Kategorija: Ante Granic
Datum kreiranja cetvrtak, 01 Mart 2012 23:47
Datum posljednje izmjene nedjelja, 04 Mart 2012 15:55
Objavljeno cetvrtak, 01 Mart 2012 23:47
Klikova: 574
Djeca su nasa radost i nase cvijece !
Oni neznaju za nase politike ni za nase mrznje !
Njihova dusa je cista , neukaljana , svijetla !
Mi zivimo u vremenu kad ne vrijedi vise savjet
kako stariji treba da uce djecu .
Naprotiv : m o r a m o u c i t i o d d j e c e !…
O tome govori i nasa kratka i topla prica .
Bogata zemlja Svicarska ima i prekrasna sela .Jedno od njih je i TURBENTAL , tu pored Ciriha .
U njemu sam sreo djecaka STEVU BUKVICA kako se igra sa djecom i utrkuje se sa njma na biciklu .
Njegov tata je bio u Domu ratne sirocadi u Ljubuskom poslije Drugog svjetskog rata .
– ZNAS LI DA GOVORIS NASKI ?
– Ih bin nas pa govorim i naski . Ja sam Stevo !
– A KO SU OVA DJECA S TOBOM ?
– Das ist Denis , Aisa , Dzon i Gonzales …Oni nisu ales nasi…
– ODAKLE JE AISA ? Iz Bosne .
– A ODAKLE JE TVOJ TATA ?
– On je isto iz Bosne , samo je on iz…he..he..rrrheee…Ne znam da izgovorim .
– IZ HERCEGOVINE ?.. Da , upravo tako .
– A IZ KOGA JE ON SELA ?
– Eh…dorf..dorf…Goooorrrnnnjjjee…hhhrrr
– GORNJE HRASNO ?
– Da- kako znas ?…Pa ti sve znas !…
– AKO JE TVOJ TATA IZ GORNJEG HRASNA , ONDa JE ON SRBIN ?…
– Niks !…Niks…! On je doktor . Canarst…vadi zube .
– A KOME ON VADI ZUBE ?…
-Od k u n d e . Kunde dodju , zubi im krank – plate , i moj im tata onda vadi zub .
– DOBRO , STEVO…OVAJ , MISLIM…A JE LI AISA MUSLIMANKA ?
– Niks…nIks…Ona je djevojcica . Ima lijepe oci !
– I VI SE ONDA ZAJEDNO IGRATE ?
– Jest . Tako je . Samo…ja sam najbrzi na biciklu….Ja sam snel…snel ko vjetar !..
– A ODAKLE SU OVA DRUGA DJECA ?..
– Oni su Turci , Svicarsci , Portugalci…Samo je AISA Bosanka !..
– PA , OVAJ…KOGA TI OD NJIH NAJVISE VOLIS ?..
Stevo se kao malo postidi i nasmija .
– Ih…Ih…Das ist jedna provokacija !…Idem !…Idem ja sa biciklom !
I odjuri Stevo niz biciklisticku stazu uz rjecicu koja protice kroz
T u r b e n t a l .
Gledam za Stevom i mislim : DA LI CU SE SA NJIM MOCI
SPORAZUMJETI I DOGODINE ?…
DA LI ?!…
( U vrijeme prvog vala izbjeglica iz B . H . u toku proslog rata sa STEVOM razgovarao Ante GRANIC ).
SARAJEVSKI SINDROM – BIO JE JACI…!
Štampa
El. pošta
Kategorija: Ante Granic
Objavljeno cetvrtak, 23 Februar 2012 22:25
Klikova: 606
Sjedeci na klupi u praznom i pokislom pariskom parku , pred Blankinim ocima
su promicali svjetlaci uznemirene krvi , a u glavi su joj se rojile sumorne misli –
i navirale uspomene bezbrojne i daleke . A tu , ispred nje , lezali su suhi , otpali
listovi divljeg kestena , koji su na studenom povjetarcu podrhtavali – kao drogirani
misevi .
EKSPOZICIJA
——————-
Iako je bila noc sa nebom punim titravih zvijezda i mjesec okrugao i blistav , ona
nije osjecala blizinu zore . Park je bio prazan i pun jeseni , a ulazna vrata , preko
kojih je preskocila , bila su zakljucana . Mladji sin , koji je takodje bio grubo izbacen
iz kuce uz prijetnje i psovke , nestao je u susjednoj ulici i izgubio se u mraku ,
ostavivsi majku na poznatoj pariskoj aveniji , u kojoj stanuje samo gospoda koja se
ovdje radja – i bogati skorojevici iz bijela svijeta .
Blanka se na toj klupi naprosto borila sa uspomenama na djetinjstvo i djevojastvo
u Sarajevu i na putovanja sa ocem po svijetu , u kome je on pratio dogadjaje za
novinsku kucu za koju je radio ….Sjecala se i dana kad je napustala Sarajevo sa
ugladjenim , naocitim i bogatim strancem – i to na svoj sedamnaesti rodjendan ,
kad je obarala oci pred svakim duzim pogledom .
