AHMET MAHIC: KEMINI GIMNAZIJALCI

Ahmed

Da bih završio kazivanje o odlasku profesora Kemal Mahića u penziju,jednostavno sam želio pronaći njegove bivše učenike iz gimnazije u Ljubuškom i postaviti nekoliko pitanja.Nije bilo teško i u Sarajevu sam pronašao Krešu Kraljevića,Čebo Miralema i Nović rođenu Maksumić Muniru te Tarika Samaraha,koji nam nažalost nije još dostavio svoju izjavu.

 

Evo u par rečenica i njihovog sjećanja na učeničke dane provedene,prije više godina u Gimnaziji Ljubuški s osvrtom i sjećanjem o profesoru Kemalu Mahiću.

GimnazijaLjubuski

 

—Mene interesira da se prisjetite nekog događaja kada ste išli u Gimnaziju u Ljubuškom,a odnose se na profesora Kemala Mahića?

kraljevic

KREŠO KRALJEVIĆ,uposlenik J.U:Tržnice pijace-Sarajevo

—“Znam kada  je došao predavati povijest i ujedno mijenjao nam razrednog starješinu.Mijenjao je nekakav ustaljeni odnos između profesora i učenika.On je bio mlađi dosta od ostalih profesora Znao je imati veoma lijep odnos prema učenicima.Ja ga gledam istim očima sada kada odlazi u penziju,kao kada je došao predavati.Kemo će naći sebi zanimanje,on voli i veoma lijepo piše.Naći će zanimljive ljude u našoj Hercegovini i Ljubuškom.Mnogo toga ćemo saznati i o rodnom mjestu zahvaljujući njegovim kolumnama i tekstovima.On za to ima kako mi kažemo “žicu”.Sada će imati više vremena koje će provoditi na relaciji Sarajevo-Ljubuški.Želim mu da uživa u dobrom zdravlju u narednim godinama.”

cebo

MIRALEM ČEBO,dipl.ing.građ.-J.U.Ceste Federacije BiH,Sarajevo

—Ako možete da oživite sjećanje na prvo zaposlenje prof.Mahića u Gimnaziji Ljubuški kao profesor historije?

—“Ja sam učenik Gimnazije postao 1974.godine.Te godine je i prof.Mahić počeo raditi kao profesor povijesti.Moja iskustva s profesorom su pozitivna,sve najbolje o profesoru Mahiću.Ispričati ću Vam jedan događaj koji se desio kada smo bili učenici III razreda Gimnazije.Imali smo jedan mali štrajk.Naime,tadašnji direktor škole je predvidio da umjesto profesora Kemala kao razredni starješina nam bude drugi profesor.Naš razred revoltiran tom odlukom je prestao ići na nastavu.Vršeni su pregovori,ali naša želja u potpunosti nije uslišena.Nađeno je kompromisno rješenje i mi smo dobili drugog razrednog starješinu,ali ne onoga kojeg je predlagao direktor.

Izlaganja profesora Mahića su bila interesantna i znao je da učenike zainteresuje za temu koju je predavao.Uvijek je nagrađivao zalaganje i trud učenika sa adekvatnom ocjenom.Želim profesoru Mahiću dobro zdravlje i svaku sreću u narednim godinama.”

munira

MUNIRA NOVIĆ,rođena Maksumić,dipl.pravnik-Općina Centar,Sarajevo

—Pokušajte oživjeti sjećanje na Vaše srednjoškolsko obrazovanje u Gimnaziji Ljubuški sa osvrtom na prof.Kemala Mahića?

—“Gimnaziju Ljubuški sam pohađala 1976-1980 godine.Tokom tog perioda imala sam predmet historija koji je predavao prof.Kemal Mahić.Nemoguće je zaboraviti te godine u gimnaziji,koje su bile lijepe,a prof.Kemo bez imalo umiljavanja je bio omiljen profesor ne samo meni,nego generacijama i generacijama učenika.

