Bosanskohercegovački portal Genocid.org nakon deset godina postojanja objavio je ovih dana kako prestaje sa radom. Redakcija portala naložila je zaustavljanje portala, a potom dala obrazloženje u kojem se navodi da portal Genocid.org staje sa radom zbog finansijske krize. Iako se radilo o jednom od najposjećenijih specijaliziranih portala u Bosni i Hercegovini, te najposjećenijem portalu koji se bavi pitanjima genocida i ratnih zločina, osnovna sredstva za funkcioniranje portala nisu osigurana. Tako su sadržaji od neprocjenjive vrijednosti, koje je ovaj portal nudio čitaocima na bosanskom i na engleskom jeziku, od sredine oktobra 2013. postali nedostupna široj javnosti. Tim povodom smo razgovarali sa Mehmedom Parganom, urednikom ovoga portala, novinarom, publicistom i književnikom. Iskoristili smo priliku da dodirnemo i druge teme važne za aktualni trenutak, s obzirom da je Mehmed Pargan dugogodišnji novinar i urednik. Mehmed Pargan je autor sedam knjiga iz oblasti književnosti i publicistike, izvršni direktor Udruženja za mir, obrazovanje i kreativnost, te predsjednik Skupštine udruženja Istina za pravdu Trenutno živi u Tuzli.
Od hvale se ne prave značajni projekti
Bošnjaci.Net: Gospodine Pargan, ovih dana je u medijima objavljena vijest da je portal Genocid.org nakon deset godina postojanja ugašen. Da li se moglo spriječiti ukidanje jednog od najznačajnijih portala koji u posljednjoj deceniji djeluju u Bosni i Hercegovini?
PARGAN: Nažalost portal Genocid.org je zaustavljen, ali nadam se da nije ukinut. Naravno, uvijek može drugačije, ali punu deceniju smo pokušavali da se sa svojim potrebama nametnemo kao medij, ili pak kao jedna riznica informacija o zločinima iz posljednjega rata, ali u tome nismo uspjeli. Većina naših čitalaca, a zaista smo imali respektabilan broj, smatrala je da sm neophodni, da radimo odlično, ali mi nismo mogli opstati, jer se od hvale ne prave značajni projekti. Smatrali smo projekat Genocid.org značajnim i izdavajajući svoja sredstva i uz skromnu, ali važnu pomoć prijatelja, uspjeli smo deset godina postojati. Portal je nastao kao potreba, unutarnji poriv nekolicine nas, koji smo u vremenu koje je prijetilo da stravični genocid pokrije zaboravom, uspjeli okupiti ekipu i pokrenuti svojevrsni medij, koji je na Internetu, kao ni jedan drugi na svijetu, uspio u kontinuitetu pratiti dešavanja oko sankcioniranja ratnih zločina, dokumentirati činjenice, prikupiti, sistematizirati i objaviti dokumente, filmove, fotografije… Pri tome, trudili smo se da budemo daleko od bilo čijeg političkog kursa, daleko od nacionalizama i mržnji. Kada smo pokretali portal imali smo najčasnije namjere, a portal je bio otvoren za sve koji smatraju da je Bosna i Hercegovina njihova domovina. I za deset godina imali smo preko sedam miliona unikatnih posjeta. Čini se nevjerovatim, ali uspjeli smo do naše ideje dovesti sedam miliona ljudi.
Bosna je jedina zemlja u okruženju, koja nije na državnom nivou osudila genocid
Bošnjaci.Net: Kako je ustvari nastala ideja da se pokrene portal? Čini se da je to trebao biti posao Države?
PARGAN: Mi u Bosni i Hercegovini imamo dva problema kada je Država u pitanju. Ti problemi se stalo prepliću i drže nam kamen o vratu, sa mogućnošću da se kao narod i kao nacija strovalimo u provaliju nečinjenja i nebrige za budućnost. Prvo, sve za šta nemamo dovoljno snage, volje i hrabrosti mi lahko svalimo na Državu, odnosno na njeno uređenje. Obično ne možemo ništa uraditi, jer pobogu, smeta nam Dodik. A on nam smeta jer mu je Dayton to omogućio. A Dayton ne možemo promijeniti, jer treba konsenzus, a u BiH ga nema ni oko jednoga pitanja. I tako dalje. I tako dalje. A vrijeme prolazi. Tražeći dlaku u jajetu mi linijom manjega otpora umjesto generacijskog projekta očuvanja i jačanja Bosne i Hercegovine svojoj djeci nudimo šarenu lažu, nudeći im izgovore za svoje neuspjehe i nesposobnosti. To je odlika svih društvenih kategorija, ne samo kada su Bošnjaci u pitanju, već Bosanci općenito. Prepustili smo stihiji ono za šta je stradalo više od 100.000 nevinih ljudi. Mi, u miru, nismo na visini zadatka.