Ispod spustenih trepavica , promicale su joj slike majke , sestre ( koja je dobila
ime po jeseni ) – oca , r a j e sarajevske – kojoj je i sama pripadala i sa kojom se
druzila – te sarajevskih sokaka koji su joj sada promicali , kao na filmskom platnu .
I kao da su sada , tu ispred nje , i njena dva sina – jedan mladji , cvrsto vezan za
nju i pomalo “raja” , i stariji – dvadesesetpetogodisnjak , pun nekih kompleksa i kao
urodjene lijenosti , kako duha tako i tijela …
On se , za vrijeme sukoba u kuci , zakljucao u svoj dio stana i tamo ostao .
A u trenutku konacne odluke , koju je do sada sto puta odgadjala , Blanka je konacno
shvatila da je njen zivot takav kakav jeste – nemoguc , ponizavajuce nedostojan i
neizdrziv . I sve je islo njoj u prilog za taj planirani cin : i noc , i samoca pariskog
parka koga je poznavala , i drvo uz klupu – jedino u tom parku – ali njoj dovoljno .
Ali , kad je bolje osmotrila to drvo , vidjela je da je ono jako visoko , a usto i bez
dovoljno cvrstih grana .
Odlucila je da to uradi na nekom drugom mjestu .
Ponovo je preskocila vrata tog parka , i bez novca u dzepu – krenula na zeljeznicku
stanicu GAR DE LYON . Usla je u voz za Rosel .
Blanka Sarajka je osjetila da je bez ljubavi u dusi – samo pustos !
To bi , ukratko , bio opis Blankinog posljednjeg jutra u Parizu .
ZAPLET
———–
Dan poslije toga , ucestali su pozivi rodbine i prijatelja , kao i svaki put .
On , njen muz , napustio je stan i nekamo otisao , a stariji sin je na sva pitanja
o majci odgovarao – da je otisla na vikend .
Drugo dana on nije vise mogao da odgovara gdje je ona , a i u glavi mu se
osjecao dah neke neizvjesnosti , jer nikada do sada nije bilo da se majka ne javlja tako dugo .
Treceg dana sve je pomalo postajalo sumljivo .
Na kraju , Blankina sestra sa muzem krenuse u Rosel , gdje su imali vikendicu
sa velikim vrtom u kome su se , cesto , zajednicki svi okupljali sa prijateljima
i seljanima iz susjedstva . Tu , u tom vrtu , prije dvadesetak godina , Blanka je
posadila bosansku sljivu – koja je radjala obilnim , krupnim , plavim plodovima .
A tamo u selu , kuca je bila zakljucana . Kapija takodje . Nigdje nikoga .
Vratili su se u Pariz , jer su im neki susjedi rekli da Blanka cesto ode u susjedno
selo kod prijatelja , ali je niko tu nije vidio posljednjih dana .
Sumnje su jos vise porasle .
Petoga dana opet su isli u Rosel , ali bez rezultata !…Niko Blanku tamo nije vidio .
Vratili su se ponovo u Pariz .
Sumnje su postale dominanta – mada je bilo i neke nade , jer je sin tvrdio da bi
moglo biti da je – otputovala za Sarajevo .
KULMINACIJA
——————-
Preskocimo dane neizvjesnosti . Zasada .
Blanka je u vozu napisala dva pisma i to – na engleskom .
Iz njih se vidi da je zivot pod staklenim zvonom , punim secerlema , u posljednjih
dvadeset i pet godina – bio za nju – pakao ….Novac , i samo novac…nigdje sarajevske
duse , nigdje raje , ljubavi i bliskosti – nigdje razgovora uz kafu !…
I tako dan za danom…dan za danom – punih dvadeset i kusur godina !
Sjetila se i sladoleda iz slasticarne EGIPAT , koji su joj sada izgledali sladji ,
nego tone
slatkarija koje su arapski doseljenici izlagali u radnjama u vrijeme Ramazana !…
A i tri clana porodice – izbjeglice iz Sarajeva – bili su s njom u istom tom stanu
, dok je
Sarajevo krvarilo ….Sa muzem takvim kakav jeste ( usto i poslovan covjek iz
naftnog svijeta ) , Blanka je provodila dane i noci , a kakav je on bio – o tome ne
treba mnogo . Ne mora se sve opisivati , mnogo toga se moze i pretpostaviti .
Kroz to citavo vrijeme , posebno od pocetka sarajevske ratne drame , Blankini casovi
bez sna bivali su sve duzi , a u njoj je raslo i saznanje – da je nemoguce traziti
izlaz tamo gdje ga nema .
Ni stan od dvjestotinjak kvadrata u otmenom pariskom kvartu , ni trkaci automobili , ni
cesta putovanja i raskosni hoteli – nisu mogli ublaziti Blankinu tugu , koja se vec prvih
godina braka – okamenila u njoj . Sarajevo je postalo njena najcrnja bolest , a ni snaga
koja ju je vukla tamo – nikada nije slabila , nego je postajala sve jaca – i sve
bezizlaznija .
