Jutros u sedam i deset , autobusna stanica u Makarskoj bila je puna svijeta
pristiglog sa raznih destinacija u ocekivanju da potraze apartmane ,ili pak
da otputuju dalje . Nas autobus polazi upravo za nekoliko minuta i to tocno
u sedam i deset na relaciji preko VITINE , LJUBUSKOG i MEDJUGORJA za
MOSTAR . Zene , Makaranke , koje cekaju goste koji pristizu autobusima ,
grupirale su se na stajalistu broj osam , na koga treba da dodje autobus iz
TUZLE i pricaju ” da ovo ne bi radile ni u snu da su djeca onakva kakva su nekada
bila : poslusna i korektna prema roditeljima “.
– Danas snajke komanduju , niko nema vremena da samnom popije ni kavu , svi
nekamo zure , a ti majko kukaj…kaze jedna od njih , otiruci znojno lice kraickom
crne povezace .
– Znas , dodaje druga , mislim tako cesto kad sam sama u krevetu – kako su nase
majke , kao i mi danas , ostajale do kraja zivota udovice i u tuzi i usamljenosti
podizale svoju djecu…a , cini mi se , da je bolje bilo da su se udavale !..
– Eto , i mi smo sve ovdje udovice i niko od nas ne pomislja na udaju – niko !
Kad ti izgubis svoga druga , ti si otsjecena grana koja lezi na zemlji i ostaje joj samo
da se susi..I da sacekuje goste cije jezike ne znas , nego pozivas ih u apartman mlatarajuci
rukama kao da si pijana…I molis Boga da zaustavis nekog BOSANCA ili HERU – oni su
najbolji gosti…
– Jesu oni najbolji gosti , dodaje strucno druga zena , ali – ako ugledaju samo jedan oblacak –
napustaju apartman bez pardona i odlaze , mada su dobri gosti : Dok imaju para trose – cim
para nestane odlaze , ne pitajuci unaprijed uplaceni novac za preostale dane …
I tako , u cekanju gostiju , uglavnom iz BH , protice ovim zenama dobar dio turisticke sezone .
Nas autobus tocno u sedam i deset je pristigao , usli smo nas petoro : Hans i Elita iz
Njemacke putuju u Medjugorje , Nikolina ide do Mostara , a onda ce za BANJALUKU ,
jedan mlad usamljenik sa gitarom pjeva sam i ne gleda nikoga , putujuci , valjda , tamo
gdje ga nose mutni mladalacki nagoni . I ja . Do Vitine . Tamo se otvara obnovljena
dzamija i ja sam pozvan kao gost na to otvaranje .
Putujemo , cini se , kroz siroko zeleno , planinsko more prema VRGORCU i ja mislim o
svemu i svacemu vezanom za Vitinu , a pomalo me i strah od susreta sa ljudima koji su
me pozvali i od kojih gotovo nikoga i ne poznajem , a masa citalaca sayta ljubusaci.com
ne poznaje mene .
Na granici nas propustaju , gotovo bez kontrole . Ljudi na granici su ozbiljni , sluzbeni
i doimaju se nenaspavano . Na polju pored granice radi cevjek u jagodnjaku .
– Vidis , draga , objasnjava Njemac , ovaj covjek sto radi ima ovu zemlju u dvije drzave :
pola u Bosni i Hercegovini , pola u Hrvatskoj …To je interesantno , draga !..
Stigosmo u VITINU . Izlazim sam . Vitina je prazna i cini se da VITINA jos spava , iako je
pola devet !…Odlazim do dzamije da vidim kako ona izgleda . A izgleda velicanstveno – kao
biser postavljen uz plahovoti potok izvora VRIOSTICE . Bijela , doima se kao djevojka koja
ocekuje svatove . Ali , jos nema ljudi . Dzamija stoji sama i ja joj prilazim i vidim da je na
kamenoj ploci ukomponiran tekst jednog ajeta iz KURANA , cija bi se misao mogla formulirati
kratko : STVORIO SAM VAS RAZLICITE DA SE TAKMICITE U DOBRU !..Da , kazem ja sam sebi :
– TO BI MOGLA BITI – JEDANAESTA BOZJA ZAPOVIJEST…!
I dok to citam , neko me tapse po ramenu . Nisam ni vidio odakle covjek dodje , a da ga nisam
ni primijetio . Okrecem se i vidim – covjek nasmijana lica pruza mi ruku i pozdravlja me poimenicno .
Stid me sto ga ne prepoznajem , zadubljujem se u njegovo lice i , najednom , osjetim da je ispred
mene neko koga sam poznavao , ali se ne mogu nikako sjetiti o kome se radi .
Bio je to , IBRAHIM MESIHOVIC , profesor – vrhunski znalac povijesti nasega kraja . I padosmo
jedan drugome u zagrljaj .Vodi me na mali otocic ispred njegove kuce uz izvor znamenite rijeke
i zove svoju suprugu da nam donese kafu . Tu , kao na pustom ostrvcetu , sjedi jedan IBRAHIM i
jedan ANTE , kao da su drevni begovi koji vide samo sebe , otocic , plavo nebo iznad VITINE i dzezvu
sa fildzanima . A visoko iznad nasih glava , kruzi sivi soko iznad kamenite uzvisi Zelengore !
– Znas li ti ANTE , kaze mi nasmijani IBRAHIM , da sam ja sakupljao sve sto si ti u ratu , i poslije toga ,
pisao u raznim novinama , posebno u “OSLOBODJENJUJ”…i cudi se kako se toga ne sjeca i njegova
hanuma koja nam je , ovdje na “pusto ostrvo” , servirala kafu !
