Bunurski most u Mostaru je vrlo neobičan most. Prije rata nije ga bilo. Kažem prije rata, jer ta virtualna crta koja razdvaja vremenski tok na “prije” i “poslije” zaista je stvarna i opipljiva. Gotovo kao mjesto gdje prelazimo iz jedne paralelne stvarnosti u drugu. Mjesto gdje se susreću svjetovi, kapija za zonu sumraka. Prilazim mostu jutros kad sam krenula na posao, kad na mjestu gdje inače gotovo svaki dan možete vidjeti nekoga od lokalnih prosjaka, praznična vreća. Konzumova. Crvena sa zelenom jelkom. Nova. I puna đubreta. Uredno pokupljenog, spremljenog. Puna.
U ratu most je zapravo bio niz nisko nad rijekom povezanih daski, bez ograde. Na čemu su i kako tačno stajale, šta ih je podupiralo, ni dan danas nije mi baš potpuno jasno. Kao da su lebdjele nad rijekom. Kad sam jedan jedini i prvi put prešla tada preko takvog Bunura bio je mrkli mrak, trčala sam da me ne ubije snajperista (ah da, gađali su i po noći, i te kako), ispred mene moje majka i tetka, iza mene moja rahmetli nena koja zadihano govori: “čekajte, ne mogu…” iza nas vojnik sa puškom, prvi na meti, pokušava napraviti štit svojim tijelom, upozoriti, prebaciti nas žive preko.
Prešle smo, prošle kroz gate za zonu sumraka i ostale same na ulici nekad našeg poznatog, a sada nepoznatog grada. Okolo mrak, tama, vakum. Bez zvukova, ljudi, životinja. Gledale smo nebo bez zvijezda, srušene krovove, mirisale palež i gar i navikavale se na spoznaju da više nemamo dom, da za nas počinje nekakav novi život ili da je život zapravo završio. Sreća u nesreći je da nismo imale sa sobom nikakve osobne imovine osim odjeće na sebi, pa nam je bilo lakše preći uski lebdeći most od daščica, bez ograde…
Rijeka je bila tamna kao i sve okolo, ali dok sam trčala preko primjećivala sam njenu površinu, virove, talase… Nije me bilo strah rijeke. Samo proklete i nepravedne smrti koja može doći s leđa. Hinjski.
Most i sada živi, drugačiji je. Nema daščica, sada liči na pravi most. Pješački je, a mogu čak i motori preko. Trese se, al’ stoji. Ispod rijeka, pored vječito prosjaci. I tri mačke. Neko ih hrani redovno. Ima još ljudi sa srcem. Prosjaci također redovno dolaze, valjda jer im se daje. Prilaz mostu neobičan. U stvari, nekada prije rata dio nečije kuće. Sve do nedavno stajao je tu zid nečijeg toaleta, još uvijek obljepljen pločicama.
Sjedim jutros u kafeteriji na poslu, prije početka radionice koju vodim, pruža mi se pogled na most i rijeku. Pijem kafu i nekako kontam – ovaj grad, jedna je velika praznična, Konzumova kesa, puna uredno složenog đubreta. Sretna vam nova godina.
Stolaclook, pise D.V. Peric, 31.12.2013
1422 Posjeta 1 Posjeta danas