“Posljedice korupcije i uloga mladih u borbi protiv korupcije”, tako je naslovljeno predavanje koje je Besim Spahić, profesor na Fakultetu političkih nauka održao studentima u Tuzli, u amfiteatru Filozofskog fakulteta.
Kako prenose portali, profesor je studentima „u svom maniru, bez dlake na jeziku“ govorio o korupciji i nepotizmu u akademskoj zajednici i načinima kako se protiv navedenih pošasti može boriti. Navedeno „predavanje“ Besima Spahića zaista je bilo u njegovom stilu. Neartikulirano, nepovezano, krcato predrasudama i civilizacijski prevaziđenim modelima ponašanja i mišljenja. Riječ je o udžbeničkom primjeru populizma, koji se po broju pregleda i like-ova na društvenim mrežama mjeri s dostignućima Ekrema Jevrića, čime se ujedno, barem na simboličkoj ravni, akademska zajednica i njeni protagonisti izjednačavaju s besmislenim, mentalno bolesnim svijetom reality show-ova. Besim Spahić u toku navedenog predavanja kao jedan od osnovnoh problema bosanskohercegovačog iskustva visokog obrazovanja i društva uopće vidi – džumu! Prema tvrdnji „profesora“ Spahića svaki uposlenik, musliman, razumije se, ukrade tri radna dana odlascima na džumu. Da nije džume sve bi u Bosni i Hercegovini naprosto cvalo! Tako, otprilike, tvrdi Besim Spahić! Da nije džume, ne bi bilo komunalnih problema u Sarajevu, ne bi neke glavne saobraćajnice u Sarajevu ličile na seoske puteve, ne bi bilo Konjević polja, Vrbanjaca, a vrlo vjerovatno ni Srebrenice ni Tomašice. Bosna i Hercegovina bila bi punopravna članica NATO saveza i Evropske unije, s brojem nezaposlenih ispod 5 %, prosječnom platom od 5.000 KM, bez maloljetničke delinkvencije…sve to i još mnogo više samo da, prema Besimu Spahiću, nije džume ni onih koji na džumu odlaze. Jasno je, naravno, da se radi o stavovima iz krila rigidnog ateizma i agresivnog sekularizma. Takvi stavovi, posebno iz usta univerzitetskog profesora, opasni su za ovu zemlju i njene građane ako ništa drugo, a ono zato jer pokazuju na kakvim matricama obrazuju i odgajaju nove generacije akademski obrazovanih građana od kojih se očekuje da predstavljaju novu snagu ove zemlje i budu pokretači pozitivnih promjena. Nije Spahiću i sličnima (poput profesora koji je u jeku kampanje o vjeronauci uzviknuo, parafraziram: Van s vjeronaukom iz javnih škola!) došlo do glave da je poražena teza o vjeri kao opijumu za narod, oni još nisu svjesni novih standarda ljudskih prava i koncepta u kojem vjera nije privatna stvar koja se „upražnjava“ unutar četiri zida vlastitog stana. Vjera nije dekor za folklorne priredbe. Ne zna profesor Spahić za sintagmu postsekularizma i nove uloge koju vjera zauzima u suvremenim svjetskim tokovima mišljenja. Da jeste, znao bi da se treba riješiti dubokih traumi, očitih kompleksa i predrasuda i u vjeri i vjerskim zajednicama tražiti partnere za rješavanje dubokih problema i devijacija današnjeg društva. No, tome se ne treba nadati. Umjesto toga, treba potpisati ugovor s državom i jasno definirati položaj i status vjerskih zajednica i vjerskih prava u Bosni i Hercegovini!