I prici – nikada kraja !..Tu sam saznao da je IBRAHIM i hadzija , da je bas njemu pripala cast da danas
otvori obnovljenu dzamiju , da mnogo radi i istrazuje – kao i u danima mladosti nase lijepe i nepovratne .
I tada je on uvijek nekoga vraga istrazivao , zapisivao i slagao tomove teka sa zapisima . Ostao je isti .
Samo sada , obojica smo otezali , ne bi se sada mogli provlaciti kroz dugi hodnik pored izvora Vriostice ,
gazeci hladnu vodu u kamenitoj pecini nase zajednicke zavicajne rijeke .
SUSRETI
————
Nasmijana kao i uvijek , prilazi nam ENVERA MAHIC , iz Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ,
i kaza nam da smo bas “pravi begovi” , i kao Rombizoni na pustom ostrvu . To je i junakinja jedne od
mojih prica i bas mi je drago sto ce biti danas medju onima koji su dosli , ne samo iz LJubuskog , nego
i sa mnogih svjetskih destinacija na kojima su se u zbjegovima skrasli .
Zatim nam se prikljucuje grupa u kojoj me , cinii mi se , neki poznaju , ali ja ne poznajem nikoga . Bilo me
je iskreno stid sto nisam mogao da prepoznam damu koja me je srdacno pozdravila . Ispostavilo se da je i
to jedna od junakinja mojih prica , cije sam ime pominjao desetine puta u posljednjih dvadesetak godina .
Bila je to – MEMNUNA MAHIC , za koju sam jednom napisao i ovo : DOK JE MEMNUNE NA NOGAMA – ONA CE
LETJETI NA KRILIMA ! Junakinja mojih prica , nasmijana i sjetna -stajala je sada tu ispred mene .
Ali , najdramaticniji momenat mog susreta zbio se upravo u tom drustvu : Covjek mi se , uz tih , odmjeren i
zvonak glas presdstavio :
– JA SAM KEMAL MAHIC !..
Boze , covjeka nikada nisam vidio , o njemu mnogo znam ,mnogo toga citao sto je napmisao – a k tome
on je i moj urednik na saytu ljubusaci.com ! Po portretu sa sayta , zamisljao sam ga starijeg i , saleci se sa
njim i njegovom suprugom , kazem da treba da promijeni fotografiju na saytu .Kemal je ozbiljan covjek ,
komunicira sa malo rijeci , bira rijeci .On ne pripada vecini ljudi koji odmah govore sta misle , on je medju
manjinom onih koji , ponajprije , misle o onome sto govore .Tu je i fotograf JOZO , mrsav i nasmijan covjek ,
koji treba da svojim danasnjim djelom stavi – SLAG NA TORTU ! Gledajuci ga , osjetih prijatnu drhtavicu i ne
znajuci zasto !..JOZO !
Bio sam vrlo pocascen sto sam upoznao i muftiju mostarskog efendiju SMAJKICA , koga smo mi u Parizu
u toku rata pozvali da nas posjeti i on se odazvao . Nazalmost , imao je druge ratne obaveze , sto smo
mi razumjeli , ali i napisali – da ON ostaje , u tom smislu , nas DUZNIK . Stiskajuci moju desnicu , muftija
SMAJKIC mi prvi kaze da ce biti pocascen ako ga posjetim u toku jednog od mojih posjeta MOSTARU , gdje cemo
utancati nacin “otplate tog duga”, i da tako zivot potece dalje . Na rucku pored vodopada KOCUSA , sjedili smo
zajedno i , kao da smo stotinu puta bili skupa , razgovarali o tome sta to sve ljude spaja i kako to mozemo mi ,
sada i ovdje – pretvoriti u stvarnost . Onako , kao ljudi !
Gradonacelnik ljubuskog je dosao medju prvima i otisao medju posljednjima . Obratio se okupljenom mnostvu sa
lijepim rijecima , kao pravi COVIK OD SVITA !..Na njegovom primjeru sam naucio da se ne smiju davati brzopleti
zakljucci po stereotipima – kojih i previse ima – nego treba traziti ovakve ljude , kojih takodje ima .
Cijeli skup je , ocima covjeka sa strane kakav jesam , bio divan potsticaj za trazenje zica spajalica medju ljudima .
To je bio skup ljudi koji su bili izvanredan izvor NADE da se zlo moze prevazici i afirmirati one koji GRADE !
Bio je to skup koji je prevazisao vjerske horizonte ljudskosti i ucinio iskorak koji zasluzuje pamcenje i respekt !
Oni su svi , grupno i pojedinacno , ostavili neizbrisiv trag u mojoj dusi , kao ljudi koji ce ostati junaci mojih snova ,
mojih mastanja i – mojih skromnih prica !
Poslije onoga zbog caga sam i dosao , posjetio sam i svoju skolsku drugaricu RADJU KAPETANOVIC , koju nisam
vidio punih pedeset godina . U oronuloj kuci zivi sama , nekada primjerna uciteljica sa 296 maraka penzije !
Vracajuci se autobusom u Makarsku , lik moje RADJE treperio mi je pred ocima .
Kako je zivot okrutan prema onima koji su nas ucili prva slova !..
Ali , ne vrijedi plakati i ponavljati : MOJE TI SUZE NE POMAZU ! Traba traziti izlaz !
S tim zadatkom postavljenim samome sebi – stigao sam u Makarsku !
Pjevuseci pjesmicu :
MOJE SE SELO VITINA ZOVE
DIMOVA IMA OKO TRISTA
I KO GOD U NJEGA PRVI PUT DODJE
POSTAJE ZALMJUBLJENIK NASEGA MISTA !
VITINSKI JUNACI MOJIH PRIČA
833 Posjeta 1 Posjeta danas