Bio je mlad po godinama,mlad duhom.Njegovi časovi su uvijek bili izuzetno zanimljivi.Često nas je vodio i u vannastavnim aktivnostima.Tako da je on meni lično,zbog moje sklonosti društvenim naukama,zaista najbolji i najdraži profesor.

Danas nakon toliko proteklog vremena,kada sretnem bivše školske kolege svi pitaju za prof.Kemu:Je li dobro?Da li radi?Kako mu je porodica?

Mi smo organizirali prije par godina,proslavu trideset godina od naše mature.Pozvali smo naravno omiljene profesore.Bila sam u Organizacionom odboru tog događaja.Svi su pitali može li ikako doći prof.Kemo,iako on nije bio naš razrednik?

Njegovi bivši učenicikoji žive u Ljubuškom,BiH,Hrvatskoj i širom svijeta su insistirali da na toj proslavi 30.godišnjice mature sa nama bude prof.Mahić.

Bilo nam je prekrasno to veče,jer je prof.Kemo bio prisutan i podsjetili smo se na doba našeg školovanja i mladosti.Drago nam je bilo što je bio sa nama,što dobro izgleda,što ga dobro služi zdravlje.

Zaista,samo lijepe uspomene.kemo nije bio strog profesor,pa smo tako svi zavoljeli njegov predmet.Imao je neki blagi,fini pristup učeniku,nijee bio profesor koga smo se bojali.Imali smo profesora kome smo se mogli obratiti za pomoć ili savjet.Zaista je bio takav.Jednostavno je bio dobar,a opet mi smo učili taj predmet,jer nas je bilo stid da neznamo,morali smo mu na neki način vraatiti i uzvratiti pažnjom i znanjem.

Sa njegovih časova se nije bježalo,ti časovi su bili zanimljivi,a profesor je uvijek bio nasmijan,bilo da predaje novu lekciju ili da utvrđiva gradivo.Uvijek je napravio takvu atmosferu da smo ga pomno slušali.Većina nas je zavoljela predmet historija,i pokazalo se da nam je to puno pomoglo kako živjeti i raditi danas,a kako u budućnosti.To nam je dao profesor Mahić.

—Kažite želje za prof.Mahića?

—Želim mu zdravlje,svako dobro u životu,ali da nastavi pisati o historiji Ljubuškog,našim mahalama,ljudima,uspješnim Ljubušacima.Svi vrlo rado čitamo ono što piše profesor Mahić i neka nam ne da da zaboravimo rodno mjesto Ljubuški,naročito onima koji su van BiH.Mi volimo naš hercegovački kamen i naš grad,ljude i rodno mjesto.

Svako dobro mu želim,samo da ga zdravlje posluži i sigurna sam da će sada više pisati,jer će imati više i slobodnog vremena.

Ja i dalje ne mogu reći samo Kemo,nego moram reći profesor Kemo,zato što mi je on to i bio.Ne bi valjalo da je imao neko drugo zanimanje.On je čovjek koji ima sve odmjereno,kod njega nema ništa “naglo”.Smatram da je on pravi profesor i da sa ponosom nosi tu titulu.”

-Zamolili smo profesora Kemala Mahića da prokomentariše svoje osjećaje povodom odlaska  u  penziju i sadašnji trenutak obrazovanja u kantonu Sarajevo?

-U ovim danima, prvo želim da se zahvalim svima koji su izrazili čestitke za moj odlazak iz učionice:

-autoru priloga  koji je objavljen u nastavcima g.Ahmedu Mahiću,bez kojeg bi moj boravak u Sarajevu bio siromašan;

-glavnom uredniku portala www ljubusaci.com bez kojega bi Ljubušaci bili siromašni,a koji je inicirao ove tekstove o mojoj “malenkosti”;

-svim čitateljima koji su svojim komentarima uputili čestitke,svima koji su “lajkali” i kliknuli pomenute tekstove;

-svim mojim bivšim učenicima iz Ljubuškog koji su mi uputili telefonske čestitke,kao i oni koji su uputili poruke iz Ljubuškog;