Drugi problem koji imamo u ovom vremenu jeste činjenica da očekujemo da sve Država učini, a već smo konstatovali da je Država impotentna, jer je svojom konstitucijom, već u startu, blokirana. Njome u većem dijelu, još uvijek vladaju oni koji baštine ideologiju genocida – a partneri su im, u najvećoj mjeri ljudi sumnjivih sposobnosti ili sumnjivoga morala. Često nailazim na dokaze svojih tvrdnji i žalim se prijateljima da nama vladaju najgori među nama – stoga smo nesretan narod. Kao posljedica ovih navoda su sve postojeće naše trpnje. Mi smo valjda jedina zemlja u okruženju, koja nije na najvišem (državnom) nivou osudila genocid. Naša država ne može ustanoviti dan borbe protiv genocida. Naša država ne može usvojiti deklaraciju kojom će osuditi genocid. Itd. Šta onda učiniti? Da li prepustiti da sve pregazi vrijeme i da se mirimo sa činjenicom da će nam neko u vremenu mira, ujedinjavanja zemalja Evrope, rušenja granica, oteti u najmanju ruku pola Države, a tendencija je da to budu čak i dvije trećine? Na takvo šta nemamo pravo, već moramo tražiti svoj put i svoja rješenja. U takvom vremenu, sa grupom svojih prijatelja ( Nedim Berberović, Hazim Karić i Ramiz Salkić), krenuo sam u kreiranje portala na kojem bi se moge naći osnovne informacije o zločinima, tada isključivo u Podrinju. Željeli smo da se izbjegnu paušalne procjene, korištenje informacija o zločinima u političke i druge svrhe itd. Međutim, vremenom je ta ideja prerasla okvire naše procjene i postali smo portal na kojem su objavljivane informacije, fotografije, filmovi itd, iz cijele Bosne i Hercegovine. Nismo čekali da to Država uradi, jer Država čak i kada radi, radi to sporo. Istina, uvijek je to temeljito, ali sporo – a vrijeme radi protiv nas, jer žrtve zaboravljaju, odustaju od svjedočenja, stare i umiru. Pri tome, u vremenu kada smo pokretali portal imali smo pred sobom zabrinjavajuću činjenicu da je akademska zajednica još uvijek bila zvanično distancirana od izučavanja genocida, jer su smatrali da ne postoji temelj za ozbiljno izučavanje. Istina, pojedinci i organizacije bavili su se ozbiljno tim pitanjem, ali obično bez pomoći Države i zvanične podrške akademske zajednice. Ako je i postojala podrška, ona se obično svodila na traženje političkog profita, te želje da se priča usmjeri u nacionalnom interesu.
Bitno je da nije postojala zvanična politika sa nivoa Vlade Bosne i Hercegovine i Armije Bosne i Hercegovine da zločini budu činjeni
Bošnjaci.Net: Da li se Portal bavio samo zločinima nad Bošnjacima? Zapravo, da li je selektivni pristup nacionalni interes?
PARGAN: Bosna i Hercegovina je zemlja svih njenih građana i naroda, tako da mi nemamo pravo svoditi zemlju samo na jedan narod. Ona ima bogatu prošlost, ima izvjesnu budućnost, ali uvijek i samo kao multinacionalna zajednica u kojoj svi imaju jednaka prava i jednake obaveze. U praćenju ove tematike mi smo pošli prvo od činjenice da se genocid desio nad Bošnjacima i da je kao takav potvrđen zvaničnom presudom Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu. Drugo, Bošnjaci su bili žrtve zvanične politike koju su provodili Milošević i Tuđman, a koja je kroz etničko čišćenje i logore, skoro u potpunosti etnički „očistila“ brojne općine Podrinja, Posavine, Istočne Hercegovine, Zapadne Hercegovine, Srednje Bosne, Krajine… Dakle, najviše je zločina počinjeno nad Bošnjacima i logično je bilo da se najviše bavimo tim činjenicama. Kada je zločin u pitanju tu ne postoji etnička, vjerska ili neka druga selekcija. Onaj ko je činio zločine treba biti procesuiran i u skladu sa svojim zlodjelom treba odgovarati. Jer, zločinac iz naših redova, kada nestane krvi rata, on će u miru nastaviti da ubija u svom komšiluku – dakle nas tražeći svoju hranu – krv. Imali smo i takvih primjera u poslijeratnim godinama. Vođeni tom tezom objavljivali smo sve informacije. Pojedinačni zločini, čak i oni koji su podrazumijevali nepravedna i nehumana stradanja civila ili ratnih zarobljenika od ruke Bošnjaka, podjednako se trebaju osuditi kao i drugi zločini. Bitno je da nije postojala zvanična politika sa nivoa Vlade Bosne i Hercegovine i Armije Bosne i Hercegovine da zločini budu činjeni. A oni koji su počinili zločine, oni treba da odgovaraju, jer u naše ime su mogli da časno brane Bosnu i Hercegovinu, a ne da ubijaju civile ili zarobljenike. Nažalost imamo takvih slučajeva, ali na sreću taj broj je tek nekoliko procenata od onoga što je učinjeno nama. Zato, smatram da Bošnjaci i općenito Bosanci, trebaju insistirati isključivo na istini. Mi ne trebamo lagati – naša istina je toliko surova, da danas, ni mi koji smo preživjeli zločine i genocid, teško vjerujemo da ljudski um može počiniti to što je nama učinjeno.
