PROFESOR KEMAL MAHIĆ ODLAZI U PENZIJU, ALI NE I U MIROVINU

Ahmed

 

Povodom odlaska u zasluzenu penziju , nasega dragoga prijatelja, komsije i jednoga od najagilnijih saradnika portala Ljubusaci.com , gospodina Kemala Keme Mahica, donosimo jedan serijal od nekoliko nastavaka. Ovu lijepu reportazu pripremio nam je nas ljubusak Ahmed Mahic . Od srca se zahvaljivamo gospodinu Ahmedu na ulozenom trudu prilikom pravljenja ove reportaze. Zelimo vam ugodno citanje

 

tehnicka skola

U povodu odlaska u penziju profesora Kemala Mahića, uzeo sam si zadatak da napišem nekoliko riječi. A onda sam došao na ideju da bi najkorisnije bilo da o Kemalu Mahiću govore njegove kolege sa posla i njegovi učenici iz JU „Srednje mašinske tehničke škole u Sarajevu.

Pripremio sam nekoliko pitanja i oboružan diktafonom i fotografskim aparatom jednog dana krenuo sam u školu. Tamo su nastali zvukovi, tonovi, note, riječi i nastala je prekrasna melodija koju vam sa zadovoljstvom donosim.

Moj prvi sagovornik je bila Samra Subašić, pedagog.

kemopenzija

−Vi radite u ovoj školi sa profesorom Kemalom Mahićem. Kakva osjećanja nosite iz proteklog perioda?

Naglašavam da je Kemal cijelo vrijeme postavljanja mojih pitanja sagovornicima nastojao da ne bude prisutan. Ovom prilikom bili smo zajedno u kancelariji kod Samre

„Meni je u ovom trenutku jako teško govoriti o svom Kemalu, koga volim iz duše i koji je postao dio mog bivstvovanja ovdje u školi,a jednim dijelom i dio mog života. U isti momenat sam i radosna i tužna što ga ovdje imam pored sebe i što će me uskoro napustiti. Drago mi je što odlazi zdrav u zasluženu mirovinu, a s druge strane sam tužna jer s njim odlazi i jedan dio mene. Dio koji sam kroz njega proživjela u jednom lijepom ambijentu svoje i njegove škole. Ono što mi je bitno jeste da je moj Kemica dotakao mene u jednom trenutku mog života, poslijeratnog, teškog kada smo postali prvo kolege, a potom ja ga doživljavam i kao svog prijatelja. O njegovom liku i djelu govor i ove njegove sijede, ovi biseri u kosi, ovaj snijeg u kosi, ovo iskustvo i ovaj život koji je imao do odlaska u mirovinu, a nadam se, da će u zdravlju i rahatluku biti dobro i u narednim godinama.  Moj Kemica moj prijatelj moj trenutak i slabosti i druzenja i nekih lijepih emocija

zauvijek će mi ostati u sjećanju. Neću da pričam o prošlom vremenu, ja njega vidim i u budućnosti. Ono što me neki dan poremetilo, malo me izbacilo iz kolotečine je njegov mjesečni plan rada, koji on predaje ovdje na početku mjeseca i ona jedna rečenica: “Zadnji čas, tamo da putujem, tamo da tugujem“. Tamo će moj Kemal otputovati, a tamo neće tugovati, mi smo naučili na druženja i na pjesmu, nekad smo se i konfrontirali, ali smo uvjek nalazili zajedničku rječ i bili smo u dubini duše istomišljenici. Mada smo se nekad kao ličnosti i sudarali, onda smo uvjek na kraju nalazili lijepu, toplu ljudsku riječ.

 

Kao profesionalcu suvišno mi je govoriti o njegovom iskustvu o tome šta je prenio mladim naraštajima, o tome će najbolje govoriti njegova djela, njegovi učenici, a nema sumnje da im je ostavio dubok trag. Meni na mene je ostavio jako dubok trag, a ostavio me je i u vječnosti. Ne znam da li znate u svojoj knjizi „Ljubuški naše ljubavi“ u podnaslovu „Kraljice srca mog“ tu sam i ja sa njegove tri kraljice. Znači zapisao me je i ostavio da počivam u vječnosti, kroz njegovo pero, kroz njegova osjećanja u tom trenutku izabranih.

