljubušaka. Hrvatski dnevnik 1914 ; 64 : 2. , od 20. ožujka .

Stari prijatelj Ljubušaka. Ljubuški ili Trebinje . Hrvatski dnevnik 1914 ; 68 : 2-3.
, od 26. ožujka .

Ljubušaci. Pitanje srednje škole u Ljubuškom. Hrvatski dnevnik 1914 ; 69 : 1. , od
27. ožujka .

                Karamehmedović H. Travnička gimnazija . Vakat 1914 ; 121 :2 .

G.H. Predsjednik kr. vlade u Mostaru . Jugoslavenski list 1935 ; 230 : 7 .





HALID SADIKOVIĆ