Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjecam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u
papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci,
od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medu cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep
ženski život.
Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske
košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” camila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.
Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije
razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u džamiju i – poslije su oceve batine
bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: “Svoj je otac, kad
malo i udari… poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko”, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i
glavu je okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i ocev
nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake… Rasli smo.
– Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes’ cuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam
de si bio! A sad – abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djecijim željama.
Uciteljeva šipka bila je duža od oceve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plac…
Sjecam se majke: blijedila je.
Sakrivena iza žalosnog crnog vela, “vale”, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi
kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš “halvat” prolazile su tetke, daidžince,
nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve,
razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Cudah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i
cežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medu nas. Majka bi tada obicno ležala. Samo
ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo
izjutra suh hljeb jeli…
Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, “top”, ciza, prašina. Bježali smo iz odaja
na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da. Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li
se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka.
Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad
kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.
Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tuuu-
uu! tu-u-u! dva puta.
– Baš k'o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.
8
– Nije, vala, veg’ k'o kad Mešan pjeva. Eno…
– Tu-uu-uu! tuu-uu!
Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini
okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.
…Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice…
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.
Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih ociju koje su išle na nas. Sasvim blizu… bliže.
Ocajno brzo! Tuu!
– Tonobil! – prestrašeno je skocio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od
kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih
pod noktima, zgrcene ruke, sjetih se…
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica
mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. cije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini^sam nazirao zelene… nešto zeleno.
Ljudi i djeca. Zagor. Užas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i žara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad
zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam… gledao sam samo nju, nisam se micao i
htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko
zacinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako… nije istina*
A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom
prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam
da lije, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret
da pociva beskrajno rjecita ukocenost majcinih odiju.
Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši majku nepokrivenu
namrgodio se:
– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.
***
Sjecam se: polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispracajuci me:
– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom dade, satrace te štogod, ama nemoj ni
plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…
Dalje nije znala. Ili nije mogla?…