U Zvorniku je ubijeno 2.005 civila Bošnjaka a 99,9 procenata su protjerani sa prostora na kojem je uspostavljena okupaciona vlast
Bošnjaci.Net: Kada ste se odlučili odabrati ime Genocid.org, šta ste u tom okviru željeli da obuhvatite – samo genocid u Srebrenici, ili…
PARGAN: Zločin u Srebrenici je zvanično okarakteriziran kao genocid. Međunarodno pravo poznaje definiciju genocida kao činjenje djela, citirat ću: „u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao što je: ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima grupe; namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar grupe; prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu“. Da bi se neki zločin okarakterizirao kao genocid potrebna je bilo koja od ovih namjera prilikom činjenja djela. Takav slučaj smo imali u Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Foči, Trebinju, Prijedoru, Brčkom i u bar još dvadeset gradova Bosne i Hercegovine. U mom Zvorniku, gdje sam rođen i gdje sam živio do 1992. godine, ubijeno je 2.005 civila Bošnjaka. Svi ostali, u procentu od 99,9 su protjerani sa prostora na kojem je uspostavljena okupaciona vlast. Takva situacija je bila i u drugim gradovima i općinama gdje je došla okupatorska čizma. Danas nam ne dopuštaju da agresiju nazovemo pravim imenom, markirajući nas kao retrogradne, one koji žele uništiti budućnost, koji nisu za zajedništvo i izgradnju Bosne i Hercegovine. A kako da je drugačije nazovemo. Kako da nazovemo ubijanja i istjerivanja civilnog stanovništva, zatvaranja u logore i strijeljanja, rušenje kuća i džamija. U mojoj familiji je ubijeno oko 150 civila. Čitava naselja su očišćena i ljudi pohapšeni, potom strijeljani. Još uvijek rođake tražimo po masovnim grobnicama Podrinja. Naravno, ova pitanja trebaju da se „usele“ u ustanove koje se bave izučavanjem genocida, odnosno raznih zločina, te da ne budu opterećenje za razvoj slobodnog društva, baziranog na uvažavanju i povjerenju.
Kada ćemo dočekati da se društva, nastala na zločinima, etničkim čišćenjima i na fašističkim idejama pročiste
Bošnjaci.Net: Vi cijelo vrijeme govorite o ratnom zločinu ne izdvajajući nacionalni element. Da li se, uslovno rečeno, na drugim stranama pojavio neko ko djeluje anacionalno u izučavanju i tumačenju zločina, s kim možete sarađivati?
PARGAN: Dvadeset i jednu godinu smo čekali da se pojavi neki srpski intelektualac sa područja Republike Srpske, ili hrvatski iz dijela koji se nekada zvao Herceg-Bosna koji će bar deklarativno osuditi zločine koji su činjeni u ime Srba ili Hrvata. Međutim, donedavno se to nije desilo, ali se ipak desilo. Imali smo i u Banja Luci i u Hercegovini javno suočavanje pojedinaca sa prošlošću naroda kojem pripadaju. Bošnjaci su već godinama imali suočavanja. Čitave emisije, feljtoni, pa čak i knjige su pisane i u njima su osuđeni zločinački poduhvati i pokušaji, koji su navodno činjeni u ime naroda. Nadam se da smo dočekali vrijeme kada se to dešava i kod druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. Nažalost, to je tek deklarativni nivo. Kada ćemo dočekati da se društva, nastala na zločinima, etničkim čišćenjima i na fašističkim idejama pročiste, da dožive pravu katarzu i osude zločine, te pomognu njihovo istraživanje, kažnjavanje i sprječavanje njihovog ponavljanja – to je neizvjesno. Možda mi nećemo dočekati da se taj proces uopće i desi.
Miloševićeva agresija na Bosnu i Hercegovinu i Karadžićev krvoločni idiotizam, koji su kulminirali genocidom u Srebrenici
Bošnjaci.Net: Zašto je to tako? Imali smo Njemačku koja se suočila sa zločinima koje je Hitler počinio u ime Nijemaca. Oni i danas kao društvo istrajavaju na antifašizmu!
PARGAN: Mnogo je elemenata kojo određuju ovo pitanje. Prije svega Njemačka je poražena i cijeli svijet je ukazao na pogubnost Hitlerovog poduhvata. Nijemci su dovedeni do dna i morali su ispočetka, od temelja da izgrađuju institucije, ustanove, da dekontaminiraju povijest, da svakoga trena nose teret nacizma i budu inferiorni u komunikaciji sa drugima, dokazujući da su dovoljno civilizovani da mogu živjeti antifašizam. Miloševićeva agresija na Bosnu i Hercegovinu i Karadžićev krvoločni idiotizam, koji su kulminirali genocidom u Srebrenici, umjesto da budu poraženi i da se jednom za svagda kaže da se genocid ne isplati, od Zapada su nagrađeni davanjem etnički očišćene teritorije, sa pravom republičkog uređenja i jasno definiranom državnošću. Ne želim posezati za teorijama zavjere, iako ih možemo primijeniti na ovom mjestu bez greške, ali sam uvjeren da je to jedan od bitnih razloga. Jer, oni koji dolaze iza nas, za koju deceniju, imat će logiku – da je Republika Srpska nastala na zločinima ne bi postojala. To je zdrava logika. I ne bi. Ali, ona postoji, a svi koji imamo više od trideset godina sjećamo se i znamo da je nastala na agresiji, etničkom čišćenju, zločinima i na kraju – na krvavom genocidu.
