PRAVOSLAVNA CRKVA I ŠKOLA

 

U jednom pismu mostarske crkvene opštine ruskoj vladi pred kraj 1860. ili početkom

1861. godine se navodi :

« Naša četiri kadiluka koji se nalaze u sjeverozapadnoj Hercegovini , a to su

mostarski , konjički , duvanjski i ljubuški , u kojima je manji dio naših

pravoslavnih kristjana , koji su izmišani između Turaka i Latina , da tu nigdje ni

jedne crkve nema , osim ove naše male mostarske , koja je samo dugačka 15 ½ aršina ,

a široka 9½ aršina i pola u zemlji « .

         Mostarski parohijskii svećenik Prokopije Čokorilo * je od maja 1858. godine

do u zimu 1860. godine proveo u Rusiji prikupljajući milodare za izgradnju

sedam crkava u Hercegovini , u Konjicu , na Borcima , Bijelom Polju , Duvnu

, Ljubuškom , Staroj Gabeli i velike saborne crkve u Mostaru .

        Tih godina sultanskim reformama izjednačena su građanska prava svih

stanovnika osmanske države . Sultan Abdul-Aziz je novčano pomagao izgradnju

katoličkih i pravoslavnih crkava i škola u Bosni i Hercegovini i nije

dopuštao opstrukcije i odugovlačenja u izdavanju fermana . Pod njegovim

okriljem u Ljubuškom su izgrađene srpska pravoslavna crkva i škola na

Mostarskim Vratima i katolička crkva i škola na Humcu . Ne malu podršku

izgradnji Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru i srpske pravoslavne crkve

u Ljubuškom dao je bivši Srbin , konvertit Omer-paša Latas .

          Fra Petar Bakula navodi da je 1867. godine u župi Humac bilo nastanjeno do

30 pravoslavnih obitelji , od toga do 20 u gradu Ljubuškom , koje su 1864.

godine « sagradile sebi crkvicu kod grada « . Iz ovih šturih fra Bakulinih

redova vidi se da je u župi Humac 1867. godine živjelo do 10 pravoslavnih

porodica po selima .Ali , kako navodi fra Bakula , ti podaci nisu pouzdani

. kao ni podaci o broju katolika i muslimana .

        U austrijskom periodu ukupan broj pravoslavnih u gradu Ljubuškom nikada nije

prelazio 10 % od ukupnog broja žitelja . Prema popisu 1879. godine bilo ih

je 131 ( 4,82 % ) , 1885. godine 181 ( 5,22 % ) , 1895. godine 402 ( 9,72 %

) i popisu 1910 godine 205 ( 6,21 % ) .

U toku 1879. godine pravoslavni ljubuškog kotara bili su nastanjeni i u selima

Hrašljani ( 11 ) i Vitini ( 3 ) , u 1885. godini u selima Čapljini ( 138 ) ,

Dretelju ( 1 ) , Gabeli (218 ) , Klobuku ( 5 ) , Rakitnu (3 ) , Strugama (27 ) ,

Vitini ( 2 ) , Sovićima ( 18 ) i Tiholjanima ( 4 ) .

Godine 1895. njihov broj je porastao u gradu Ljubuškom ( 402 ) i selima Čapljini (

227 ) i Gabeli ( 263 ) .

Popis 1910. godine bilježi nagli pad na svega 216 žitelja ( grad Ljubuški 205 ,

Klobuk 11 ) .

U ljubuškoj parohiji je 1913. godine u 47 domova živjelo 196 Srba .

Kasim Gujić je imao uvid u dva turska dokumenata o izgradnji srpske pravoslavne

crkve u Ljubuškom . To su bujruldija ( naredba ) hercegovačkog mutesarifa (

okružnika ) Ahmeda iz 1860. godine i ferman sultana Abdul-Aziza iz 1861. godine .

Nažalost , Gujić je , umjesto originalnih zapisa , objavio samo fragmentarni opis .

Bujruldija mutesarifa Ahmeda od 8. jula 1860. godine upućena je na ljubuškog mudira

, kadiju i članove medžlisa .

« Pravoslavni hrišćani mogu započeti graditi crkvu na njivi « Bare «, u vlasništvu

Ristana ( Riste ) Semiza , zvanog « Malan » , u označenom omjeru , dok ne stigne

carski ferman i u tome ih niko ne smije ometati , jer je Serdar Ekrem zatražio iz

Carigrada ferman za gradnju crkve koju je odobrilo povjerenstvo za reforme .»

Fermanom sultana Abdul-Aziza od 22. augusta 1861. godine , upućenom mutesarifu ,

muftiji i ljubuškom kadiji , odobrena je gradnja pravoslavne crkve .

