„Lipo ti je liti u planini-još je lipše zimi u Vitini.“
„Ah da znade kraljica Libuša sve lipote polja vitinskoga-nju bi vile u Vitinu snile.“
Obadvije ove uzrečice su točne.Ko pozna Vitinu imalo,sve mu je jasno.Tu je veliko bogatstvo
vode.
Tu je vrelo Vrioštice koja izvire u samom mjestu.Ta rječica razvedena je u mnoštvo
rukavaca(„đeriza“) pa se po svuda čuje žamor vode.Tu su mnoga stabla jasike,jablana,
smokava i ostalog raslinja što u svoje vrijeme daje udobnu i ugodnu hladovinu ,posebno uz
vrelo Vrioštice.
Dr.Izidor Papo,general pukovnik JNA i šef VMA u Beogradu,dolazio bi u Vitinu više puta.Skinuo
bi generalsku bluzu,zagrnuo rukave i nogavice hlača,odložio obuću,pa bi bos gazio po rukavcima
Vrioštice.
Penjao bi se na smokve,glasno dozivao mlinaricu Pavicu i susjede.
Jednom mi je rekao:“Ma kakva Azurna obala,kakvi bakrači…Ovdje u Vitini imam pravi odmor.“
Kraj vrela u Sabitovoj kafani,vazda je svima bila na raspolaganju izvrsna kafa.Tridesetih godina prošlog stoljeća,pa i dalje neko vrijeme,bila je u toj kafani uposlena Fata o kojoj je riječ.Ona je kćer
Ale Hodžića i majke Paše koja je izdanak čuvenog narodnog liječnika Sade Sadikovića.Sestra joj je Safija a braća Nusret i Ahmet.Ta obitelj čuvena je u cijeloj ljubuškoj krajini po svojoj plemenitosti
i humanosti.Fatina majka i moja majka bile su velike prijateljice,pa sam i ja dosta dosta puta dolazio
u tu kuću.
U doba Kraljevine Jugoslavije bilo je vrlo malo automobila na našim cestama.Ipak bila su dva autobusa koji su svakodnevno prometovali kroz Vitinu.Jutrom bi jedan polazio iz Čapljine u Imotski
a drugi iz Imotskog u Čapljinu.Vraćali bi se poslije podne.Vozač imotskog autobusa bio je Ivo Borić a
čapljinskoga Đula Halilagić,koga su svi zvali Đulaga.Borićev autobus svi su nazivali „pruga“ a onaj čapljinski „pošta“.Ovaj čapljinski imao je koncesiju prevoza svih poštanskih pošiljaka,pa su ga svi
zvali „pošta“.Vozač „pošte“-Đulaga-odmarao bi se svakodnevno kod Sabitove kafane blizu vrela.Kako i ne bi!Tu je najbolja hladovina i najbolja kafa.Nu bi je još jedan razlog…U kafani je bila uposlenica-Fata.Đulaga bio još neoženjen, u cvijetu mladosti,a Fatina mladost se tek rascvjetala-Imala je raskošnu kosu,koju je uobličila u dvije prekrasne pletenice boje staroga zlata.To nije promaklo vozaču Đulagi.Pa i kafa mu je bila slađa kad bi mu je poslužila Fata smjerno oborenoga pogleda i plemenitog držanja i ophođenja.Đulagin odmor u Vitini ne bi trajao dugo jer je morao produžiti vožnju.Iako se on nije mogao dovoljno nagledati Fate u Vitini.Stoga se pobrinuo da je stalno gleda u svojim Strugama kod Čapljine.Jednoga dana Đulaga je došao sa svojim svatovima i odveo Fatu u svoje Struge i tamo savio svoje obiteljsko gnijezdo.
Kao što je Fata bila čestita u Vitini,takva je bila i u Strugama,Njene komšije katolici govorili su mi:“Ona tvoja Vitinka Fata valja suvoga zlata“.Nakon službe u JNA postavljen sam za župnika u Gabeli.Katolička djeca u drugom ili trećem razredu osnovne škole pristupaju obredu Prve Pričesti.To je posebna svečanost.Da uveliča tu svečanost Fata bi svaki put,pješačeći iz Struga,donijela košaru trešanja za prvopričesnike iz svoga voćnjaka!Nikad da to zaboravim…?
Pitam se zašto se i u naše vrijeme ne bi zbližavali u suživot.Bilo preko islama bilo preko kršćanstva bilo preko nijednoga od toga dvoga.Bilo je tih prijateljstava i prije pa neka ih bude i u budućnosti…Fata je umrla.neka joj je vječni pokoj.
Vitina,8.XII.2009.
NAPOMENA:Zahvaljujemo g.don Sandi Borasu na iskrenim sjećanjima o Enveri Đikić i Fati Halilagić.Za neupućene:Fatina djeca su:dipl.iur.Jusuf Halilagić(Sarajevo),Šemsudin(Šema) i Bahrudin(Struge),Mela,udata u Turskoj i Emica,udata za našeg Ljubušaka Fadila(Mehe)Nevesinjca-Mostar! Fatinoj i Đulaginoj djeci neka služi na čast sjećanje don Sande Borasa!
Halal im majka!(K.Mahić)