MILE STOJIC:GASTARBAJTERI SE NECE VRATITI

milestojic

Bauk s jedne neobicne izložbe u prvoj je polovici 2004.godine kružio beckim kulturnim prostorom:bauk gastarbajtera.Nevladina udruga Inicijativa manjina u saradnju s Wiener Museumom na Karlsplatzu ispricala je historiju te velike socijalne grupe koja je ostala gotovo nevidljiva u austrijskom društvu.Sa nazivom „Gastarbajteri-40.g.radnicke migracije u Austriji“postavka prikazuje život i sudbinu populacije što ju je visoka gospodarska konjuktura europskih kapitalistickih država u drugoj polovici prošlog stoljeca uvozila jeftinu radnu snagu iz Turske i bivše Jugoslavije. Ove dvije nerazvijene zemlje,dakle,ukljucivale su se u medunarodnu trgovacku razmjenu tako što su izvozile najvrjednije što su imale-mladice i djevojke,roblje u punom naponu snage,spremno da radi pod svim uvjetima.
Historijat gastarbajterstva u Austriji pocinje godine 1964.,kada je sklopljen ugovor o „vrbovanju“s Turskom.Dvije godine kasnije slican akt potpisan je i s Jugoslavijom.Emisari  austrijske privrede koja je bila u ekspanziji,putem diplomatskih institucija svoje države tražili su tad radnike za najteže gradevinske i druge poslove,ljude koji su u svojim zemljama bili ucijenjeni nezaposlenošcu i bijedom.Samo deset godina od odobravanja radnog boravka godine 1973. U Austriji je živjelo više od 227.000 zaposlenih „gastarbajtera“,od kojih je vecina potjecala iz bivše Jugoslavije.Gotovo svu modernu infrastrukturu austrijske države-tvornice,autoceste,tunele,oblakodere i podzemne željznice-izgradili su ti polupismeni šljakeri s juga,a da se nikada nisu integrirali u austrijsko društvo.Perspektive tih ekonomskih emigranata ostale su u velikoj mjeri i danas nevidljive.
Živeci itmedu svijeta blagostanja koji su gradili i kojemu nisu pripadali i skucenosti vlastitog zavicajnog prokletstva,ovi ljudi su se izgubili u labirintima sudbinskih i životnih staza i bogaza.U domovini bijahu neomiljeni zbog novca koji su imali i predrasuda što ih je o njima stvarala ideološka država(„jugošvabe“),u inozemstvu su bili tretirani kao gradani drugog razreda,domoroci.radeci od jutra do sutra po visinskim i podzemnim bauštelama,spavajuci po izbama i barakama,ovi rednici na privremenom radu u inozemstvu(službeni kardeljevski idiom) štedjeli su za veleljepne kuce koje su novoizgradene ostale zvrjati prazne po vrletima i gudurama zapadne Hercegovine i Dalmatinske Zagore.
…“Ko ne može k….. kupus sadit,nek ne ide u Njemacku radit“,glasu suvremeni deseterac iz Hercegovine,koji sugerira spolnu i dobnu strukturu gastarbajterske populacije-inozemstvo je bilo zainteresirano samo za one najpotentnije,one na vrhuncu snage.Odlazak polupismene težacko-pastirske populacije u najrazvijenije velegradove donosio je mnogobrojne osobne i obiteljske drame,najcešce u prvoj generaciji,o cemu je dosta u nas pisao hercegovacki autor Petar Miloš.Drug generacija donijela je vec prve tehnicki obrazovane ljude,dok je treca dala i prve govorne njemacke pisce-Jagoda Marinic i Marica Bodrožic,djeca su gastarbajtera iz Zagore.Pa ipak,visoko obrazovanje kod tih obitelji još je rijetkost,jer se djeca treniraju za golo preživljenje.Osjecaj egzistencijalne  nesigurnosti u „tudem svijetu“ usmjerava djecu u pravcu zanata i trgovine.Tako su tri najpoznatije zelene tržnice Beca i „vlasništvu“ljudi iz Turske i bivše Jugoslavije.
Izgradnja granicnog prijelaza Šentilj(Spielfeld) pocetkom sedamdesetih,osiguravala je nadzor na tzv. Gastarbajterskoj ruti dugoj preko 3.000 km.Taj granicni prijelaz okicen šarenim djecjim vrteškama sugerirao je ljudima s jugoistoka Europe lakocu življenja na Zapadu,ali to je bila i ostala tek šentijska šarena laža.Utjecaj koji su gastarbajteri ostavili u Becu najcešce se ogleda u kulinarskoj kulturi-turski restorani,“Kebab Haus“,doner kao svježa alternativa Big Mac-u,potom pikantni leskovacki roštilj u restoranu „Beograd“,najveci naravni odresci u lokalu „Zagreb“ kod Milasa…Tu se nedjeljom i praznikom utapa tuga i taži bol uz zvuke harmonike i tamburice.Osim na tim mjestima,gastarbajteri se još cesto mogu vidjeti u uredu  Policije za strance.
              Valja napomenuti još  crkvu Am Hof i džamiju na Floridsdorfu,gdje se nakon napornog rada traži utjeha i oprost grijeha,te aktualnu politicku diskusiju o prvom muslimanskom mezarju u Liesingu,koje je otvoreno koncem 2004.g.,jer je Islamski odjel centralnog gradskog groblja,odavna pun.Od muslimana koji su 60-tih došli u Bec,vecina je svoje mrtve odvozila u Bosnu ili Anadoliju,ali danas,kad je povratak druge ili trece generacije sve neizvjesniji,grad je odobrio poseban plac za 2.800 islamskih grobova.Izgradnji tog mezarja protivili su se jedno vrijeme Haiderovi narodnjaci,ali i oni su se morali pomiriti,suoceni s pitanjem,koje stoji kao motto ove izložbe:“Hoce li se ikad vratiti?“,te odgovorom što odzvanja kao memento:“Nece nikada“.
            

  Izvor:Mile Stojic:“via Vienna“
              Izbor:Kemal Mahic                 

1045 Posjeta 1 Posjeta danas