Crkva će biti duga 13 , široka 11 , visoka 7 aršina . Imaće 8 prozora , jedna vrata

, oko sebe duvar dug 40 , širok 25 aršina . Avlija će imati dvoja vrata , a

nadometnuti će se sa dvije strane po jedna soba i kuhinja . »

Gradnja parohijske crkve počela je 15. augusta 1861. godine . Najveći prilog donio

je iz Rusije svećenik Prokopije Čokorilo-dar od 525 srebrenih ruskih rubalja grofa

Mihajla Sergejeviča Miljenkova iz saratovske gubernije . Ostale priloge dali su

Mostarci i Ljubušaci . Risto Semiz , jedan od najbogatijih Ljubušaka tog vremena ,

poklonio je zemljište za gradnju . Crkva se gradila sve do 20. jula 1865. godine

kada je dovršena i posvećena sv. Arhangelu Mihailu .

Bila je locirana na sjeveroistočnom kraju grada na barovitom i podvodnom mjestu ,

nepodesnom za vjernike . Kameni zidovi crkve su bili nesigurni , iako debeli , bez

simetrije , krov prekriven pločom . Paroh Risto Terzić piše :

« Ne samo što je crkva skromna i malešna za parohiju , nego je i bez unutrašnjeg

ukrašaja . U ikonostasu , koji je prost i jednostavan , smještene su nekolike ikone

bez reda . Oltar je sasvim malešan i bez imalo dnevne svjetlosti , jer na oltaru

nema nijednog prozora . Podignut je kor * od prostih greda i dasaka .

Kad je zidana , učinjena je velika pogreška tijem što je što je crkva ozidana bez

sigurnog temelja . Pošto se nije moglo doći do sigurnih i čvrstih jaruga , u temelj

su metnute drvene grede na kojima je zid podignut . Zbog nesigurnog temelja raspukla

je crkva i poslije tog nije se nikad mogao utvrditi krov , da ne kaplje , zato je

crkva uvijek vlažna i mokra .»

U toku 1890. godine , uz pripomoć zemaljske vlade , crkveni zidovi su ojačani

željeznim šipkama , ali to je malo pomoglo . Tada je paroh Jovan Grgurević predlagao

da se crkva sruši i izgradi nova , jer stalne popravke samo odlažu njeno spontano

rušenje . Paroh je u više navrata tražio da se teške kamene ploče na krovu zamjene

ciglom ili limom , ali je i taj prijedlog ostao bez uspjeha . Kad su grede u temelju

sagnjile , crkva je oko 20 cm. potonula u zemlju i svuda raspukla . Vjernici su

tražili od crkvenih vlasti u Mostaru (Eparhijski upravni i prosvjetni savjet) da

pošalje jednog tehničara koji bi crkvu pregledao i predložio način njene popravke .

Paroh Terzić se žali :

« Ima četiri mjeseca kako očekujemo to rješenje , kao ozebli sunce , jer smo u

strahu da nas u vrijeme svete službe Božije ne pritisne trošna crkva , zato mnogi i

ne dolaze u crkvu . Odbora nemamo , niti ga možemo imati , jer ljubuška parohija ima

samo 39 pravoslavnih kuća u varoši ( u cijelom kotaru ljubuškom nema ni jedne

pravoslavne kuće na selu ) , od kojih je 33 udovice , kao kućna domaćina , koje su

mahom siromašne .

U dopisu iz 1906. godine ističe se značaj srpske crkve i škole za Srbe u Ljubuškom i

teškoće u vezi sa čestim personalnim promjenama sveštenika :

« Čestiti i miroljubivi Srbin R. Božić , sudija u Gacku , pri javnoj prodaji svoje

kuće koju je posjedovao u varoši Ljubuškom mogao je dobiti odmah 4.000 kruna za nju

. Odbor srp.-prav.-crkv.-škol. opštine našao je za shodno i korisno ovu zgradu ,

koja daje mjesečno kiriju po 40 kruna , uzeti za zakup srpske crkve i škole , te je

ovaj svake hvale dostojan Srbin dao tu zgradu odboru za 3.000 kruna , dakle poklonio

je za crkveno školski zakup 1.000 kruna . Ovim su naša crkva i škola dobili jednog

novog , ali vrlo duševna i pobožna priložnika čije će dostojno ime odbor unijeti u

anale svoje crkve i škole . Zaista jasno i otvoreno mogu reći-piše dalje dopisnik ,

da nema mjesta u našoj domovini kome je veća potreba od ovakovih priloga , kao što

je ovdje , pošto su ove dvije matice srpskog naroda na mrtvoj straži Srpstva…»

