ALIJA PIRIĆ: BAŠČA

basce

U bosanskom narodnom govoru živi riječ bašča.U narodnim pjesmama i pričama takođe,čujemo riječ bašča.U djelima bosanskih književnika,kako je našao Alija Isaković,od Kapetanovića preko Mulabdića,Đikića,Ćatića,Sarajlića,Hume,Hadžića,Nametka,Kreševljakovića,Selimovića,Sušića,Kadića,begića,Mahmutćehajića,pa do Durakovića i Latića,nalazimo riječ bašča.U djelima drugih bosanskih književnika Kočića,Šimića,Ujevića,Reljkovića,nalazimo isti izraz.Pravopis sh.hs jezika dopušta bašča i bašta,pa iako ovaj drugi izraz nema uporište ni lingvističko opravdanje,on je zadnjih godina potiskivao ovaj prvi iz upotrebe.Klajić u svom rječniku tvrdi da se radi o orijentalizmu(tur.bahce),koji je u Bosnu došao zajedno sa orijentalnom civilizacijom i kulturom stanovanja,a čiji je jedan od nejfinijih izraza upravo bašča.
Kroz baščenski kapidžik išlo se u bašču kao prvi i prirodni nastavak avlije.Bašča je primila i odgojila šipak,breskvu,mušmulu,bajam,orah,smokvu,šljivu i jabuku,a u zavjetrini sakrivala odžak luka,lijehu majdonosa i salate,odžak saransaka,malo ranjke krtole.Bašče u Hercegovini daju najbolji baščeni duhan,baščenjak.Te hercegovačke bašče pravi su spomenici ljudskoj marljivosti i upornosti,prave male oaze u kamenu i drači,zemlja oteta kamenu,zagrađena,obrađena,kultivisana,cijela jedna arhitektura.Domaćin se cijeni prema izgledu bašče.Iz baščenskih zavjetrina smiju nam se prve proljetne ljubičice,nalazimo prvo proljetno zelje,veselimo se prvom beharu,prvim jagodama i prvom proljetnom poslu.
Bašča je,nakon avlije,prva čvrsta čovjekova veza s prirodom,prirodna čovjekova komunikacija sa arhetipom života i sa samim Bogom i prvo čovjekovo prilagođavanje prirode svojoj mjeri i potrebi.Bašča nas  zove uvijek iznova,snagom i fluidom prvog nicanja i rasta,bavljenja i deveranja,snagom onih malih proljetnih prvina koje nas raduju i stvaraju ugođaj duhovne ravnoteže,poput Volterove uobrazilje.bašča nas zove jednako iznova popodnevnim kahvenisanjem,potajnim sevdisanjem,hladnim mlazevima vode u ljetnim predvečerjima i konačno prvim zrelim plodovima u kojima je ugrađen cijeli jedan svijet nade,truda,mašte,zadovoljstva i čestitosti,te njihova baščenska slast i čistota.Ubrati svojom vlastitom rukom plod koji je posadila i odgojila ta ista ruka,u svojoj bašči,ravno je duhovnom zadovoljstvu koje čovjek osjeti u nastojanju sjedinjenja sa Apsolutom.Bašča je,sa svojim đerizima,vodom,voćem,cvijećem,perivojima ruža i jorgovana,svojom privatnošću i gospodstvenošću,sami izraz čovjekove pradavne čežnje za vječnošću i sami predložak čovjekove predstave dženetske bašče.Zapravo,bašča je prvi pokušaj ovaplođenja te davne ku ranske ideje na ovome svijetu.Sva ljepota ovoga svijeta uhvaćena na jednom mjestu i svi ovozemaljski mirisi u jednoj kutiji.Bašča je stoga bila nezamjenjiv ambijent i prostor za nastanak našeg najlirskijeg izraza,sevdalinke.“U đul-bašči kraj šimšira“,pjeva narodni pjevač.“Vezak vezla u đul-bašči Fata“,pjeva sevdalinka i čini bašču poprištem uzdisaja i sevdaha momačkog i djevojačkog.
U većini tradicija vrt je simbol zemaljskog raja,svijeta kojemu je on središte i raja nebeskog čija je on slika vječnog blaženstva.Raj zemaljski u Postanku bio je,ako se sjećate vrt,onaj isti koji je dobri Adam obrađivao a Eva mu donosila kafu i nafaize da se okrijepi i odmori.S pravom su vrtovi staroga Rima nazvani sjećanjima na izgubljeni raj.Isto bi se moglo reći za neponovljive japanske i persijske vrtove koji su pravi mali sublimni sažeci ovoga svijeta i komprimirana ovozemaljska ljepota.I zbilja,na Istoku,vrt je svijet u malom i poziv čovjeku na povratak prvotnoj svojoj prirodi i prvobitnoj suštini njegova bića.U islamu se vjeruje da je u tim vrtovima u kojima vlada rajsko stanje „vrtlar Allah“.“I sam Bog je vrt“,piše sveti Ivan od Križa.zato su vrtovi muslimanskih kuća kao i klaustari u samostanima oniričke slike zamišljenog raja.
Vrt u perzijskoj kulturi,osim kosmičkog,ima metafizičko i mitsko značenje,a ljubav prema vrtovima dominantna je tema iranske vizije svijeta.Otuda naslovi najpoznatijih zbirki iranske poezije Đulistan(Ružičnjak) i Bostan(Voćnjak).Mistički simbolizam persijskog vrta sjajno definira Louis Massingnon.“U kućici kraj vode nalazio se gospodar vrta s mislima usredotočenim na to središnje vodeno zrcalo okruženo mirisnim cvijećem zatim sve gušćim i sve većim stablima,sve do ograde.To je neka vrsta simbola:što se više približavamo središtu,stabla su sve manja,sve manje ih primjećujemo i sve je manja želja da gledamo oko sebe;sva je pažnja usmjerena na središte,na zrcalo.To je zatvoreni vrt Pjesme nad pjesmama…To je simbol iranske stvaralačke racionalnosti spojene s aluzivnom arapskom mudrošću.
„Karakterističan sasanidski vrt ima oblik križa sa palačom u sredini što se podudara sa kosmološkom predstavom svijeta koji je podijeljen na četiri četvrtine u kojima teku četiri rijeke.A zar i u dženetskom vrtu ne teku rijeke bistre izvorske vode,mlijeka,meda i vina,a izvori mirišu kamforom i đimburom.
Prof.dr.Alija Pirić(1949) je rođen u Crničima(Stolac).završio je Filozofski fakultet u Novom Sadu.Radio je u Gimnaziji Stolac.Bio je direktor SŠC u Čapljini.Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu(1999) gdje i danas predaje kao profesor književnosti.Objavio je:Stil i tekst(2000);Arheologiju teksta;Šemsudin Sarajlić(Od društvene funkcije do književnoestetske umjetnosti)-2009;Dubravski leksikon(2013)  itd.

Izbor:Kemal Mahić

3013 Posjeta 3 Posjeta danas