Drugi element koji određuje ovu situaciju leži u činjenicama do kojih sam došao radeći na svom dokumentarnom filmu o Srebrenici prije nekih desetak godina. Uzmimo primjer Srebrenice i pokušajmo ga izolovati od ostalih zločina u Podrinju. Da bi se opkolila Srebrenica u julu 1995., potom okupirala, deportovale žene i djeca, te pohapsili, strijeljali i pokopali ubijeni muškarci, a potom nekoliko puta otkopavale i skrivale masovne grobnice, trebalo je uključiti veliki broj vojnika, ali i civila – najmanje njih 30.000. Šta to znači? Ako je u ovom dijelu Podrinja 1992. godine živjelo manje od 250.000 Srba, od toga manje od 100.000 muškaraca, od čega oko 60.000 vojno sposobnih, to znači da je svaki drugi vojno sposobni muškarac iz Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Han-Pijesak) bio direktno uključen u genocid u Srebrenici. Odnosno, skoro svaka kuća u Podrinju dala je učesnika u genocidu. Zato je Srebrenica pokrivena velom šutnje. Zato niko ne želi reći gdje su masovne grobnice. Mi koji smo se borili da zločin bude individualiziran, tu smo poraženi, jer smo dobili odgovor sa druge strane da oni ne žele da ga individualiziraju. Jer, ako ga čuvaju kao kolektivnu baštinu, on će prerasti u mit – a toga smo već svjedoci, jer se govori o oslobodilačko-odbrambenom ratu koji je vodila Vojska Republike Srpske, a znamo svi šta je taj rat bio 1992. godine. A narod prihvata šutnju kao pravilo i laž o zločinima kao nacionalni interes. I treći elemenat – intelektualci su morali biti korak ispred zločinaca, političara, ideologa… Nažalost, u Republici Srpskoj se to nije desilo, jer su mahom intelektualci još uvijek nacionalistički ostrašćeni, smatrajući tu ostrašćenost strateškim nacionalnim interesom i ne interesuje ih univerzalna vrijednost, altruizam i kosmopolitizam. A zašto je to tako? Zato što su svoj intelektualni temelj gradili na mitološki kodiranoj povijesti i tradiciji. Zato što je Dobrica Ćosić javno iznio obrazac djelovanja srpskog inteletualca – zavjetujući ga da laže kada je god to potrebno i kada god je to interes srpskoga naroda. Nauka međutim traži istinu i samo istinu, makar ona bila i najbolnija. Suočavanje sa istinom će dovesti do pročišćenja, do ozdravljenja naroda koji najveće vrijednosti vidi u ratnim zločincima. Naravno, držim da je najveći broj ljudi u Republici Srpskoj nevin i nedužan, ali njihova šutnja znači podršku. Amnestiranje zločinaca osigurava kontinuitet zločinu. Ovdje se nažalost odgajaju generacije mladih zločinaca koji su spremni da se suoče sa svojom zadaćom, u svakom trenu, je su uvjereni da će na takav način postati najbolji sinovi svoga naroda. Tako ih uče u školama, na televiziji, u sudu, u Vladi…
Tako je nastajala Republika Srpska
Bošnjaci.Net: Znači li to po Vama da su se Bošnjaci odrekli manjeg BH entiteta?
PARGAN: Ne mislim da su se odrekli, ali je bošnjačka politika, ma šta da smatramo pod tim pojmom, neodgovorno i neozbiljno postavila prema Republici Srpskoj. Bosna i Hercegovina je država koja je sastavljena iz dva entiteta – tako kaže Ustav BiH. Dakle, nije podijeljena na dva entiteta, već je sastavljena od dva entiteta. Ako poštujemo državost BiH, onda poštujemo i činjenicu da je Ustav tako definisao unutarnju organizaciju zemlje. Mi smo svjesni da ovaj Ustav treba mijenjati, ali mi moramo biti legalisti – Ustav treba mijenjati u parlamentu, a sve do tada mi moramo poštovati Ustav zemlje u kojoj živimo. Ako to mi Bošnjaci ne činimo, a zaklinjemo se da nam je najviše stalo do Bosne i Hercegovine, ko će to činiti. Samo ime Republika Srpska implicira nacionalnu homogenost, čak isključivost i ono u potpunosti korespondira sa povodom i rezultatom genocida. Etničko čišćenje skoro pola Bosne i Hercegovine dovelo je do stvaranja ove administrativne jedinice. Bio sam na suđenju jedinici „Žute ose“ u Beogradu – tu sam gledao u oči ljudima koji su u Zvorniku nabili na kolac živoga Abdulaha Buljubašića Bubicu. Molim vas lijepo, u Beogradu su optuženi i osuđeni i branitelji nacije nemaju elemenata da negiraju te činjenice. Osuđeni su zato što su nabili na kolac živoga čovjeka. Tako je nastajala Republika Srpska. Međutim, ta činjenica da je ona nastala na ubijanju 100.000 civila, ne da mi za pravo da se ikada odreknem i jednog milimetra tog dijela Bosne i Hercegovine. Možda kao pojedinac i mogu, ali ljudi koji su eksponenti politike, koja zastupa interese Bošnjaka, Bosanaca i Bosne, to nemaju pravo da učine. Niko nema prava u ime Bošnjaka i Hrvata, ali i Srba (koji su prevareni i pozvani iz velikih gradova poput Tuzle da odu zauvijek, uvjereni da će dobiti državu, nepregledna imanja, moć), dakle, niko nema pravo da se odriče milimetra ove zemlje. Ako naši političari, privrednici i kreatori ekonomskih, kulturnih i inih politika nisu kadri da promišljaju sudbinu cijeloga naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, trebaju se pomjeriti sa toga mjesta. Popis, bar tako govore nezvanični rezultati, potvrdio je da su Bošnjaci uspjeli da se na područje Republike Srpske vrate i da čine oko 15 % stanovništva. Sa stanovišta političkoga uticaja to je skoro zanemariv broj, ali ako znamo da vlasti u Republici Srpskoj nisu zaposlile skoro ni jednog uposlenika Bošnjaka u javna preduzeća, osim na rukovodne pozicije, na šta su uslovljeni obavezama, onda je jasno kako je veliki napor i želja vratiti se. Dakle, treba opstati u nekoj Foči, Zvorniku ili Kozarcu, na svojim mezarjima, bez posla, bez sigurnosti i uz stalne pritiske koji se provode kroz medije, kroz sport, kulturu i politiku, kako je to srpska zemlja, kako je logično da se gleda srbijanska reprezentacija itd. Ne, ovo je zemlja Bosna i Hercegovina, ma šta ko želio, htio i činio.