Kad su u « Srpskoj Riječi » sa malicioznim naslovom « Propaganda radi », zamjerili

katolicima u Jablanici da žele graditi crkvu , iako ih je u tom mjestu malo ,

hrvatski « Osvit » je , navodeći primjer ljubuške pravoslavne crkve i visoke vjerske

tolerancije ljubuških katolika , dao najbolji odgovor :

« …U « Šematizmu srpske prvoslavne eparhije zahumsko-hercegovačke za 1906. » na

strani 25. navodi se ljubuška kao sedma parohija stolačkog protoprezviterata . U

ljubuškoj parohiji –po stanju od 31. prosinca 1906.-kako kaže šematizam-ima u sve 39

domova sa 219 duša pravoslavnih . U Ljubuškom pravoslavni imadu svoju crkvu

Arhanđela Mihaila , paroha i srpsku pravoslavnu osnovnu školu sa ukupno 23 djece , a

na školi imadu svog učitelja . U čitavom kotaru ljubuškom imade svega 929

pravoslavnih naprama 34.429 katolika i 3.776 muslimana ( prema stanju od 1895. ) .

Pa ipak u Ljubuškom to nije propaganda , ako 219 duša ima pravoslavnu crkvu , a u

Jablanici bi bila propaganda , kad bi katolici tamo imali crkvu . »

Po zvaničnoj statistici koja se ovdje dosta uredno vodila , u parohiji ljubuškoj

izmijenilo se za kratko vrijeme 10 sveštenika . Uzrok da je « stado često ostajalo

bez pastira » autor vidi prije u propagandi nego u siromaštvu ljubuških Srba . Ne

bez ponosa dalje ističe da « naš Ljubuški « od 1880. godine nikada nije bio bez

paroha , niti su nadležni dali da se ohladi ognjište parohovo , jer čim bi se jedan

paroh premjestio , odmah bi duhovna vlast namještala drugoga . Da je za crkvu i

školu bilo više novca , ne bi se moglo desiti da škola ne radi od 1892. do 1901.

godine . Danas ovo mjesto ima stalnog paroha i učitelja .*

Ljubuški paroh 1906. godine demantira tvrdnju da su u neredovita stanja sveštenici u

ljubuškoj parohiji postavljani bez izbora od strane naroda :

« Iz zvaničnih spisa , kako parohijskog zvanja tako i odborskog arhiva , jasno se

vidi da su svi sveštenici i prije mene izborom od strane naroda i odbora dolazili i

namješteni na ovu parohiju .

Drukčije nije mogao paroh ni doći u ovu parohiju . Manja od ove parohije ne može

biti ( 40 kuća koje su mahom siromašne ) , te je i prihod iz parohije tako mali .

Zato je odbor crkveno-školske opštine podpisanom , kao i prvim sveštenicima sve do

1905. godine izdavao mjesečnu potporu po utvrđenom ugovoru između njega i opštine .»

Crkva je djelomično oštećena koji dan poslije ubistva austrougarskog

prijestolonasljednika i njegove supruge u Sarajevu . O tome « Hrvatski Dnevnik «

piše :

“…Kada smo doznali da je ubijen od srpske ruke naš omiljeli prijestolonasljednik i

mila mu supruga , mi smo se uznemirili . Velika je žalost u ovome malome hrvatskom

gradu . Narod je strašno ogorčen protiv Srba . Građani i seljaci pokušali su da

demonstriraju , ali ih je žandarmerija rastjerala . Juče su uveče naši seljaci

navalili na srpsku crkvu , sve u njoj polupali i skinuli s nje crnu zastavu , te su

sa tom zastavom išli dalje i razbijali sve rišćanske kuće . Kad su sve svršili ,

otišli su izvan grada , zadili su zastavu u jedan kamen i mirno se razišli . Dok su

oni otišli svojim kućama , došli su vojnici i žandari da ih pohvataju …”

Crkva je uništena do temelja u ratu 1992-1995 godine .

Prema crkvenim izvorima , srpska osnovna škola u Ljubuškom otvorena je 1862. godine

. Gujić navodi da se tada pojavio samo prvi interes za gradnju srpske škole , a da

je ona sagrađena nekoliko godina kasnije . Često nije radila po više godina zbog

materijalne oskudice . Izdržavala se od skromnih dobrovoljnih priloga domaćih Srba i

Srba sa strane , najviše od manastira Žitomislić , koji joj je godinama davao pomoć

od 200 forinti godišnje . Godine 1871. Sultan je dao ovoj školi prilog od 1975 groša

, što je prema ondašnjim prilikama bila dosta velika pomoć . Da bi obezbjedio

egzistenciju škole « ovdje na mrtvoj straži srpskoj » , kako veli dopisnik ,

mitropolit Serafim je utemeljio crkveno-školski fond i privolio nekoliko Srba iz

Mostara da u taj fond zavještaju značajna sredstva .

