Slike iz porodičnog albuma
Moja nena se zvala Saja, ali su je u selu zvali Hajdaruša. Oni koji je nisu zvali ni imenom ni nadimkom, zvali su je Džuviza. Bila je rodom iz sela Pješevac (mi smo uvijek govorili Pješivac) pet-šest kilometara dalje prema Stocu i poticala je od loze Hajdarevića. Odrasla je s majkom i tri brata koja su je do kraja života posjećivala i pazila onako kako već nalažu red i običaj u starim musimanskim porodicama. Oca nije upamtila, umro je jako mlad, još dok je bila djevojče, ali je zato njena majka Munta poživjela dovoljno dugo da uđe u sjećanja svojih praunuka: umrla je u dobi od devedeset tri godine, jedne zimske noći 1993., tokom posljednjeg od tri rata kolika su je za života zadesila.
Nenina porodica je bila dosta religiozna, pa je nena naučila sufaru prije nego li abecedu. U Kur'anu je došla do sure Jasin, a onda se udala za dedu i posvetila životu na njegovom imanju. Do posljednjeg dana zadržala je naviku da klanja sve namaze i posti mjesec ramazan. Svoju ljubav prema Islamu nastojala je svim silama prenijeti na mene. Na njeno navaljivanje, pohađao sam mejtefsku nastavu u obližnjoj džamiji, kod efendije Sakiba Kovačevića. Bio je to prijatan čovjek u kasnim pedesetim, malo pogrbljen, bijelog lica i guste, sijede kose koja mu je provirivala ispod tegetno plavih rubova francuzice. Kada bi se nasmijao, u ustima bi mu zasjao zlatni zub. Sakib je svaki dan sa svojim džematlijama igrao šah u avliji pred džamijom, a kada bi pobijedio, ponosno bi uzviknuo: “Izio vuk Putu, Bogami. Izio, izio”.
U mejtef sam išao uglavnom zato što su išla i ostala djeca iz sela. Bio sam, u stvari, netalentiran za religiju. Jednom, u prvom razredu osnovne škole, pitao sam nenu zašto i moj drug iz razreda Klaudio ne ide u mejtef. Ona mi je odgovorila da je Klaudio vlah i da vlasi idu u crkvu. Znao sam ponešto o vlasima, jer mi je i ranije govorila na tu temu, ali nisam znao kakva je razlika između muslimana i vlaha osim što jedni oca zovu babo i idu u džamiju, a drugi umjesto babo kažu tata i idu u crkvu, pa sam je to i upitao. “Vlasi se ne sunete”, odgovorila je nena. Mene su osunetili dvije godine ranije tako da sam vrlo dobro znao šta to znači, ali nisam mogao da dokučim da li se to odnosi i na žene, pa sam je pitao sunete li se, možda, i muslimanke. “Kako će se žene sunetit?”, odgovorila je nena, a ja nisam više ništa pitao jer sam se bojao da će se pokazati netačnim i ono što sam mislio da razumijem.
Bogobojaznost
Na sva moja pitanja, nena je uvijek davala čudne i neočekivane odgovore. Prisjećam se zgode s Velijom, prijateljem dajdže Ibre, kojem je od rođenja nedostajao dio lijeve ruke – od lakta pa dalje. Kada je jedne prilike došao kod nas, ja sam se toliko uplašio da od straha cijelu večer nisam makao s mjesta.
Čim je Velija otišao, pitao sam nenu šta mu je bilo s rukom, a ona je posve hladno odgovorila da je, još dok je bio dijete mojih godina, grom udario u njegovu kuću i otkinuo mu je. “A što?”, pitao sam. “Nije bio bogobojazan”, objasnila mi je, “a kad čoek nije bogobojazan stigne ga Božija kazna”. “A šta znači biti bogobojazan?”, pitao sam, opet. “Slušat starije i bit dobar u mejtefu”, rekla je.
Te večeri sam sebi obećao da joj više nikada neću reći neću i da ću u surama preteći rođaka Ibru (u Crnićima je ime Ibro Tabaković bilo ono što je, recimo, John Smith u ostatku svijeta), kojeg je hodža Sakib smatrao za svog ponajboljeg učenika. Obećanje nisam održao, ali se zato i danas štrecnem kad napolju grmi i sijeva.
Stolaclook, piše E. Nezirović
1488 Posjeta 1 Posjeta danas