Mirsad i Mate ( u Gabeli)

dretelj
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Hangar je bio prepun ljudi. Iako je malo ko razmišljao o doslovnom značenju te riječi, upotrebljavali smo je da definiramo prostor  oko sebe u koji smo prisilno dovedeni. Gabela, godine 1993. Rat je bjesnio svom žestinom. U ratu nevidljiva drama suprostavljenosti dobra i zla postaje svačija te bivamo uvučeni u zbivanja oko sebe i protiv svoje volje. Život običnog čovjeka postaje bezvrijedan i ne znači ništa, jer oni koji vuku konce iz sjene razmišljaju jedino u brojkama, a ljudska patnja za njih ne znači ništa. Većina to kasno shvati. Obično tek onda kada utihne zaglušujuća buka ratnih bubnjeva, a rijeke prosute krvi začude dolazeći do svakog. 

Tada se priželjkuje kraj, prestanak svega u sivim, natmurenim daljinama. Uvijek želimo da je zlo daleko od nas baš zato jer nam je preblizu, skriveno u duši i prekriveno navikama i običajima, ustaljenim tokom svakodnevnice te izranja u kriznim situacijama. Iskuljava poput vulkana u teškim vremenima. Nakon rata se mnogi zapitaju zašto je sve moralo da se desi i je li moralo? I zašto baš njima!? Ali, pošto se sve već desilo, naknadna pamet ne koristi nikome, čak i ne podsjećajući. 
 
Iako cijela povijest ljudskog roda pokazuje kako je sklapanje mira na kraju neizbježno onaj snažniji uvijek vjeruje kako će pobijediti te započinje sukob. I tako u krug. Dobro i zlo optrajavaju u dušama posve nepromjenjeni, i zbog toga zlo tako često caruje. Ne nadamo mu se. 
 
U Gabelu smo dovezeni kamionima i grubo ugurani u betonske silose. Preplašeni i unezvjereni ljudi kao da ništa nisu shvatali pa su i sebe i druge uvjeravali kako ćemo izići sjutra ujutru. Vratiti se svojim porodicama i nastaviti živjeti svoje uobičajene živote. Ali prava iskušenja su nas tek čekala. Ona se ne prepoznaju kada dolaze i raspoznajemo ih tek kada odlaze. Masovne racije i odvođenja imala su odviše velike razmjere da bi se zaključilo kako će sve stati “sutra”. Radilo se o etničkom čišćenju i to je već tada mogao vidjeti svako ko je to želio. Samozavaravanja uspijevaju jedno vrijeme, ali je njihov rok ograničen. Mrak potpun, misli brze i grozničave. Navikavanje na potpunu tamu stravično, prstima smo opipavali sve oko sebe, lagano i bez zvuka. Sve može odati ili zbuniti, postati povod stradanju. S vremena na vrijeme, stražarska baterija bi osvjetlila tamu jer su neprestano pristizale nove grupe zatvorenika. Ljudi su ubacivani jedan preko drugog, neki krvavih lica i zamrljani, začuđeni. Sklupčane prilike u grču, sjenke i duhovi. Aveti.
 
U islamu postoji izreka: “Sudbine će ti pokazati i ono što ne možeš ni zamisliti”. Ljudska misao je slaba i neznatna, nemoćna da predoči nebeski plan koji uvijek izmiče. 
 
Jer, sudbina u trenutku pretvara kralja u prosjaka, vladara u roba i moćnika u potrebitog. I obrnuto. Takve obrate može izdržati jedino onaj ko u nastupajućim događajima uvijek vidi Prvi uzrok svega. 
 
Naravno, logore je podigla politička volja, a ne hrvatski narod. Narod niko ništa ne pita, običan čovjek se mora saobraziti novonastalom stanju inače će i sam stradati. Većina se preplašeno zatvori u kuće, čekajući da sve prođe i da, po mogućnosti, prođe mimo njih.
 