Mi moramo zbližiti mlade Bošnjake, Srbe i Hrvate, naravno i sve druge koji žive u Bosni i Hercegovini
Bošnjaci.Net: Kakav je po Vašem mišljenju izlaz iz ovoga stanja, nekako začaranog genocidnom politikom?
PARGAN: Mi moramo pronaći ishod. Prije svega mislim da je on u kvalitetnom obrazovanju novih generacija koje će naučno valorizirati prošlo vrijeme, te dati na temelju toga smjernice za budućnost. Druga vrijednost je dijalog na temelju kompromisa. Mi moramo zbližiti mlade Bošnjake, Srbe i Hrvate, naravno i sve druge koji žive u Bosni i Hercegovini, ponuditi im dvije varijante – mogućnost izvjesne budućnosti izgrađene na obrazovanju, radu i kompromisu, ili zaoštravanje odnosa koje vodi zasigurno ka novim sukobima i nesrećama na ovom području. Istina, proteklih godina smo vrlo često trčali tražeći da nas neko prihvati kao partnera u Republici Srpskoj, ali se to nije dešavalo. Ne treba po svaku cijenu ni trčati za onima koji ovu zemlju ne smatraju svojom i ne žele zajedničku budućnost. Treba tražiti partnere sa kojima se mogu graditi zdravi odnosi. Mi smo trčeći za bilo kim dobili Majkićku, Slavuja, Pandurevićku, Dodika… A hiljade su zdravih, potpuno normalnih i miroljubivih ljudi koji su sposobni i željni da sudbinu svoje djece i ove zemlje udalje od rata i destabilizacija. Nigdje na svijetu ne postoji takva situacija kao kod nas, da nekoga plaćate svojim poreznim novcem da vam uništava zemlju. Mi kao da smo pod anestezijom i ne reagujemo, a nas režu na komade. Naša amnezija se može često mjeriti sa ludilom. Ne može se nikome dopustiti da sjedi u državnom parlamentu, da svakodnevno radi na uništavanju zemlje i njenom cijepanju, da to javno govori i planira… Bošnjaci, odnosno Bosanci općenito, nisu maloumni, ali nije jasno zašto to dopuštaju. Mi na biroima za zapošljavanje imamo hiljade visokoobrazovanih kadrova bez zaposlenja. Treba ih staviti u funkciju. Trebaju nam pravnici koji će godišnje kreirati hiljadu tužbi i trasirati put da legalno i legitimno zaštitimo svoju zemlju. Trebaju nam mladi drugih profila koji će kroz razne projekte praviti konekcije, dovoditi Evropu i svijet u Bosnu. Mladi trebaju kreirati mehanizme saradnje i izabrati budućnost koju oni žele, rasterećenu od ratova. Nažalost, pozitivni procesi u ovoj zemlji nemaju moćnih sponzora u politikama, pa čak ni u međunarodnim organizacijama koje finansiraju očuvanje mira u Bosni i Hercegovini. Vrlo često imamo dojam da međunarodni funkcioneri svjesno koče procese koji bi se mogli brzo pokrenuti i voditi ka stabilizaciji. Znate onu priču o ocu advokatu i sinu koji je za nekoliko mjeseci riješio sporove koje je otac vukao dvije decenije. Kada je riješio sporove, mladi advokat, ostao je bez posla. Takvo je stanje i sa strancima u našoj zemlji. Čast rijetkim izuzecima.
Kada smo ipak uspjeli da opstanemo i krenuli da svoju zemlju odbranimo, zaustavljeni smo na Banja Luci!
Bošnjaci.Net: Duže od dvije decenije smo svjedoci odgovornosti međunarodne zajednice za stanje u našoj zemlji. Može li se licemjeran odnos prema Bosni i Hercegovini dugoročno negativno reflektirati po opstanak mira u Bosni i Hercegovini?
