R A M A Z A N M O D R O G A M U J E

antegranicnaslovBio je to jedan ljetni , osuncani petak kad se sarolika gomila djece penjala strmom 
i kamenitom uzbrdicom prema vrhu , na kome je ponosno stajala KULA HERCEGUSA , 
da bi sabirala lisce raznih biljaka za svoj SKOLSKI HERBARIUM i to –  pod strucnim   
nadzorom Perke Pejkovic, omiljene profesorice biologije u ljubuskoj “Nizoj gimnaziji”.
To su bili trenuci najljepsih izleta , gdje je tada ljubuski “gornji grad” odzvanjao od
djecjeg smijeha , cike ,  glasnih uzvika i pjevanija , radosnih krikova  i djecje graje .

I ko zna sta bi se desavalo usput “kad se djeca ponasaju kao da su otrgnuta sa lanca
” da profesorica PERKA nije povela sa sobom i podvornika HASU , strogog i ozbiljnog 
covjeka , koji je poznavao svako skolsko dijete kao svoje rodjeno , ali je bio strog
  pravican i milostiv podvornik , ciji je zadatak (pored ostalog) bio i da pazi na red , 
disciplinu i higijenu skolske djece .
 Sve ostale “podvornicke poslove” zavrsavala je njegova 
tiha , mrsava , cutljiva i mirna  zena – i to bez otpora , mrmljanja i pogovora !
Kad su djeca dosla do dzamije , odakle pocinje uspinjanje po ostrom kamenjaru – cesto i
cetvoronoske – svi su odjednom zastali , jer je  pred dzamijom bilo  mnogo svijeta ,
koji je nesto cekao stojeci – i okrenut prema istoku . A oko dzamijskog dvorista okupile su
se zene sa djecom i zatvorile stazu kojom su tada uvijek otpocinjala penjanja prema HERCEGUSI.
Podvornik HASO koji je isao “na celu kolone”, pokazivao je rukama da se djeca umire .
Zastala je i profesorica Perka Perkovic .
– DZENAZA …DZENAZA – SPROVOD …isao je pored kolone podvornik HASO i ponavljao 
to djeci od pocetka do zacelja kolone .
Bez glasa i sa rukama spustenim nizase , djeca su cekala novu naredbu – ponajprije bez
i jednog glasa , a onda je neko sasvim tiho upitao HASU :

– Podvornice , KO JE UMRO ?
Haso se pravio da ne cuje .
LJudi ispred i oko dzamije bili su , ocigledno , u tihoj molitvi koja nije dopirala
do djece , ali su ona to vidjela po micanju usana onih koji su im bili najblizi .
Kako se vrijeme oduzilo , HASO je nasao za potrebu da hoda  od cela do zacelja
kolone , koja je cekala da nastavi uspinjanje , i govorio djeci ono sto je on pretpostavljao da
mnogi medju
njima ne znaju .

gozulj_old 

Ovo je dzamija …dzaaamiijaaa ! To je , kako da vam kazem – muslimanska crkva
…tu ljudi mole petkom i ta molitva…se zove DZUMA …DZUUUMAAA…!
– A sta znaci “dzuma” ? – osmjeli se da upita jedna djevojcica .
– Dzuma – dzuma… znaci na nasem jeziku PETAK ! Bas tako – petak ! Znaci , dzuma –
to je molitva petkom !…Molitva petkom , brte – petkooom !
Opet nasta tisina .

Podvornik HASO pozva k sebi DULU JAKICA , otresitog djecaka da mu pomogne ako sto
zapne ,jer je DULO stanovao upravo u blizini dzamije .
– A zasto NEKI imaju na glavi onaj mali “solunar” , neko bijeli , neko zuti – a eno
i jedan CRNI ?
Djeca oko ovog djecaka koji je postavio to pitanje  nasmijase se  i HASO dotrca do
njih i stavi prst na usta da ne pricaju .
Nesto je dosapnuo DULI  JAKICU i ovaj ode od sredine kolone prema kraju , a HASO se
uputi prema “celu” !

– To se zove AHMEDIJA..AHMEDIJA , brte – kako da vam kazem…mucao je HASO i nastavio :
– To su oni koji su isli na HADZ – HADZ znaci “hodocasce”- to je , naprimjer , kao 
kad katolici idu u VATIKAN , ili kad zene bose idu u PODGORU svetom VICENCU !..A onaj sa crnim
turbanom..
bogami ni ja ne znan …turban mu je crn – i ja sam se cudija , to nije nas covik –
dosa je u positu nekom svom drugu , Ljubusaku , sa ovim crnim “solunarom” kako MIRKO rece – a zasto je crn – ni ja ne znan !..Bog ce ti ga dragi znati zasto !..

gozulj

Vidilo se da mnoga djeca nista ne razumiju sta HASO govori .
Mostarka  PERKA PEJKOVIC , ciji je muz BOZIDAR PEJKOVIC bio znameniti profesor
historije u ljubuskoj skoli , umijesa se u “ovaj podvornikov cas ” – ode do zacelja kolone i
poce da ponavlja :

