Nakon što smo obišli hadžiju Salku i hadžinicu Muniru Hrvacic, uputili smo se Jusufu i Hajriji Imamovic u Buljakovu potoku, nastanjenim u kuci njihovog sina Mevludina – Mevce.
Ne htjedosmo ih zvati ranije, ne želeci da se uzbihuzure. Prolazeci pored fabrike ”Zrak” pozvali smo ih, kako ih ipak ne bi zatekli, jer nije šala u kuci imati hastu, pa su zbog toga poželjni svaka pažnja i obazrivost. Na Mirsadin poziv javila se Hajrija i na vijest da idemo rpema njima odmah se rasplakala. Iznad kuce nas s upaljenom vanjskom sijalicom cekaju Hajrija i njena šcerk Šehrija. Hajrija nas izgrli i poce blagosivljati, spominjuci po dobru naše rahmetli roditelje. Jusufa nadosmo na kaucu s osmjehom na licu. Još uvijek teško govori, od posljedica moždanog udara prije sedam godina, ali izgleda dobro. Smršao je, što mu baš i ne stoji, jer ga pamtim punašnijeg. Za razliku od drugih žepljaka njegove dobi koji su nosili francuzice, Jusuf je uvijek imao urednu, nagore zacešljanu frizuru.
Jusuf (r. Arif i r. Šehra), roden je 1934. godine na Stopu, a Hajrija (r. Bajro i r. Ðulka) djevojacko Kacevic, rodena je 1941. godine u Šljivici. Brak su sklopili 1959. godine i izrodili troje djece: Sevdu, Mevludina – Mevcu i Šehriju. Sevda i Mevludin su s djecom i unucadima u Americi, dok je Šehrija s mužem i tri šceri u svojoj kuci. Jusuf i Hajrija s ponosom isticu da imaju 11-ero unucadi i 8-ero praunucadi.
Pamtimo ih kao dobre i vrijedne komšije, koji bi nam redovno pomagali kada bi se kopalo, kosilo, kupilo, želo ili komilo. I mi smo pomagali njima, ali ne tako cesto kao oni nama, jer su imali manje zemlje i manje su sijali, ali nismo bili ni solidarni kao oni. Njih dvoje su, a posebno Jusufov babo, r. Arif-aga, kojeg su sva deca zvala „dedo“ imali srce i dušu vecu od Žepske planine. Dok su drugi ljudi branili svoje trešnje, šljive, jabuke i kruške, njihova miva je pripadala svima. Rahmetli dedo Arif, Jusuf i Hajrija znali su se sakriti pred decom, kako ih ne bi postidili dok na putu do škole ili nazad mlate i beru njihovo voce, ili dok stariji ljudi koji su petkom išli na džumu, ili srijedom na pijacu, savijaju njihove grane da šta pojedu. Cak je rahmetli dedo jednom dok su djeca iz Cavcica i Purtica pokušavala da mu oberu mladi kalem jabuke, u strahu da ga ne slome, povikao: „Ðeco, ne bojte se! Oberite je svu, halal vam bilo, samo cuvajte da je ne slomite!“ Zato je njihovo voce, za razliku od drugih, radalo svake godine. I kada je žepsku šljivu Požešku napala šarka, jedino su njihove šljive ostale modre i grane su im se svake godine lomile od roda.
Bilo nam je drago i da im pomažemo u prebiranju ljesava na staroj pušnici iznad njihove kuce, na kojima su se sušile najbolje Požeške, ali i zbog toga što je Hajrija, za razliku od drugih žena, u kraj ljesve stavljala podosta oraha „da deca pojedu“. Kod njih je u medi ispod Hrida bila i velika kruška Karamajlija, koja je u Žepi bila veoma rijetka. Meni je, pored Sijerka kod r. Idriz-age i h. Hasana, to bila najdraža kruška. Zbog toga je Hajrija cesto znala nabrati i donijeti nam tih krušaka i siguran sam da bi te njihove kruške uvijek više pojeli drugi, nego njihova celjad.
Jusuf i Hajrija su imali i krušku Mocilku, od koje se pravio najsladi pekmez. Mi djeca bi im pomagali da na žecci iscijede situ iz rucno istucenih krušaka i jabuka, tako što bi se „cucali“ na dasci koju bi Jusuf postavljao ispod klade zakovane u Mocilku. Posebno smo se radovali tikvi koju bi Hajrija, nakon što ispece pekmez, kuhala u posebnoj raljici. Ta se tikva u pekmezu jela dok nas ne bi proceralo.
Iza njihove kuce smo svaku noc ramazana išcekivali paljenje kandilja na Žepskoj džamiji, a onda bi svi u glas povikali „Mršenje“, pa bi poleceli kuci da se iftarimo. U jesen smo pred iftar imali pune džepove krušaka, jabuka i šljiva, misleci da cemo ih nakon iftara pojesti i uvijek bi nam ostajele nepojedene. Dok su drugi cuvali svoje kazane i bakrace i nerado ih pozajmljivali komšiluku, Hajrija ih je davala bez straha da ce se prošupljiti, jer ce kako je govorila „Cincari jedva docekati da ih zakrpe i okalajišu“.
Nismo bili rodbinski vezani, ali smo ih doživljavali kao najbliže i najprece. Jusuf je radio u Han pijesku i bio je tabijatli. Nigdje nije srkletio, a teret poslova na njivi i oko hajvana, bio je na Hajriji i njenoj djeci. Ona je posebno voljela moju rahmetli mamu Ajku i cesto su pile kahvu „doljevušu“ iz male dezve, koju bi dopunjavale vrelom vodom iz velikog šerbetnjaka, dok kahva skroz ne izbistri, bez uobicajenog ženskog traca i uvijek su imale nešto novo ispricati, kao da se nisu mjesecima vidale.
Sevda je bila vrsnica sa mojom srednjom sestrom Eminom i dobro su se pazile. Mevludin je od mene bio stariji dvije godine, ali smo se ja, on i amidžic mu Musa svakodnevno družili, igrajuci lopte na putu ili Hrašcu. Šehrija je bila starija od sestre mi Mejre, koju je puno voljela, pa je zbog nje propala u 1. razredu, kako bi zajedno bile i u školi. Kada sam u osmom razredu išcašio nogu, Mevco me nosio krkace do autobusa i nazad, iako smo bili pripližne kilaže. Kada su se Sevda i Šehrija zacurile, dok bi kupile sijeno oko kuce ili sjedile pod Mociklom, na prozor bi stavljale stari radio i slušale pozdrave i želje Radio Romanije, a kasnije i Radio Loznice. Cesto bi i one poštom slale svoje želje i pozdrave, redovno jedna drugu pozdravljajuci uz pjesmu „Što si dalje ti od mene, volim te sve jace!“
Jusuf je vezan za postelju posljednjih sedam godina, tako da oko njega najviše hizmeti Hajrija, koja se ne umije požaliti da joj je teško, mada je i sama narušenog zdravlja. Pofino smo posjedili prisjetivši se naše Žepe i prelijepog komšijskog života, koji bi trebao biti primjer drugima, uz obecanje da cemo se inša-Allah obilaziti cešce.
Primijetih da Jusuf nijednom ne pofali Hajriju za hizmet oko njega, jer u žepskom adetu nije da se ženama zahvaljuje i da se fale, pogotovo u njihovu prisustvu. I to je jedna od naših zaboravljenih žepskih-bošnjackih mudrosti.
Sarajevo; 06. januar 2014.g. Nezim Halilovic Muderris