SKENDER KULENOVIĆ: MOJ BRAT

 

skender2

 

 

 

 

 

Pred noć nas otac,sestru i mene,uze za ruke i povede stričevoj kući.Biće tamo dječje sijelo,i tu ćemo,kaže,i noćiti.

Veselje naše bilo je ogromno,počesmo oca da vučemo za ruke.

Stara zimska sijela.Ponekad bi roditelji i nas djecu na njih vodili.Prtinom na čelu porodične kolone ide sa fenjerom otac,prteći mene na leđima.Plovim,snijeg škripi,trepti vedro zimsko nebo,ne pitam se jesam li ocu težak ili želim da ta kuća kojoj idemo bude što dalje.

 

Ali kuća se,na žalost, primiče,gore joj prozori,i uskoro me otac skida pa lupa halkom na avlijskim vratima.

I sad nas otac vodi na sijelo.Ali ne na takvo sijelo,nego na pravo sijelo,na naše dječje sijelo.Bićemo sami,amidža je,znamo,otišao na veliki lov na srne,strina je predveče došla nezo našoj kući i tu će,saznali smo i spavati.

Imao sam četiri amidžične,stričevke,jednu sasvim mladu,jednu već stariju,i dvije sublizih godina.

Otac reče da budemo mirni,ode kući,poče naše sijelo.

Poče ozbiljno(smiješno oponašamo starije).Metnula se sofra,iznose se jela,sve ljepše pd ljepšega(Otkada to najednom?!).Kao da je Bajram,na kraju dođe sahan sa kajmakom,i orasima po vrhu,a to mi je bila duša.

Bio sam jedan od poznatih nemirka u kasabi,čaršija me nije ni zvala imenom,nego „onaj Salih-begov“.Dva puta sam padao sa prvog sprata,jednom se topio,jednom doveo do toga da se postave noćne straže oko naše kuće,-biće prilike da to i štošta još drugo ispričam.

Kad se tako lijepo pogostismo,osjetih da mi je dosadno:šta da radim ja,jedino muško među tolikim djevojčicama?

Kažem im:

-Sad ćemo klanjati jaciju.

To je kod muslimana jedna od pet dnevnih molitava,posljednja.Moli se uz gimnastiku,saginjući se do koljena,spuštajući se čelom na zemlju i sjedeći podavijenih nogu.Prije toga mora se uzeti abdest:po propisanom načinu,ruke,lice i noge.

Ja ću biti „imam“,onaj što pred vjernicima  klanja prvi.

Zavih peškir oko glave,popeh se na sećiju i,turivši prste u uši,počeh „ezan“,onaj poziva sa džamije na molitvu(to sam već znao).

Djevojke stadoše u saf(red),ja stadoh pred njih kao pravi hodža u džamiji,poče klanjanje.

Išao sam već u mejtef,osnovnu vjersku školu(koju je svako muslimansko dijete svršavalo prije nego što bi ga otac upisao u redovitu državnu školu).Znao sam samo kako se vrši gimnastika tokom molitve,od kuranskih rečenica što ih hodža pred vjernicima glasno izgovara samo pokoju,i to sam stalno učio.

Negdje u po klanjanja,kad još jednom dođe ono vrijeme gdje se čelom dotiče zemlja,đavo donese mačkicu koja poče da se igra peškirom oko moje glave:najzad mi ga smaće.

Zaboravih na molitvu-pojurih za njom,jedva je uhvatih.Gledam po sobi šta bih joj svezao za rep,ugledah džezvu na mangali,,ali čime da svežem?Izvukoh učkur iz gaća,svezah,mačka ludački pojuri po sobi,smijeh,vriska djevojčica.Tada joj otvorih vrata da bi imala širi prostor za bježanje.Čuo se strašan klepet niz basamke i dolje u prizemlju.Neka,pasja kćeri,da zapamtiš da si me pomela u molitvi.

Onda dođe moja druga tačka,skakanje s prozora.Otvorio sam prozor i stojim na njemu da skočim dolje sa prvog sprata.Djevojčice za mnom vrište,preklinju da to ne radim.Hoću,skočiću!Skočim-utonuh u snijeg do pasa.Djevojčice mi otvore kućna vrata,pipaju me da se nisam gdje slomio.Sad ćemo drugi skok,kažem.Na glavu.Nastade vrisak,hvataju me za ruke,ja se oteh i stadoh na prozor.Skoči zbilja na glavu.Snijeg kao voda,ništa mi ne bi.

I da ne duljim,tako je to trajalo dok se ja najzad ne smirih.Djevojke iznesoše oraha i krušaka jeribasama,dok se u tucanju i sočnim zagrižajima i smijanju ne zamorismo te pospasmo.

Sutradan me probudi strinin glas:

-Sin!Rodio ti se brat!

Ja,sestra i stričevke pojurismo našoj kući,tu odmah u susjedstvu,da vidimo ja i sestra brata,stričevke novog stričevića.Dok sam trčao,prilazilo mi je kroz glavu:kakav je?I:što mi ne rekoše da će mi majka roditi novog brata?nego sve neke ćutnje.

Ćutala je i naša sluškinja Mehinica,koja mi je za našu steonu kravu Šarenku rekla sve otvoreno.

Upadoh u sobu prvi.Mati u dušeku leži blijeda i blažena.Kraj nje nešto u nekakvoj korpi.

-Gdje je?-trčim k njoj,pa zelenom vunenom čarapom ugazih u ćasu čorbe koja je stajala kraj dušeka.

Ta ćasa čorbe,to su darovi u jelu,zvani babine,koji se donosi porodilji.Strina je babine unapred već bila pripremila.Mati mi na moje zadahtalo pitanje samo očima presrećno pokaza na korpu.

Pogledah: u korpi-zamotana štruca hljeba,iz nje viri smežurana,modra,slijepa,ćelava,ne može biti ružnija glavica.

-Šta si mi rodila ovakvog brata?!-umalo da zaridam,očekivao sam ljepotana.

Mati se smije,slatko se smije,pa je u smijehu nešto zaboli.

Poslije se to ružno čudo poče da rascvjetava.Svakim danom sve mu ljepše bile modre oči,sve gušće grgurava plava kosa.Dok ne naraste do gorostasa.Bio je povučen,blag,đak baš nije bio bogzna   kakav,učio je ,kako bi se reklo,tek onako,za po kući,ali fudbaler-sigurna buduća zvijezda.Bek.Pred sam rat trebalo je da iz podmlatka pređe u prvi tim jednog velikog kluba u  Beogradu,gdje je studirao pravo i bio službenik na željeznici.

Za vrijeme okupacije pravio je lažne legitimacije za one koji su odlazili u partizane.Htio je i on,ali mu  nisu dali zbog tog važnog posla.U jednoj velikoj policijskoj provali uhapsili su i njega i streljali po kratkom postupku na Banjici kraj Beograda.

Vijest sam dobio 1943,godine,u selu Ribniku kraj Ključa,i sjetio se davne korpe.Lijepi moj brat.

Izvor:Skender Kulenović:Gromovo đule 

 

15023 Posjeta 2 Posjeta danas