 – To je neki stranac iz AZIJE , a crni turban mu je znak da vodi porijeklo od
porodice BOZJEG poslanika MUHAMEDA …a ko je taj poslanik , objasnit cu vam kasnije – smirite se jos malo , sada ce sprovod da krene !.. 
I necu da cujem vise ni jednu jedinu…ni jednu jedinu !..
Ali , kako vrag ne ore i ne kopa , nego samo “seper zamece”, neko je iskoristio
priliku da upitatrinaestogodisnjeg  DULU JAKICA : K O   J E   U M R O ?
Dulo se ponajprije snebivao , pogledajuci cak HASU , cas profesoricu – a onda posao
od celakolone prema kraju i ponavljao :
– TO JE UMRO …MODRI MUJO – TO JE UMRO MODRI MUJO !..MODRI MUJO – UMRO !..

I tada se desilo nesto strasno i neocekivano , sto se nikada do tada – a vjerovatno
ni kasnije – nijedesilo ispred te dzamije !
Neka djeca su pocela da placu , ponajprije tiho , zatim sve glasnije , djevojcice su
jecale…
Polovini djece nije nista bilo jasno . Gledali su svoje rasplakane drugove i
drugarice kao prividjenja . Profesorica Perka Pejkovic se smela , Haso je stajao kao ukopan – ne
znajuci sta da cini i sta da poduzme , jer je HASO bio zaduzen za disciplinu izletnika .
Oglasi se neki glas sa minareta , gomila ljudi se uskomesa . Odnekud podigose na
rukama neki sanduk pokriven zelenom cohom i pocese se redati iza tog sanduka , koga su
pridrzavala sestorica ,sa svake strane po tri…I sanduk krenu , ljudi za njim – ali su se stalno
smjenjivali , kao da su se takmicili ko ce duze da ga nosi .Kako se kolona sa sandukom priblizavala djeci ,tako je plac 
jednog broja djece bivao sve glasniji – djevojcice su jecale , na ocigled ljudi koji
su pristizali iza sanduka koga su , smjenjujuci se , ljudi nosili na rukama  – mrmljajuci nerazumljive
rijeci .

dzamija na prilazu

Medju onima koji  zapamtili MODROGA MUJU  , bio je i autor ove price – koji je , evo
sada , poslije sezdeset i dvije godine , dobio sansu da otrgne od zaborava pricu o MODROM MUJI ,
koga su od srca voljela sva
djeca LISICA , VASAROVICA , GRABA , ORAHOVLJA , GRABOVNIKA i PROLOGA !..
To su bila ona sela u koja je redovno dolazio MODRI MUJO .
Iz tih sela bila su , zapravo , ona djeca koja su plakala .
A zasto su plakala i zasto su ga ga voljela – upravo je to poenta nase price !
———————————–
V R I J E M E   i   LJ U D I 
———————————–
Prolazila su vremena i mijenjali su se ljudi !..Samo je Modri Mujo u uspomenama
djece ostao isti .
Niko nije znao njegovo pravo prezime , svi su ga zvali kratko : MODRI MUJO .
Bio je malen , mrsav , malo poguren i lak kao perce . Imao je plave usne i
podocnjake , nabubrile od kronicnih nesanica  , tako da je sve to licilo na modrice priflasterene na
njgovom licu .

Ispred njega je uvijek islo malo , crno-bijelo konjce , natovareno sa dvije kosarice
, sa svake strane po jedna , u kojima je MODRI MUJO nosio ono sto je prodavao po selima . U
Bisagama je bila posebna vreca u kojoj su stajale samo bonbone  , te kolacici i secerleme
koje je sam pravio – i to je bila jedina roba koju nije prodavao . Na vratu olinjalog konjceta bilo je
objeseno zvono – kao
na ovnu predvodniku , tako da se uvijek culo kad MODRI MUJO dolazi u selo .
 On je u svakom selu  imao posebno mjesto , najcesce oveci kamen , gdje se zaustavljao i rasprostirao svoje stvari koje je prodavao .
 Seoska djeca su na znak zvona , trcala do tog mjesta , gdje im je MODRI MUJO , po
posebnom ceremonijalu , dijelio besplatno secerleme , bonbone , kolacice “salnjake”
i male komadice halve . Svima je dijelio podjednako – nikada niko nije otisao , a da nije dobio
“svoju porciju” . I dok bi djeca posjedala po kamenju i jela omiljene slastice . MODRI MUJO bi tada 
rasprostrirao svoju robu za prodaju , a kad bi ta ceremonija zavrsila , onda bi djeci podijelio posljednju porciju posebno napravljenih , sarenih secerlema i uputio djecu kuci da kazu ukucanima da je MODRI MUJO TU !

Djeca bi , jeduci sarene secerleme , malo razgledala rasprostrtu robu : ogledalca ,
sapune , medenjake , skolske tablice za one koji polaze u prvi razared , olovke , gumice , tinte , igle i kolutove konca , zatim teke , bakam kojim su se djevojke “bakamile” – male cucle za djecu , lule i cigarspice , velike mustikle ,
raazne trave za lijekove ” po uputama doktora SADE ” – zatim staklene cokaljcice iz
kojih ljudi piju rakiju , jeftino prstenje , narukvice, pisaljke za skolske tablice – i mnogo drugih
“malih cuda” !