Crkveno-školska opština zbog oskudice u novcu , nikada nije mogla sagraditi valjanu

školsku zgradu . Škola se sastojala od jedne prizemne sobe sagrađene na barovitom i

podvodnom zemljištu . Bila je locirana van grada , na groblju , uz parohijsku crkvu

. Njeni zidovi su , kao i crkveni , ubrzo poslije gradnje , na više mjesta ispucali

zbog velike vlage .

Inženjer Knežić je 1908 godine pregledao školu i u svom izvješću crkvenim vlastima

upozorio :» U ljubuškoj školi ne smije se više držati predavanje , jer je u trošnom

i opasnom stanju . » Crkvene vlasti su 1911. godine za gradnju škole u Ljubuškom

dale 2000 K , a 1913. podneseni su molba i plan za gradnju škole . Molioci su

istakli da narod parohije ljubuške ne može pružiti nikakvu pomoć za gradnju škole ,

jer je siromašan .

Svi su se složili s tim da za novu školu treba tražiti podesnije mjesto u gradu .

Nade su porasle , kada je A. Šola , narodni poslanik , poklonio zemljište u središtu

grada . Predviđeno je da se uz školu sagradi i nova parohijska crkva .

Tim povodom mjesni paroh je iznio nekoliko podataka o parohiji ljubuškoj i djeci u

srpskoj osnovnoj školi za 1913. godinu :

-domova 47 , duša 196 , rođenih 4 , umrlih 7 , vjenčanih 3 ;

-učenika 14 , prvi razred 4 , drugi 3 , treći 4 i četvrti 3 ;

-ukupan broj učenika :1898 godine -36 , 1900-30 , 1906-23 .

Koliko se zna , nije bilo ni pokušaja gradnje nove crkve u središtu grada .

            * Prokopije Čokorilo ( Bileća , 1802-Mostar , 1866 ) , parohijalni

sveštenik u Ljubinju i Mostaru . Iako krhak , fizički slab , » grumičak

               zemlje » kako su govorili u narodu , pješačio je

mjesecima po Rusiji , samo da što više milodara donese u Mostar i u tome

je imao                     velikog uspjeha .

             * kor-povišeni dio crkve gdje stoje orgulje ili pjevači .

             * paroh 1906. godine bio je Risto Terzić , učitelj Ž. Jovanović .

Šejh Sejfudin ef. Kemura i Vladimir Ćorović . Prilozi za historiju pravoslavne crkve

u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljeću . Glasnik Zemaljskog muzeja 1912 ; 24 :

413-441 .

Davidović S. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini ( od 960. do 1930.godine

) . Treće izdanje . Novi Sad :Dobrica knjiga , 1998 .

Ćorović V. Iz Dnevnika Prokopije Čokorila . Glasnik Zemaljskog muzeja XXV 1913 :

88-104 i 195-207 .

Zvanični austro-ugarski popisi stanovništva 1879. , 1885. , 1895. i 1910. godine .

Bakula P. Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam

Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju

1867. ( Šematizam fra Petra Bakule ) . S latinskoga originala iz god.1867. preveo dr

fra Vencel Kosir . Mostar : Provincijalat Hercegovačkih Franjevaca , 1970 .

Gujić K. Serdar Ekrem Omer-paša Latas i gradnja pravoslavne crkve u Ljubuškom .

Jugoslovenska Pošta 1934 ; 1598 : 13 .

T-ć. Crkva na ivici propasti i opasnosti . Srpska Riječ 1907 ; 205 : 2 .

Terzić R. Javna izjava . Srpska Riječ 1906 ; 22 : 3 .

Terzić R. U prilog istine . Srpska Riječ 1906 ; 34: 2-3 .

Nedeljne glose. Osvit 1907 ; 99 : 1. , od 5. listopada .

I.B. Iskazi u Ljubuškom . Hrvatski dnevnik 1914 ; 148 : 3., od 2. srpnja .

Ivanišević J. Fil. Srpsko-pravoslavno školstvo u Bosni i Hercegovini . Školski

Papić M. Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini . Sarajevo : Veselin Masleša ,

1978 .

Papić M. Srpsko i hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1878. ANUBiH . Prilozi

za istoriju Bosne i Hercegovine . II . Sarajevo , 1987 .

Terzić R. Gradnja srpske škole i malo statistike parohije ljubuške . Srpska Riječ

1914 : 49 : 2 ., od 4. marta .

HALID SADIKOVIĆ

 

 
3109 Posjeta 1 Posjeta danas