I kad je , sa svojih sedamnaest godina , to Sarajevo ponijela sa sobom – ponijela ga
je u bijeli svijet nade i sretnih obecanja , ona nikako tada nije mogla zamisliti da ce
se sve to pretvoriti u kosmar , a danas i u vozu za Rosel – srusiti kao nepotrebne skele , ili
napustene i oronule bogomolje .
A i svaki ranjeni i poginuli u Sarajevu , ostavljao je u njenoj dusi po jednu
neizljecivu ranu .
To se , kasnije , vidjelo i iz pisama koje je pisala na putu za Rosel .
A kad je stigla u Rosel , poslalaje ta pisma samoj sebi – na kucnu adresu u Parizu .
Njenu postu , i inace , niko nije otvarao . Tako su se ta neotvorena pisma nasla tamo .
RASPLET
————
Sedmi dan , nestanak Blanke Sarajake i kontroverzne informacije od njenih najblizih ,
pretvorile su se u nepobitne sumlje .
Opet je trebalo – otputovati u Rosel !
Kad tamo – sve isto – kuca zatvorena , vrt pust .
Sjedili su i cekali , a onda odlucili da preskoce zid i prosetaju vrtom .
I da tu – cekaju dalje .
U samom cosku brizno njegovanog vrta , muz Blankine sestre ( ranjenik i borac sa
frontova oko Sarajerva ) – ugledao je stravican prizor Blanka Sarajka je visila
o grani one bosanske sljive koju je sama posadila – objesena o svoj poznati vuneni
sal , koga je nosila i onog dana kad je napustala Sarajevo !…
Borac , Sarajlija – naviknut na smrt , sacuvao je prisebnost !
Sve drugo se pretpoetavlja .
Rodbini u Sarajevo , ocu i drugima , javljeno je da je Blanka – poginula u
saobracajnoj nesreci . Tako je objavljeno i u novinama . Istinu su saznali tek kad su dosli u Paris .
A onda , kao i u zivotu samom … “dva muslimanska svijeta – jedan azijatski sitski
, drugi bosanski sunitski” – kako nagadjase neko – sukobili su se oko sahrane i ceremonijala
, mada je na sahrani bilo vise onih koji nisu bili muslimani .
I onda su Sarajlije , kao i obicno , popustile .
Tesko im je bilo gledati umjetno cvijece na mezaru , ali je sve bilo – kako je
moralo biti .
Blanka Sarajka je ostala na pariskom groblju .
Njen mladji sin , onaj “kao raja” – zakleo se da ce majku jednoga dana otkopati i
prenijeti u Sarajevo – koga je toliko voljela .
Da bar u vjecnosti bude sa voljenim gradom .
I grobovima sarajevske raje u – haremskom komsiluku
EPILOG
———-
Blankin muz je , nakon pedeset dana , pozvao njenu rodbinu u svoj stan , kako bi im
predao – sve Blankine stvari . Medju tim stvarima su pronasli i sve uspomene na Sarajevo – od
prvog dana kad ga je napustila , do dana kad je sjela u voz za Rosel !
Zajedno sa dva oprostajna pisma koja je poslala “samoj sebi” , u kojima – kao i svaki
samoubica – okrivljuje SEBE , a amnestira DRUGE !!!…
Njen kicos od prije dvadeset i pet godina , sada je , cinilo se , bio neki drugi covjek .
Zapravo , onakav kakav je u sustini bio i prvi put : sladak na rijeci i kicos , sa
slatkim obecanjima , sve dok lijepu i mladu Blanku Sarajku – nije stavi pod STAKLENO ZVONO !
A kad je uvidio da ona nezaustavno vene i kopni , nasao je novi izgovor – da je
( ne i prvi put ) , izbaci iz kuce u mrklu noc !…Bez igdje icega .
/ Ali , prema njemu ne treba ocjenivati njegove sunarodnike , jer njih ima dobrih i
vrlih , kakvi su , mozda , cak i u vecini . Ali , tradicija je , ponekad , jaca od svakog
zakona .
Ona melje one – najslabije ! I druge zajedno s njima ./
————————–
Objesila se zena , Sarajka , koja je cetvrt vijeka zivjela pod staklenim zvonom punim
bogatstva . Ona je vec davno osjetila da je najen zivot u Sarajevu bio skroman ,
ali pun ljubavi i sarajevskog duha – i da joj je sada takav zivot postao , zapravo –
nedostizan san !
Kad je to konacno osjetila punocom svoje “rajinske duse” – odlucila je da posljednji
put otputuje za ROSEL !
S a r a j e v s k i s i n d r o m – BIO JE JACI !…
Tako je Blanka Sarajka iscezla sa ovoga svijeta , na kome je tako malo mjesta zauzimala !
Istine radi , MRTVI CE ZIVJETI KOLIKO IH SE MI SJECAMO !…Zato sam i pisao ovu pricu .
A da li ce Blanka Sarajka posljednji put otputovati i za SARAJEVO – ostaje da se
vidi !…
( Ante GRANIC , u trenucima tuge za drugim . )