Specificnost njegove trgovine sastojala se i u tome sto je naplacivao , ne samo u
novcu – nego i u “naturi” : ogledalce casa brasna – skolska tablica deset klipova kukuruza , lula –
deset fildzana masla !…
Ljudi i zene bi dolazili i kupovali . A kad bi vrijeme isteklo , Modri Mujo bi
zazvonio onim zvonom  objesenim o  vratu malog konjceta i to je bio znak da djeca opet dodju . Buljucima bi djece , poredavsi ih jedno iza drugog , dijelio po tri prava bonbona i jednu karamelu . Djeca bi ga ispracala masuci mu rukama , posto bi im on rekao kad ce ponovo doci . U svim tim slucajevima , djeca bi njemu donosila
male sipke , nabrane po gajevima , poneku suhu smokvu , suho grozdje – ili suhu
jabuku “oskorusu”….

A kad bi se brao kukuruz u polju BERISU , onda bi MODRI MUJO dolazio tamo i radio
sve isto , samo sto
bi prodavao svoju robu za odredjeni broj – klipova kukuruza . Tamo su , po obicaju ,
ukucani brali kukuruz , a djeca bi gonila kuci natovarenu magarad i okupljala se se oko MODRIGA MUJE ,sledujuci svoje porcije secerlema .
Te godine kad su ga posljednji put vidjeli , kukuruz je dobro rodio , ali MODRI MUJO
nije htio da licno dijeli
bonbone i secerleme , uobicajeno kao do sada . Stavio je na put u veliku kosaru svo
to “slatko carstvo” i
djeca su uzimala sama . Odrasli su im objasnili da je to zato sto je sada mjesec
posta – RAMAZAN i MODRI
MUJO posti pa nece ni da dodiruje hranu .
 Djeca nisu uopste mogla da razumiju takav post ni takav obicaj ,
kao ni to sto on , kad se u PODNE  cuje zvono sa zvonika u groblju PODVALE u
Vasarovicima – prostire malu 
serdzadicu na zemlju i pregiba se …klekne i glavom dodiruje zemlju – i sve tako !
Sve tako !

Djeca koja nisu nista znala “o turskim molitvama” – gledala su i to nazivala :
RAMAZAN MODROGA MUJE ! 
Toga dana su djeca potrosila sve bonbone , secerleme , karamele i kolacice medenjake
– MODRI MUJO je opremio i natovario svoje konjce ostatkom robe i klipovima kukuruza – pomilovao svako dijete po glavi i
otisao prema Ljubuskom , ne okrenuvsi se ni jednom !

Berba kukuruza traje kratko , danas je bio posljednji dan !
Prolazili su dani . MODRI MUJO je , odjednom , prestao da dolazi u sela . Djeca su
se uznemirila . I raspitivala .
U sela je prestao dolaziti . Jednoga dana dospjela je i vijest o njemu , doduse
nepouzdana – ali vijest !
Vagarice koje su isle na posao u otkupnu stanicu u Ljubuski – dojavile su jedne
nedjelje djeci , na MISI , da su 
cule da je MODRI MUJO obolio i da , do daljnjeg , nece dolaziti u sela . 
Djeca su se rastuzila . Iskreno .
Tekli su dani , sedmice , mjeseci … Modroga Muje nije vise  bilo , ali je ostala
uspomena na njega kao covjeka koga su neizmjerno zavoljela sva djeca pomenutih sela … Postao je , takoreci , njihov idol  !

Stojim sada pored kamena na polju BERIS , kod koga je uvijek – u vrijeme berbe
kukuruza , MODRI MUJO sacekivao 
djecu –  i prebiram po prohujalih sezdeset i dvije godine od dana kad smo isli prema
tvrdjavi HERCEGUSI da trazimo lisce
za nase skolske herbarije !  I suzim na pomisao na onu vijest naseg voljenog
podvornika HASE ispred dzamije :
– UMRO JE MODRI MUJO..TO JE NJEGOVA DZENAZA …SPROVOD…SPROOOVOOD , RAZUMITE LI VI?…

Nikada nismo saznali njegovo pravo prezime . Ljubusaci koji sada imaju osamdesetak
godina , mogli bi nama –
preostalima – pomoci da rijesimo tu zagonetku  : KAKO SE , ZAPRAVO , PREZIVAO  M O D
R I   M U J O  ?

U vezi sa njim smo saznali , i prvi put culi – sta je to RAMAZAN !..
Pa i  kasnije , u zivotu , kad bi bilo kojom prilikom vidjeli ljude pred dzamijnom ,
sjecali smo se tog covjeka – i svaku” tursku molitvu” nazivali : RAMAZAN MODROGA MUJE !!…A zasto ” tursku molitvu” roditelji nam nikada nisu objasnili !
Nama , kojima je dijelio secerleme ,medenjake i komadice halve – ostale su
nezaboravne  uspomene na njega ,  a citaocima  ostaje – ova skromna  prica !

875 Posjeta 1 Posjeta danas