NIŠANI, Aljoša Mujagić, Kanada

nisaniOtkako je moj otac preselio na Ahiret, ja sam ubrzo dobio drugog. U Nurudinu, ocu moga prijetelja, rahmetli Muhidina ili Hede, kako smo ga zvali. Ispod Nurudinova, naoko gruba lika, skrivalo se mehko srce brižnog oca koji je svoju osjećajnost krio u stalnom radu i brizi za porodicu. Kao ni mnogi drugi iz naših porodica, ni on nije imao sjajno djetinjstvo. Odrastao je kod daidže u Glamoču, u poznatoj porodici Filipovića, koji ga othraniše i uputiše na automehaničarski zanat, u onaj vakat kada se od takvih ljudi tražilo da budu vozači i mehaničari, kadri da iz ništa stvore nešto. Njihovu kuću na Pobrđu, blizu džamije nazvane po krajiškom junaku Tali, okruživale su kuće poznate porodice Đumišić, iz koje je bila i njegova supruga.

Dvije garaže, pune alata i auto dijelova, bile su kao carstvo za igru njegove unučadi, a donosile bi Nurudinu ponekad i koji dinar od popravki kola, iako ih je on to najčešće obavljao besplatno, rodbini i prijateljima.

Helem, moj drugi otac – Nurudin, dugo se spremao da podigne nišane svojoj rahmetli majki, daidži i nekolicini rođaka. Trebalo je izliti betonske nišane iz bijelog cementa i na njima ispisati uobičajene podatke. U toku priprema za odlazak u Glamoč, gdje je trebalo postaviti nišane, dugo smo razgovarali o njegovim doživljajima i ljudima koji su živjeli u tom kraju. Najčuvenija porodica Filipovića, iz koje je bila njegova majka, slovila je po obrazovanim ljudimaali i po imanju koje je zauzimalo veći dio glamočke visoravni. U Glamoču, koji je u četrdesetim godinama prošloga vijeka bio tek na pragu gradića, živjelo je uglavnom muslimansko stanovništvo, kao i u većini okolnih sela. Srpska sela su bila dalje, okolo po brdima. Hrvatskih porodica je bilo veoma malo i uglavnom su se bavile trgovinom.

Takva slika se drastično promijenila u toku Drugog svjetskog rata, kad je muslimansko stanovnistvo dijelom pobijeno, a većinom protjerano u pravcu Jajca i Banje Luke, nažalost i tada od svojih srpskih komšija koji učas poletješe u četnike.

Pripremni radovi za nišane su završeni, da bismo u prvu julsku subotu i nedjelju mogli otići i nas četverica – našotac Nurudin, Hedo, ja i majstor Dedo – poznati stolar iz Gornjeg Šehera, obaviti taj posao. Trebalo je postaviti oplatu, izliti betonski ram i učvrstiti već ranije pripremljene nišane. Materijal je utovaren u teretnu prikolicu, a druga kola su vukla tzv. “Brako” prikolicu u kojoj smo namjeravali prespavati. Nažalost, u Glamoču više nije bilo rodbine kod koje bi mogli prenoćiti.

Krenuli smo rano, putem kojim se dotad nisam vozio, niti hodio. Promicali smo kroz predivne predjele između Banje Luke i Ključa, gdje se nakon Mrkonjića odvaja put za poznata Mliništa i Glamoč. Većim dijelom put vijuga kroz mješovitu šumu, koju su sjekli i drvo odvozili kamionima, a ranije uskotračnom prugom, čija je stanica bila na Mliništima. Inače, svake godine taj put je manje-više teško prohodan, jer snijeg i vjetar, posebno sa glamočke strane, stvara visoke smetove. Stadosmo na ulasku u glamočku kotlinu na spomen-česmi napravljenoj iza drugoga rata. Voda pitka, ali reže po grudima. Toliko je hladna, da je možeš piti samo gutljaj po gutljaj. Sunce već dobro prži, iako je rano jutro, te relativno velika nadmorska visina.

