Arnela Smajic:Budimo uvijek puni Bosne…

bosnaljiljan

Budimo uvijek puni Bosne…i neka Bosna uvijek bude puna nas!,rece nakada neko.Ali u februaru 1993.Bosna je bila puna svega,samo ne smijeha i radosti.Rijeke natopljene krvlju tekle su brišuci jedine tragove,one istinske i prave,koji bi posvjedocili u ime onih cija je sudbina prekinuta tu,na nekom mostu,obali,ugašena tudom rukom,kao da je ta ruka odredivala ciji je život manje vrijedan.Život je jedan,svakome poklonjen,sa svim poteškocama i preprekama.Niko nema pravo presudivati u tude ime,a ponajmanje ugasiti sjaj u tudim ocima.
Februar…Teška zima sijece svojom hladnocom.Ali ne samo zbog nje,tijela drhte svakog trena,ne samo šuštanje papira ili grebanje miša koji šeta po prašnjavom stanu,ko zna cijem,u nadi da ce pronaci nešto za sebe.I on tako mali i bezazlen traži sklonište medu oronulim zidovima,oštecenim od metaka.
Majka i njeno dvoje djece na trecem spratu trošne zgrade laka su meta,ali valjda svako rodenjem nosi neku svoju nafaku,pa tako i oni.Naizgled miran dan,sunceve zrake provuku se ponegdje tek da zagolicaju maštu,da vrate sjecanja na zimske radosti.I kao da su agresorovi saveznici-zovu napolje.Zatišje pred buru.Majka nešto kuha,ono malo što su mogli ponijeti sa sobom,ili što im je neko dao.Rijetki su dani kada ima hljeba,brašno se koristi u najmanjim kolicinama.Treba preživjeti zimu,jer ovdje se ne živi za sutra,prekosutra,za nekada…ovdje se živi za danas.Ona hrani svoje sinove,a granata pade u cošak obližnje zgrade…Od siline detonacije zadrhta im i duša i tijelo,i samo se cu neciji glas“Svi u podrum“.Žurnim korakom  krenu niz stepenice,drži sinove za ruku,ali mladem u gužvi iskliznu ruka iz njene i ona ga izgubi medu masom…
U mracnom podrumu titrala je tek jedna sijalica,a koja se njihala u svim pravcima,kao da je napolju zemljotres koji ne prestaje.Majka cuje glas sina,sva uplakana gleda u pravcu odakle dolazi taj piskavi zvuk.Odjednom,pred njom se nade covjek,omalen,krupnih ociju i sijedih brkova,i spusti sina pred nju.Htjede mu zahvaliti,ali joj jecaj ne dopusti.Skupila je posljednju snagu i spustila se da zagrli sina.Bolovi u stomaku medutim postadoše sve cešci,vec je bila ušla u deveti mjesec trudnoce,ali nije imala kome da se požali,nikoga nije poznavala,a muž joj je bio na „liniji“.Ko zna kad ce se vratiti.Morala je izdržati i biti jaca od svoga straha.Još jedna detonacija potrese zgradu,za koju su se svi cudili kako uopce opstaje,ali odolijevala je zbog svih duša koje su našle sklonište u njoj i koje su u ovom trenutku disale kao jedna.Mir,tišina,niko se ne usuduje proviriti napolje da vidi šta se dešava.Zacu se lupanje na vratima,nastade muk.Neko s druge strane govorio je:“Otvorite“.Ona prepozna glas svoga muža i rece da ga puste.Svi su morali napustiti zgradu,jer više nije bilo sigurno ostati tu.
Sutradan krenuše prema bolnici.Opet ono isto sunce,progrijava,ali ni ono ne može ublažiti njen strah.Stezala je kaput i uvlacila se u njega koliko je mogla,kao da je u njemu tražila neki zaklon dok su iza njih ostajali tragovi u snijegu.U bolnici buka,sala za porodaje služila je i kao prostorija za previjanje ranjenika.Samo je jedan bijeli zastor bio na sredini i dijelio život na dva dijela:na onaj koji se u teškim mukama bori i polako gubi bitku,i onaj koji ce svoju bitku tek da bije.
U narucje joj staviše djevojcicu umotanu u bijelu dekicu,zdravu,bademastih ociju,koje bi tek na trenutak zasjale.taj sjaj bio je kao ono titranje sijalice,prkos i želja da se kaže:ja sam tu,možda ne sijam svom svojom snagom,ali tu sam i necu se ugasiti.Pored kreveta staviše jednu krišku suhog hljeba i
Bog udahnu život.Djevojcica je vec na prvi pogled podsjecala na nju.Svakim pogledom ulijevala pola caše mlijeka,ali ona nije mislila na glad,jednostavno nije je osjecala.Sve što je željela bilo je da gleda to sitno stvore
nje kojem je nadu u vec ispražnjena srca svojih roditelja,vracala smisao i onu ljepšu stranu života.
Izvor:Rat,opsada i žena(2012).

760 Posjeta 1 Posjeta danas