Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu

Kategorija: Kemal Mahic    
    Datum kreiranja četvrtak, 15 April 2010 09:20
    Datum posljednje izmjene četvrtak, 15 April 2010 09:20
    Objavljeno četvrtak, 15 April 2010 09:20
    Klikova: 2136

Kemo naslovna

U subotu 10.04.2010. U Sarajevo je gostovao u “Domu Mladih”  Momčilo Bajagić – Bajaga. Njegov nastup mi je dao povoda za tekst koji slijedi.
MOJI SU DRUGOVI BISERI

RASUTI PO CELOM SVIJETU

I JA SAM SELICA PA IH

PONEKAD SRETNEM U LETU.

Djetinjstvo sviju nas ostavlja pečat vremena i sjećanja koja žive”biseri” pa bili oni na Grenlandu ili na Novom Zelandu.

A druženje sa”biserima” se odvijalo od 50-70tih godina prošlog stoljeća. Među tim “biserima” moram izdvojiti: Agana Dizdarevića-Agu, Salku Mahića-Ketu, Ahmeta dr.Mahića, Omera Mesihovića,dr. Muniba Dalipagića, Enesa Begtaševića, Jozu Marinovića, dr. Slobodana Milića,Slobodana Šešliju, Halida i Sulejmana Kadragića.

              Naš društveni život se odvijao u “Fejzinoj basci” na cesti između “kahve i džamije.” Na tom lokalitetu smo igrali “lopte” i “paje i klisa “. Saobraćaja nije bilo pa smo bili bezbjedni. U igri smo smetali starijima. Oni su često protestirali i galamili govoreći  “Ma kakva su ova djeca”, Dakle isto što mi danas govorimo o novim generacijama mladih.

DA LI JE TO SUDBINA ILI

KO ZNA ŠTA LI JE

KAD GOD SE STRETNEMO

UVIJEK SE ZALIJE

UVIJEK SE ZAVRŠI

S NEKOM OD NAŠIH PJESAMA

Kao sin mesara, Ago bi donio loptu da igramo ” na dva gola”. Sve je bilo idealno dok je Agina ekipa rezultatski vodila. Ali, ne daj Bože , ako bi počela gubiti , Ago bi jednostavno uzeo loptu i krenuo kući. Mi bi ga onda molili i kumili, pa mu čak i predlagali da pređe u pobjedničku ekipu samo da igramo. Ago bi jednostavno “odsetao”.Lopta je bila skupa…

Salko je rjeđe bivao sa nama. Kao namjlađi među sestrama, majka ga je nerado puštala izvan svoje kontrole. Često bi došao sa šnitom kruha namazanom džemom ili medom, pa mu je nenadani udarac loptom odnio “zadovoljstvo zalogaja”, što je opet izazvalo prepirke i naguravanja.Dr Ahmet je sa mnom dvanaest godina sjedio u skolskoj klupi. Roditelji su mu bili strogi i rijetko su ga puštali u “dangubljenje” vremena. Ahmed je učio i radio na imanju svoga oca, Hame koji je uzivao veliki ugled na Gozulju.

MOJI SU DRUGOVI ŽESTOKI MOMCI

VELIKOG SRCA

I KAD SE PIJE I KAD SE LJUBI

I KAD SE PUCA

GORE OD ALJASKE DO AUSTRALIJE

KAD GOD SE STRETNEMO

UVIJEK SE ZALIJE

UVIJEK SE ZAVRŠI

S NEKOM OD NAŠIH PJESAMA

Šetnje sa Omerom i Munibom do Mostarskih vrata su bile imitacije “peripatetičke” škole. Omer je kasnije postao učitelj. Za opće dobro, volio bih da je ostao učitelj. Takvih učitelja se moglo nabrojati na prste. Koliko bi više bilo dobrote i građanske kulture da je Omer ostao u  “ucionici”.

Najstariji od nas je bio Munib. Kakva kultura, obrazovanost, informiranost. Bio nam je “ucitelj” nauke i ljudskosti. Postao je specijalista – kardiolog. Bog ga je “pomilovao”, pa je za Bajram 1992 došao iz “pakla” Višegrada u posjetu Ljubuškom.

DA SMO ŽIVI I ZDRAVI

JOŠ GODINA STO

DA JE PJESME I VINA

I DA NAS ČUVA BOG

DA SU NAJBOLJE ŽENE

UVIJEK PORED NAS

JER OVAJ ŽIVOT JE KRATAK

I PROZUJI ZA ČAS.

Enes je moj četverogodišnji školski kolega iz “Lalica kule”. Odselio je majci u Tuzlu. Njegov susjed je bio Jozo (Mate) Marinović. Kad bi anđeli hodali zemljom, među njima bi prepoznali Jozu. Nažalost Jozo nas je napustio kao i dr. Slobodan Milić sa kojim sam jedanaest godina pohađao osmogodišnju školu i gimnaziju. Slobodan Šešlija je stanovao u kući dvorišta pravoslavne crkve. Na prostorima pored crkve mogli smo igrati lopte do mile volje.

Slobodan i njegova lijepa sestra Slobodanka su napustili Ljubuški prije rata, pa nam je njihova sudbina nepoznata.

Halid Kadragić je također ranije napustio Ljubuški i živi u Sloveniji. Njegovog brata Sulu susrećemo u Ljubuškom. Većina navedenih je rasuta po “celom svetu”, napustili su svoj grad 1993 godine sa svojim porodicama. Susretnemo se i “uvijek se zavrsi s nekom  od nasih pesama!!”

   Kemal Mahić prof.

1560 Posjeta 1 Posjeta danas