PARGAN: Svi smo svjesni licemjerja međunarodne zajednice. Bosna je bukvalno pregažena u ratu 1992-1995. Jesmo li mi zaboravili da smo tada od međunarodne zajednice, kao nezavisna država, priznata od UN-a, imali uveden embargo na uvoz naoružanja? A napadala nas je četvrta evropska vojna sila. Šta je bilo očekivanje Pariza, Londona, Brisela, Washingtona, Moskve… Kada smo ipak uspjeli da opstanemo i krenuli da svoju zemlju odbranimo, zaustavljeni smo na Banja Luci! Za zločine u kojima je stradalo 100.000 civila odgovaralo je jedva stotinjak ili dvije stotine zločinaca. Kada smo trebali ući u Evropsku uniju prije Srbije, koja je sudjelovala u agresiji – neću reći da je provela agresiju, jer to zvanično nije sudski dokazano, iako svi znamo da je to tako bilo, ona je odjednom otišla kilomere ispred nas. A mi smo u Bosni postali taoci rušitelja zemlje, onih iz inozemstva i onih u zemlji. Bosna ne može u NATO, Bosna ne može u EU. Mi smo na dnu, a imamo hiljade stranih službenika koje hranimo, kako bi očuvali mir i učinili zemlju stabilnom. Ponavljam, iz dana u dan sam sve više uvjeren da oni nisu tu da bi stabilizirali zemlju, već su tu da bi spriječili pozitivne promjene u Bosni i Hercegovini. Izuzev podsjećanja da domaći političari treba da se dogovore – šta smo to čuli u zadnjih nekoliko godina od Visokog predstavnika i njegove svite. Oni su izolovali Bosnu i Hercegovinu i od nas i od nje načinili crnu rupu u Evropi. Takav odnos prije svega prema muslimanima, koji su najbrojniji i najzainteresovaniji su za opstanak i stabilnost BiH, nužno produkuje radikalizam. Ukoliko ljudi ne mogu ostvariti svoja prava na demokratski način – na način kako je to omogućeno drugima, onda će oni posegnuti za radikalnim rješenjima, jer u jednom trenutku oni neće biti sposobni da trpe i podnose pritisak. Bojim se da će međunarodna zajednica nekažnjavanjem zločinaca, sprječavanjem Bosne da se priključi Evropskoj Uniji i NATO Savezu, te pravljenjem od nje svojevrsnog geta upravo dobiti tempiranu bombu u srcu Evrope. Već godinama smo slušali da je politika Zapada, od slanja prvih selefija iz Londona i Beča preko okupirane teritorije da „šire“ islam u Bosni, usmjerena ka totalnoj destabilizaciji Bosne, prikazivanju muslimana u svjetlu u kakvom su prikazani oni u Palestini, Libanonu, Egiptu, Siriji, Iraku… Dakle, da bi se opravdao odnos evropskih zemalja prema isplamskom svijetu, koji je zapad utemeljio na oružju kao odgovoru na navodno divljaštvo muslimana i opasnost po opstanak civilizacije, potreban je Mevlid Jašarević, ta potkupljiva, antibosanska, anticivizacijska i antimuslimanska spodoba, bez cilja, pravca i razuma. Mi muslimani u Bosni ne možemo se oteti utisku da sa Zapada pokušavaju naš evropeizirani pristup životu da anuliraju, a politika koju EU provodi, zasigurno će u narednih deset godina dovesti do radikalne Bosne. Nije tada više važno ko će biti kriv – važno će biti da će ovo zauvijek ostati destabilizirajuće podneblje. Nadajmo se da se takav razvoj događaja neće desiti.
Svojim radom smo osigurali da budemo najznačajniji portal na svijetu koji se bavi genocidom
Bošnjaci.Net: Otišli smo čini se predaleko od našeg povoda za razgovor, pa predlažem da se vratimo. Kakva je dalja sudbina portala Genocid.org?
