Za travanj u Ljubuškom netipično jutro, južina i rosa prikladnija drugoj polovici listopada nego proljeću „kupa“ posljednjih dvadesetak hektara vinograda nekada renomirane HEPOK Vinarije Ljubuški, tvrtke duge i slavne tradicije, koja praktično više ne postoji.
Desetak radnika unatoč rosi pokušava spasiti što se spasiti dade, orezati lozu da ne propadne i tako produžiti nadu da će se tu ponovo brati najbolja žilavka u Hercegovini. Loza lista, 60.000 čokota treba obići.
„Ovako gol vinograd vrijedi oko 750.000 maraka, a minimalni urod bi mogao biti 15 vagona, puta marku… Nije to mali novac, pokušat ćemo spasiti što se može, jer ako loza ostane neobrezana to bi bila katastrofa. Treba nam još desetak dana fina vremena da završimo, a onda loza može preživjeti uz minimalnu zaštitu“, ističe Stjepan, dok njegove kolegice i kolege iznose životne priče, iza kojih se kriju prave ljudske i obiteljske drame:
„Ovo mi je sve. Ovdje sam radila, muža imam bolesna, a onda sam ostala bez plaće, bez igdje ičega, ako uhvatim koju dnevnicu dobro je, tako preživljavam. Sramota me reći, ali bilo je dana kada ni za kruh nisam imala. Da mi nije kćeri koja se udala, ne znam što bi bilo od mene i muža“, kaže Nada, dok Vesna kaže:
„Sreća da mi muž ima siguran posao, ali nije nikakva tajna i meni kao i kolegama, pomaže rodbina, idemo na nadnicu, čistimo po kućama… Nije lako bez plaće biti 4,5 godine, djecu školovati…“
„Mučim se kao i većina kolega, ja bez plaće, muž ostao bez posla idem na dnevnice, međutim kriza sve slabije se traže radnici. Svaka od nas došla je ovdje raditi. Ja sam se zaposlila sa 17,5 godina!
Pune 33 godine sam u Vinariji. Teško, teško mi je i pomisliti što se uradilo od onakve firme, za pola Ljubuškog smo pozajmljivali za plaće, a u kakvo smo stanje došli“, pita se Hadžera i dodaje:
„Nemamo zdravstvenog osiguranja, 33 godine sam radila, neki dan odem za samo 17 uplaćeni doprinosi…“
Dio radnika koje smo zatekli u vinogradu toliko je ogorčen da odbija razgovarati. Kažu „sve je već rečeno i kusa vrana zna za naš slučaj i niko ništa“. Međutim, Stjepan potvrđuje da i njegovu obitelj spašava rodbina.
„Još nas nisu počeli izbjegavati, što će od svoje sirotinje. Sve skupa je jedan veliki košmar, za psihijatriju su i radnici bez plaća i ti naši privatizacijski spasitelji i njihovi planovi. Tuga…“
Ante dodaje koliko je upratio do sada su imali tri privatizacije.
„Tri puta su objekti vinarije išli pod hipoteku, na kolike iznose mi ne znamo. Plaća nema i danas smo u radnom odnosu, neriješeni su doprinosi, ne možemo potvrditi zdravstvenu knjižicu, ne smijemo se praktično razboljeti…“
Loza kao za inat privatizacijskom kaosu zdrava i snažna, moćne mlazove nije lako rezati. Radnici ne prežu od rose zaokupljeni brigama riješeni su okončati posao. S obzirom da je koncesija sada u rukama općine, odnosno onih koji dobro znaju njihovu situaciju, nadaju se da će umjesto pogodovanja, prevladati odgovornost, spasiti se loza, opet zasaditi ljetos spaljenih stotinjak hektara i sačuvati radna mjesta, prestati bruka…
bolji.ljubuski, ljubuski portal
–
.