Ipak, uvijek postoje oni drugačiji, hrabriji ljudi koji su u stanju plivati uz rijeku i nositi se sa snagom zla. Moji prijatelji, Dominika, Olga, Nikica i Kristijan su mi slali pakete sa hranom, lijekovima i novcem. Dominika je bila farmaceut i svojim pošiljkama lijekova je spasila neke logoraše od sigurne smrti. Hrabra žena bila je simbol otpora jednoumlju i ludilu, i nije se plašila niti ustručavala. 
 
Jul mjesec, vrućina. Žeđ bijaše nesnosna a disanje na momente otežano. Posvuda se osjećao miris katrana i truleži, sasušene slame. Objektivno, prosječna životinjska staja je bila ljepša i ugodnija od našeg novog prebivališta. Dužinu i širinu silosa bilo je teško odrediti jer je mrak bio potpun a zgrčene prilike su stalno naguravane i potiskivane u iole širi prostor. Svakog trena pristizale su nove grupe, i vjerovatno nas je već bilo par stotina. 
 
“Eeeh… čak su i u Aušvicu postojali kreveti” – uzdahnu glasno profesor geografije, namještajući postelju od slame i granja. Prosjed i vitak, u kasnim šezdesetim, bio je okretan poput mladića. Kao intelektualac uživao je određeni ugled kod zatočenika, i imao spreman odgovor na svako iznenadno pitanje. A pitanja su se stalno množila.
 
Dvojka. Tako smo zvali naš hangar, jedan od četiri koliko ih je bilo u funkciji. Za svega nekoliko dana bili su puni logoraša. Ležali smo na betonskom podu,  bez jastuka ili pokrivača, a oni sretniji su uspijevali dograbiti komad kartona ili trule daske te staviti ispod sebe.
 
Uspio sam se domoći jednog tanjeg drveta. Prvih par dana bilo je gotovo nemoguće ležati na tvrdoj podlozi. Poslije sam navikao, više ne misleći na to, bila je poput najmekšeg kreveta. Kraljevski ležaj.
 
Žeđ bijaše nesnošljiva. 
 
Daska mi je s vremenom postala draga, jer navika stvara čuda i otupljenost pretvara u budnost. Dešavalo bi se da je obujmim rukama poput djeteta i zaspim tek pred zoru, jer se spavalo slabo ili nikako. Cijelo vrijeme dana i noći bili smo zaključani. Rešetkasta ograda najprije se zaključavala lancem a nakon toga bi stražar zalupio teška gvozdena vrata. Izlaska u WC nije bilo niti je postojao. Ubačene su dvije kante koje su služile u toaletne svrhe. Užas. Kada bi se posude napunile nečistoćom, dva logoraša bi ih iznosila vani.
 
Sparina bijaše nesnosna. Zrak je zaudarao znojem i sasušenom slamom. Voda se dijelila jedanput u 24 sata. Sjedili bi na koljenima, a kanta s vodom bi prelazila od ruke do ruke i tom prilikom bi svako otpio par gutljaja. Voda je bila mutna i crvena, a tamni komadići drveta i osušene trave su plutali po površini. Nije nam smetalo, jer je svaki gutljaj značio spašavanje golog života. Pili smo brzo i halapljivo, da bar nakratko ugasimo žeđ.
 
Dnevni obrok se također dijelio samo jednom i mogao se zvati ručkom ili večerom, ovisno o dolasku Vladinog kombija, koji je često zastajao i kvario se a ponekad ne bi ni došao. Ručak se sastojao od tanke kriške hljeba i par kašika masne vode na čijem bi vrhu plivao kupusov list, a znalo se pronaći i pokoje zrno graška ili riže.
 
Dnevno se mršalo i po nekoliko kilograma, a blijeda upala lica su više ličila na aveti nego na ljudska bića. Mnogi sedmicama, pa i mjesecima, nisu izlazili na dnevnu svjetlost.
 