PARGAN: Mislim da se nismo udaljili od teme. Kontekst u kojem žive Bošnjaci, odnosno građani Bosne i Hercegovine općenito, kontaminiran je nekažnjenim genocidom. Isto kao što je okolina Fukušime kontaminirana radioaktivnim zračenjem. Sve dok postoji kontaminacija, tu nema života. Žrtve zločina koje su se vratile u Republiku Srpsku svakodnevno se susreću oči u oči sa zločincima, onima koji su ih silovali, strijeljali, protjerivali… To pitanje je ostalo neriješeno, jer državne institucije imaju prečega posla. Nažalost, mi smo već dugo godina postali žrtve onih koji vladaju nama i ovom zemljom. Sve interese Države, naroda i društva podredili su sebi i svome viđenju svoje pozicije. Kada jednom dođete na vlast onda imate malo vremena da se izborite za svoj prvi, pa drugi milion, finansijski uticaj i moć u društvu. Pravosuđe nažalost nije odgovorilo zadatku iako je imalo transformaciju i sudije su danas najplaćeniji u ovom društvu, a nikada nismo imali tako jako podzemlje, tako slobodne zločince, toliko neeriješenih sudskih sporova. Dakle, u ambijentu truloga društva ne može se očekivati da projekti koji su trajali zahvaljujući entuzijazmu, radu i istrajnosti grupe ljudi budu prepoznati i podržani. Naprotiv, imali smo ranije i upite ko stoji iza projekta jer je on možda prijetnja za sigurnost i suživot, kako je moguće da se ne može vršiti uticaj na nas itd. Poduzetnici u Bosni i Hercegovini se teško odlučuju da podrže ovakve projekte jer ne žele imati veze sa bilo čim što bi im moglo ugroziti poslovnu saradnju sa partnerima iz Republike Srpske i obrnuto. Nevjerovatno je da smo spremni pogaziti svoje mrtve, da bismo se približili nekome kome smeta to što govorite da zločince treba kazniti. Naš tim je iscrpio svoje mogućnosti jer rad kancelarije i najmanje jednog tehničkog lica koje radi na održavanju portala, godišnje košta deset do petnaest hiljada maraka. Ako želimo dvije osobe, onda je to više od 20-25.000 maraka. Novinari, pisci, fotografi, reditelji i drugi, okupljeni oko ovoga portala, radili su punu deceniju volonterski, bez i jedog feninga honorara. Svojim novcem smo „kupovali“ dokumentaciju o zločinima, prevodili, skenirali, sistematizirali, prosljeđivali pravosudnim institucijama… Dobili smo ovih dana desetine upita sa svih strana svijeta, u kojima su nam pokušali razjasniti kako je produženje zakupa servera samo nekoliko dolara mjesečno. Naravno, mi to znamo, ali portal Genocid.org nije samo zakup servera. Ovaj portal, koji je zainteresirao sedam miliona ljudi da dođu i pogledaju ga, želi nastaviti raditi na provođenju misije i utvrđivanju istine, a ne biti ikebana. Svojim radom smo osigurali da budemo najznačajniji portal na svijetu koji se bavi genocidom. To želimo i ostati. A to se ne može biti pukim egzistiranjem na Internetu. Odlučili smo da je korisnije zaustaviti rad i pokušati konsolidovati svoje redove, pa nastaviti, nego jednu od najsvetijih stvari otaljavati i izvrgavati ruglu. Jer, naši najmiliji nisu i ne mogu biti toliko jeftini da bismo se igrali njima i njihovim životima.
PROJEKAT GENOCID.ORG: Smatrali smo projekat Genocid.org značajnim i izdavajajući svoja sredstva i uz skromnu, ali važnu pomoć prijatelja, uspjeli smo deset godina postojati. Portal je nastao kao potreba, unutarnji poriv nekolicine nas, koji smo u vremenu koje je prijetilo da stravični genocid pokrije zaboravom, uspjeli okupiti ekipu i pokrenuti svojevrsni medij, koji je na Internetu, kao ni jedan drugi na svijetu, uspio u kontinuitetu pratiti dešavanja oko sankcioniranja ratnih zločina, dokumentirati činjenice, prikupiti, sistematizirati i objaviti dokumente, filmove, fotografije…
DODIK I DAYTON: Sve za šta nemamo dovoljno snage, volje i hrabrosti mi lahko svalimo na Državu, odnosno na njeno uređenje. Obično ne možemo ništa uraditi, jer pobogu, smeta nam Dodik. A on nam smeta jer mu je Dayton to omogućio. A Dayton ne možemo promijeniti, jer treba konsenzus, a u BiH ga nema ni oko jednoga pitanja.
BOŠNJACI – ŽRTVE MILOŠEVIĆEVE I TUĐMANOVE: U praćenju ove tematike mi smo pošli prvo od činjenice da se genocid desio nad Bošnjacima i da je kao takav potvrđen zvaničnom presudom Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu. Drugo, Bošnjaci su bili žrtve zvanične politike koju su provodili Milošević i Tuđman, a koja je kroz etničko čišćenje i logore, skoro u potpunosti etnički „očistila“ brojne općine Podrinja, Posavine, Istočne Hercegovine, Zapadne Hercegovine, Srednje Bosne, Krajine… Dakle, najviše je zločina počinjeno nad Bošnjacima i logično je bilo da se najviše bavimo tim činjenicama.
ISTINA: Smatram da Bošnjaci i općenito Bosanci, trebaju insistirati isključivo na istini. Mi ne trebamo lagati – naša istina je toliko surova, da danas, ni mi koji smo preživjeli zločine i genocid, teško vjerujemo da ljudski um može počiniti to što je nama učinjeno.
OKUPATORSKA ČIZMA: U mom Zvorniku, gdje sam rođen i gdje sam živio do 1992. godine, ubijeno je 2.005 civila Bošnjaka. Svi ostali, u procentu od 99,9 su protjerani sa prostora na kojem je uspostavljena okupaciona vlast. Takva situacija je bila i u drugim gradovima i općinama gdje je došla okupatorska čizma. Danas nam ne dopuštaju da agresiju nazovemo pravim imenom, markirajući nas kao retrogradne, one koji žele uništiti budućnost, koji nisu za zajedništvo i izgradnju Bosne i Hercegovine.
150 UBIJENIH ROĐAKA: U mojoj familiji je ubijeno oko 150 civila. Čitava naselja su očišćena i ljudi pohapšeni, potom strijeljani. Još uvijek rođake tražimo po masovnim grobnicama Podrinja. Naravno, ova pitanja trebaju da se „usele“ u ustanove koje se bave izučavanjem genocida, odnosno raznih zločina, te da ne budu opterećenje za razvoj slobodnog društva, baziranog na uvažavanju i povjerenju.
