Ako ima rijec u bosanskom jeziku,koja je doista bosanski izum,onda je to rijec komšiluk.“Brata podaj,a komšiju ne daj“ ili „Komšija mi je bliži od brata“ ili biseri „mudrosti“ pout „Meni je najprešniji moj komšija i komšiluk“ ili“Ne prodajem ti samo kucu,prodajem ti i komšiju.“Smislili su Bosanci i Hercegovci cijelu filozofiju,cijelu zbirku sentenci,i domislica da izraze tu,civilizacijsku instituciju,na koju se može osloniti pojedinac u trenucima krize i slabosti,a družiti se u trenucima blagostanja i rahatluka. Pri tome,pod pojmom komšiluka,u Bosni,redovito se smatralo stanovništvo ine vjere,odnosno druge nacije,a zatim znacilo je kuce u blizini,ljudi koji stanuju u blizini i s kojima se komunicira u dnevnim kontaktima.Komšiluk je rijec orijentalnog porijekla(turcizam),kao uostalom i sama institucija komšiluka.Komšije su morali biti prvi o Bajramu,prvi na svadbi,prvi kad sin odlazi u vojsku i uopce kada se nešto slavi,ali i kad se žali.Naravno,s druge strane,i komšije su se trudile da na isti nacin i istim prigodama uzvrate takvom ljubavlju.Tako je na toj ravni i na taj nacin,komšiluk funkcionirao.Ljudi su doista mislili da su „pripitomili vraga“ i još i danas mnogi tako misle,jer zato imaju razlog.Ljudi jednostavno nece da prihvate cinjenicu da je sve bila prevara i izgubljeno vrijeme što je sasvim razumljivo,jer nije lako prihvatiti stvarnost u kojoj su ti dojucerašnji prijatelji postali neprijatelji.
Neki,doduše rijetki,ali ipak,i u ovoj kataklizmi bili su komšije u pravom smislu te rijeci.Od komšiluka je napravljen kult,i to ne kao rezultat ideologiziranog komunistickog ustrojstva i nametnutog bratstva i jedinstva,kako se to ponegdje želi prikazati,nego kao izraz bosanskog modela multikulturnosti,multireligioznosti,mnogo ranije.Takav interaktivni odnos postoji u BiH,u svijetlim ali rijetkim primjerima komšijskog odnosa i ima kontinuitet,bez obzira na tragicnost dešavanja nastavice se u interkulturnim vezama i u buducnosti,bez ikakve sumnje.
Kult komšiluka ima osnovu u nekim arhetipovima ljudskog ponašanja koji su stariji od bilo kojih civilizacijskih kategorija.To je u osnovi zdravo civilizacijsko osjecanje i doseg,doduše više kod istocnog civilizacijskog sistema vrijednosti,negoli zapadnog,gdje ljudi cesto ne znaju ni ime prvog komšije.Dobrosusjedski su odnosi,prije svega,posljedica patrijarhalno-obicajnog modela života,a on je daleko stariji od svake ideologije,ako i on sam nije ideologija.
To je znacilo da prijateljske veze koje je njegovao otac mora,bez ostatka,nastaviti sin,ne ulazeci u razloge prvobitnog odnosa u zacetku.Dovoljno je da taj odnos ima tradiciju i to se onda diže na nivo svetosti i dogme.Prvi razlozi uspostavljanja interaktivnog odnosa mogli su biti ekonomske,politicke,ili pak sasvim ljudske prirode,tek sinu bo ostajalo da njeguje novonastalu situaciju cuvajuci sjecanje,prvenstveno na pretke,a potom i na komšije.Rijetko se dogadalo da se ti odnosi iznevjere makar se stavljali na kušnju u vrlo delikatnim situacijama.
Cini mi se da nikada do sada,kao u ovom ratu(1992-1995),institucija komšiluka nije narušena i bacena pod noge,nikada se toliko neprijateljstva i zlocina nije zgusnulo u komšijskim odnosima.Tražiti tome razloge i opisati ih,valjalo bi napraviti opsežno sociološko istraživanje i metodološki korektno napraviti analizu pa djelomicno odgovoriti jer se svako pojednostavljivanje može razumjeti kao pristrasno.Najprije,sa stajališta Zapada i njihovog shvatanja dobrosusjedskih odnosa ovaj bosanski model komšiluka je prevazideno i primitivno osjecanje.To onda znaci da je urušavanjem patrijarhalno-obicajnog modela,kao prevazidenog modusa življenja,na našem prostoru,žrtvom je postao i komšiluk.jedna tradicijski humana i ovdje poželjna institucija,postaje kocnica razvoja društva i nju valja ukloniti zlocinom i neprijateljstvom prema Drugome.Drugi razlog mogao bi biti naglo masovno i ekstremno,ali u osnovi formalno-fasadno zanimanje za religiju,koja se manifestira agresivnim mahanjem novim identitetom ispred komšijskog nosa,pa se u takvoj situaciji drugi i drugaciji doživljava kao neprijatelj i zakleti protivnik tog novog identiteta.Za vladajuce elite i sveštenicku kastu vjera je,u nedostatku snažne politicke ideje,postala ideologijska matrica a u takvom stanju Drugi nije tek drugi nego je sotoniziran i nepoželjan.Demonizacija drugacijeg i svih njegovih manifestacionih oblika drugosti,u ovom ratu,bila je zadaca vjerskih i intelektualnih elita na nacin da se ne ostavi nimalo prostora ni suosjecanja s Drugim.
Medutim,i tu je ostala poneka „pukotina“ pa svi nisu tako revnosni a to bi mogla biti zaloga nekom novom modelu komšijskog življenja.Bilo je,pored privida unisonosti,velicanstvenih primjera komšijskog požrtvovanja i razumijevanja,koji ostaju kao pozlata na toj sumornoj stvarnosti i kao svjetionik,bez koga bi svaki život bio prazan i obesmišljen.
Valja napomenuti kako su krajnji ciljevi spominjanih socioelita bili u pocetku potpuno divergentni.Naime,prva,vladajuca,želi vlast i sve što s tim ide,a druga vjerska,potisnuta na marginu socijalistickom ideologijom,želi vratiti poziciju koju je oduvijek imala,pravi fiktivni društveni dogovor u kome,u zamjenu za naogranicenu slobodu vjere,osigurava sigurnu vlast prvoj.Te se dvije funkcije,svjetovna i religijska,unatoc deklarativnom zaklinjanju prvih za sekularnu državu precesto miješaju i preklapaju,tako da se u javnom nastupu kod politicara prepoznaje religijski,a kod duhovnika politicki diskurs,pa ne bi bilo nikakvo cudo kada bi u skoroj buducnosti zamijenili funkcije.To je opasan presedan i nece moci zadugo.
Prica o mnoštvu prijatelja je naša opsjena,primitivna uobrazilja,vlastita nesigurnost,kako nas ljudi vole i kako ne mogu bez nas,znak naše slabosti i historijskog kompleksa.To uljepšavanje slike u našem ogledalu ima dublje i sociološke i politicke korijene,no,o tome drugi put.Dovoljno je covjeku imati jednog prijatelja da bude bogat.
Izvor:Dubravski leksikon