Ručak se dijelio u “čomama”. Tako smo zvali aluminijske posude okruglog oblika koje nisu ličile ni na šta do tada poznato. Čome se nisu prale već bi nakon jednog logoraša odmah dolazio drugi, preuzimajući svoj dio. Gužva oko kazana je uvijek bila velika. Tu smo bili svjedoci pohlepe i poniženja, plemenitosti i životinjskog gaženja. Molbe, preklinjanja  i zahtjevi da se uspe više hrane, znaci rukama, gestikulacije. Par puta je izbila tuča, ali se sve odmah smirivalo jer niko nije imao snage da pristojno zamahne šakom. Stražari su prijeteći upozorili da ubuduće neće tolerirati slične ispade i to je shvaćeno ozbiljno. Nekoliko logoraša je radilo na podjeli hrane, a Sead je bio najpravedniji i sa najkraćim radnim stažom. Sipao je svima jednako i kod njega nije bilo povlaštenih ni privilegiranih. Nakon svega što je vidio smučilo mu se i sam je odustao. Dolazak Vladinog vozila sa hranom se čekao cijeli dan. Ljudi bi nervozno sjedili i gledali u daljinu a mašta bila preplavljena jelima. Sjajni i grozničavi pogledi izgladnjelih ljudi bili su uprti u daljinu, čekalo se s nadom i sumnjom. 
 
Vladin kombi bi se kretao sporo i tiho brujanje motora smo zvali “milozvuk” jer bi tada došlo do aktiviranja želučanih sokova i opće radosti u hangaru. Obrok se sastojao od nekoliko zalogaja koje bi halapljivo pojeli. Vremenom je dolazak hrane postao pravi psiho-socijalni obred sa različitim ulogama pojedinaca u svemu tome. Glavna misao zatočenika bila je ostati živ ili bar živ do sutra. A onda, ko zna, možda se preživi i cijeli rat. Jer, nadama nema kraja, a uvijek nađemo izgovor za vlastite misli, ma kakve bile.
 
Noću, miševi bi se pojavljivali gotovo niotkud, trčeći iznad obrijanih glava, i neki bi ih u šali hvatali, što nije bilo jednostavno jer su bili brzi i praktično nevidljivi u potpunoj tami. Većinu ljudi je počela mučiti nesvjestica prilikom svakog ustajanja jer je glad činila svoje. Logoraši bi padali kao snoplje,  često udarajući glavom o betonski pod, a oni malo snažniji bi ih podizali i ohrabrivali da izdrže. Status svih zatočenika je bio isti, bez obzira da li su bili civili, vojnici HVO-a ili pripadnici Armije RBIH. Jer, svi smo bili Bošnjaci. 
 
Najveći broj ljudi bi po danu ležao na leđima prazno i besciljno promatrajući prljavi sivi strop. Depresiju je bilo teško izbjeći.
 
Apatija, nevjerica da nam se sve ovo dešava, čekanje da ružan san prođe. Istina, prvih dana smo često spominjali naše porodice, rodbinu i prijatelje. Odvojenost svakoj vezi daje težinu i održava je, spašava od usiljene ravnodušnosti.
 
Sjećali bi se djetinjstva i godina provedenih na slobodi, a čovjek po prirodi ništa ne cijeni dok to ne izgubi. Kako je glad iz dana u dan bivala sve veća, hrana je postala jedina preokupacija, a porodice i dani sreće, kada je rat izgledao dalek i nezamisliv, više nisu zaposijedali um. Ugroženost je bila tako velika da nam ništa osim jela nije padalo na pamet. Jer, na koncu, rodbina je na slobodi i već nekako će se snaći, a mi im svakako ne možemo pomoći sve i da hoćemo, baš kao ni oni nama. Pomirenost sa sudbinom je teška, ali postaje laka ako su sve mogućnosti iscrpljene. 
 
(nastavit će se)
 
Stolaclook, piše Jasminko Šarac

884 Posjeta 1 Posjeta danas