-svim učenicima SMTŠ-Sarajevo,bivšim učenicima iz Ljubuškog koji žive u Sarajevu,kao i mojim kolegama iz SMTŠ na prigodnim izjavama;

U ovim trenucima osjećam se dvojako(Vaga u horoskopu).Sa  jedne strane osjećam žal za učionicom,za učenicima,za očima,za rukama,za gegovima učenika,za njihovim gestama,za njihovim lucidnim i lepršavim potezima…

Sa druge strane i s obzirom na sadašnji trenutak obrazovanja mogu da budem sretan što odlazim.Dio kolega mi je rekao:”Blago tebi kad odlaziš”.To tumačim njihovom zasićenošću,umorom i bezizlazu kada je obrazovanje u pitanju.Primjetio sam i kod mlađih kolega da nema one energije,one “vatre”kao kada su moje generacije počinjale svoj “rudarski”posao.

Ljubušaci koji se nalaze u skandinavskim zemljama mogu biti sretni kada su njihova djeca u pitanju,jer pohađaju škole u najuređenijem sistemu obrazovanja.Ti narodi su uložili i ulažu ogromna sredstva za svoju djecu(čuj ovo-“svoju djecu”) i zato imaju najbolje obrazovanje.To nije slučaj u BiH,koja je siromašna “u glavama”,i koja je imala ostatke dobrog obrazovanja,ali i ti ostaci se ruše a nema nove vrijednosti.

Na kraju mogu da kažem da sve simpatije imaju moji učenici  kojima sam predavao u Ljubuškom.Sviju ih pamtim i imam u najljepšem sjećanju.To objašnjavam svojom mladošću.Generacije novih tinejđera uživaju u demokratizaciji društvenog trenutka(internet,prava djeteta,prava roditelja…) i u svemu tome “zaboravljen” je prosvjetni radnik,jer svi imaju prava izuzev profesora!A time kopamo “jamu” za generacije budućih prosvjetara i sveukupnu budućnost.Ona je već iskopana,samo ih treba gurnuti(profesore,učitelje,nastavnike)!

Musica e finita!

Sve je odsvirano,otpjevano,rečeno…ali moja uloga društvenog bića nije ovim završena.Ostaju ljubusaci.com,sindikat,društvene aktivnosti,porodica,knjige,novine…

Sačuvao sam dignitet profesora.Bio sam profesor na ulici,na stadionu,u tramvaju i bilo gdje sam se kretao.Nikada nisam u školu došao u patikama,farmerkama,japankama,sa kapom,bez odijela,bez kravate,košulje…Održao sam cca 26.000 školskih časova.Za to je trebala energija,znanje i uvijek prisutno raspoloženje.Sve je potrajalo oko 12.500 dana  praktično bez dana bolovanja.Počastile su me sljedeće škole:Gimnazija i Srednjoškolski centar Ljubuški,Zavod za žensku omladinu u Ljubuškom,Gimnazija Čitluk,Bosanska škola u Hannoveru,Srednja mašinska tehnička škola Sarajevo i Srednja medicinska škola-“Jezero” u Sarajevu!

Svoju ljubav upućujem svima,a posebno Ljubušacima ma gdje oni bili!

Želim se zahvaliti svim učenicima,sadašnjim i bivšim,kao i kolegama profesora Kemala Mahića na susretljivosti i pomoći kako bi moje kazivanje,nadam se bilo zanimljivo našim čitaocima.

Nastojao sam što vjerodostojnije prenijeti na papir nadahnute odgovore,sjećanja i mišljenja povodom odlaska u penziju našeg profesora Kemala Mahića.

Kemalu najljepše želje.Iz mog iskustva,zadovoljstvo je dočekati trenutak odlaska u penziju,naravno u dobrom zdravlju.I ta dob u životu čovjeka ima svoje draži,samo treba naći sadržaj i organizirati se prema željama,sklonostima i prioritetima.

Sretno i dobro došao  kolega i prijatelju!

1831 Posjeta 1 Posjeta danas