21 GODINU ČEKANJA: Dvadeset i jednu godinu smo čekali da se pojavi neki srpski intelektualac sa područja Republike Srpske, ili hrvatski iz dijela koji se nekada zvao Herceg-Bosna koji će bar deklarativno osuditi zločine koji su činjeni u ime Srba ili Hrvata. Međutim, donedavno se to nije desilo, ali se ipak desilo.
AGRESIJA I KRVOLOČNI IDIOTIZAM: Miloševićeva agresija na Bosnu i Hercegovinu i Karadžićev krvoločni idiotizam, koji su kulminirali genocidom u Srebrenici, umjesto da budu poraženi i da se jednom za svagda kaže da se genocid ne isplati, od Zapada su nagrađeni davanjem etnički očišćene teritorije, sa pravom republičkog uređenja i jasno definiranom državnošću.
SRBI NE ŽELE DA ZLOČIN INDIVIDUALIZIRAJU: Uzmimo primjer Srebrenice i pokušajmo ga izolovati od ostalih zločina u Podrinju. Da bi se opkolila Srebrenica u julu 1995., potom okupirala, deportovale žene i djeca, te pohapsili, strijeljali i pokopali ubijeni muškarci, a potom nekoliko puta otkopavale i skrivale masovne grobnice, trebalo je uključiti veliki broj vojnika, ali i civila – najmanje njih 30.000. Šta to znači? Ako je u ovom dijelu Podrinja 1992. godine živjelo manje od 250.000 Srba, od toga manje od 100.000 muškaraca, od čega oko 60.000 vojno sposobnih, to znači da je svaki drugi vojno sposobni muškarac iz Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Han-Pijesak) bio direktno uključen u genocid u Srebrenici. Odnosno, skoro svaka kuća u Podrinju dala je učesnika u genocidu. Zato je Srebrenica pokrivena velom šutnje. Zato niko ne želi reći gdje su masovne grobnice. Mi koji smo se borili da zločin bude individualiziran, tu smo poraženi, jer smo dobili odgovor sa druge strane da oni ne žele da ga individualiziraju.
I ŠUTNJA JE PODRŠKA: Držim da je najveći broj ljudi u Republici Srpskoj nevin i nedužan, ali njihova šutnja znači podršku. Amnestiranje zločinaca osigurava kontinuitet zločinu. Ovdje se nažalost odgajaju generacije mladih zločinaca koji su spremni da se suoče sa svojom zadaćom, u svakom trenu, je su uvjereni da će na takav način postati najbolji sinovi svoga naroda. Tako ih uče u školama, na televiziji, u sudu, u Vladi…
NEODGOVORNA BOŠNJAČKA POLITIKA: Bošnjačka politika, ma šta da smatramo pod tim pojmom, neodgovorno i neozbiljno postavila prema Republici Srpskoj. Bosna i Hercegovina je država koja je sastavljena iz dva entiteta – tako kaže Ustav BiH. Dakle, nije podijeljena na dva entiteta, već je sastavljena od dva entiteta.
ETNIČKO ČIŠĆENJE POLA BiH: Etničko čišćenje skoro pola Bosne i Hercegovine dovelo je do stvaranja ove administrativne jedinice. Bio sam na suđenju jedinici „Žute ose“ u Beogradu – tu sam gledao u oči ljudima koji su u Zvorniku nabili na kolac živoga Abdulaha Buljubašića Bubicu. Molim vas lijepo, u Beogradu su optuženi i osuđeni i branitelji nacije nemaju elemenata da negiraju te činjenice. Osuđeni su zato što su nabili na kolac živoga čovjeka. Tako je nastajala Republika Srpska. Međutim, ta činjenica da je ona nastala na ubijanju 100.000 civila, ne da mi za pravo da se ikada odreknem i jednog milimetra tog dijela Bosne i Hercegovine.
NAŠ TIM JE ISCRPIO SVOJE MOGUĆNOSTI: Nevjerovatno je da smo spremni pogaziti svoje mrtve, da bismo se približili nekome kome smeta to što govorite da zločince treba kazniti. Naš tim je iscrpio svoje mogućnosti jer rad kancelarije i najmanje jednog tehničkog lica koje radi na održavanju portala, godišnje košta deset do petnaest hiljada maraka. Ako želimo dvije osobe, onda je to više od 20-25.000 maraka. Novinari, pisci, fotografi, reditelji i drugi, okupljeni oko ovoga portala, radili su punu deceniju volonterski, bez i jedog feninga honorara.
NAJZAČAJNIJI PORTAL KOJI SE BAVI GENOCIDOM: Svojim radom smo osigurali da budemo najznačajniji portal na svijetu koji se bavi genocidom. To želimo i ostati. A to se ne može biti pukim egzistiranjem na Internetu. Odlučili smo da je korisnije zaustaviti rad i pokušati konsolidovati svoje redove, pa nastaviti, nego jednu od najsvetijih stvari otaljavati i izvrgavati ruglu. Jer, naši najmiliji nisu i ne mogu biti toliko jeftini da bismo se igrali njima i njihovim životima.
Izvor: Bošnjaci.net