Ponosna sam što sam imala svog Kemala za prijatelja za druga i za kolegu. On je bio i ostao ljudina, čovjek, fin suprug, otac i moj veliki, veliki prijatelj. Hvala ti što sam te imala za druga ,za rame za plakanje,za toplu ljudsku riječ, za drugarstvo, hvala ti čovječe, ljudino, KemaleMahiću, što si dotakao jedan dio mog života“.

Napominjem da je gospođa Samra Subašić na početku kazivanja i odgovora na postavljeno pitanje kazala da mogu uzeti što želim iz odgovora, a ako mi nešto ne bude koristilo,slobodno mogu odbaciti. Nisam se usudio to učiniti, jer bi apsolutno pokvario simfoniju muzike i riječi koje sam, dragi čitaoci, u cjelosti prenio na papir.

kemopenzija1

 

Mekić Almir, učenik III/2 razreda

                                           

−Kako je profesor Mahić bio prihvaćen od tvog razreda, odnosno kakvo je mišljenje tvoje i tvojih kolega?

Predmet historija-povijest u ovoj školi imamo kroz dvije školske godine u prvom i drugom razredu. On je bio prva osoba koju sam najprije shvatio na najbolji način. Od svih profesora koje sam susreo u ovoj školi nekako sam u njemu vidio nešto da smo slični u nekim stvarima, nekako smo se u tom smislu približili. Što se tiče nastave uvjek je bilo interesantno, što se tiče mene, ne mogu govoriti o mišljenju ostalih učenika. Priređivao nam je zanimljive časove i pokušavao je na najbolji način nama objasniti određena događanja iz historije, kako bi mi to razumjeli.

−Kako procjenjujete profesora Mahića kao strogog profesora ili imate drugo mišljenje?

Korektno! Sasvim korektno. Pedagoški se uvjek ponašao i bio je principijelan. Uvjek je realno ocjenjivao, čak možda je bio i blag u ocjenjivanju. Naše opredjeljenje za zvanje mašinskog tehničara sa predmetom historija-povijest dobivali smo mnogo na opštem obrazovanju.

kemopenzij2

 

Neira Gegić, učenica III/3 razreda

−Ako ste vršili konsultacije ili razgovor sa kolegama učenicima u razredu, da li je profesor Mahić nekome uzor da se opredijeli za zvanje profesora, to jest prosvjetnog radnika u opštem smislu?

Naravno da je bio uzor mnogim učenicima i mnogi su oduševljeni njegovim predavanjem. Mi smo stručna škola i imamo samo dvije godine predmet historija.Izuzetna nam je čast bila pohađati časove historije, zato što je to društveni predmet iz koga možemo saznati mnogo zanimljivih stvari, a profesor Kemal je to iznosio na još zanimljiviji način, tako da je mnogima bio uzor i vjerovatno da će se opredijeliti za zanimanje prosvjetnog radnika. Mnoge moje kolege i kolegice već sada razmišljaju o budućim zanimanjima, tako da među nama vidim buduće prosvjetne radnike po uzoru na Kemala Mahića.

kemopenzija2

 

Arijana Čukurija, učenica III/3 azreda

−Opišite profesora Kemala Mahića i izrazite Vaše želje povodom njegovog odlaska u penziju.

Arijana nije željela odgovarati na postavljeno pitanje, nego je u svoje ime i u ime cijelog razreda napisala:

„Godine prolaze, starimo. Svakim danom bivamo stariji, i neki dio našeg života završava. Tako je završio i onaj dio života u kojem se naš profesor Kemal Mahić morao boriti sa poludjelim tinejđerima. Bili ste jedan od onih profesora , koji se pamte cijeli život. Na Vašim časovima naučili smo dosta, ali smo se i dosta i zabavili i smijali. Ispred cijelog odjeljenja želim Vam ugodne dane koji su pred Vama i nadamo se da nas nećete zaboraviti ,jer mi Vas sigurno nećemo.“

 

 

 

 

5285 Posjeta 2 Posjeta danas