Dođosmo u Glamoč. Vozimo se do visoravni na čijoj blagoj padini, kao klin okrenut ka gradu, leži harem u kome su pokopani mnogi Filipovići i druge stare glamočke porodice. Nurudin nam priča o njima podsjećajući se po imenima sa kamenih i trošnih drvenih nišana. Raspremismo se i poče naporan posao, pogotovo za Hedu koji osjeća bolove u stomaku, pa u jednom momentu, sav sklupčan, poleže po travi. Mora da je hladna voda, koju smo usput pili, učinila svoje i aktivirala njegov hronični gastritis. Odmorivši se dva-tri sata, on nam se ponovo pridruži. Sunce je nemilosrdno pržilo (kasnije smo čuli da je taj dan bilo oko 32°C ), ali mi nismo stajali. Majstor Dedo, već u lijepim godinama, jedva je stizao da uradi svoj dio posla. Radili smo, bez odmora, do kasnog popodneva i uspjeli izliti betonske ramove i pripremiti sve za sutrašnji dan.

Temperatura u odnosu na podne se drastično mijenjala. Postajalo je osjetno hladnije. Umorni i okupljeni oko vatre, jeli smo i pričali o ljudima koji su nekad živjeli u tom kraju. Najviše je bilo priče o porodici Filipovića koja se rasula po čitavoj Bosni, dajući joj niz značajnih mislilaca, intelektualaca i privrednika. Po nekim kazivanjima, bolje rečeno predanjima, poticali su od dvojice braće fratara koji su i iz ne znam kojih razloga došli u Bosnu, najvjerovatnije sa prostora današnje Hrvatske, i primili islam. Drugi dio porodice po očevoj liniji – Sulejmanpašići, potiče od Sulejman-paše, koji kao i mnogi Bošnjaci izgubi život u vojnama na granicama Otomanske imperije.

Malo-pomalo, počeli smo oblačiti sve što smo imali – od pidžame do džempera i vindjake. Temperatura je pala na 2-3 stupnja, što nas nije spriječilo da uživamo u nebu obasutom zvijezdanim bezbrojem. Osjećajući kako nas hladnoća sve više prožima, odlučismo se uvuči u prikolicu da se, kao pilići šćućureni jedan uz drugoga, pokušamo zgrijati. Što umora ponešto i toplina učiniše da brzo utonemo u san.

Buđenje je bilo prije izlaska sunca. Ukočeni od bolova poslije napornog rada i zime, koja nas je probudila unatoč kamare stvari od deka i ostale robe prebačene preko nas, polahko smo se izvlačili i protezali grijući ruke oko plinskog plamenika na kome se pripremala jutarnja “razgovoruša”. Prvi zraci jutarnjeg sunca pomagali su nam da se malo zgrijemo i uživamo u blještavilu svjetla na kapima rose koje su kao biserje prekrile svu okolinu. Oštar planinski zrak bio je uljepšan pjevom ptica koje kao da su se radovale novom danu, dok smo mi, nakon doručka, još uvijek razmrdavali kosti i umorne mišice. Nastavismo raditi negdje do pet sati poslijepodne, kada je sve bilo završeno. Za nama ostadoše blještavi bijeli nišani poduprti “šalungom”, oplatom i drvenim gredicama, koje je did nanijetio ukloniti slijedeće nedjelje.

Povratak je uvijek ljepši, posebno ako se prepuštaš uživanjima u krajoliku. Bez suvišnih riječi. U šutnji. Umor kao da smo ostavili na okolnim proplancima.

Možda ti bijeli nišani i danas još uspravno stoje pokazujući, kao i stećci, da su muslimani živjeli u tim krajevima, te da  ono što nije zapisano na bijelom kamenu, jeste u našim srcima. I ti nišani, ali još više odsustvo i jednog muslimana u Glamoču i okolici, svjedoče da su naše srpske komšije ponovo učinile zločin potomcima onih koji su nekad u najvećem broju živjeli u Glamočkom polju. Danas, a i sutra, neka nova djeca će prolaziti kraj harema, koji ako još postoji, i kao što to uvijek biva, nišani će pričati o prošlosti i ljudima koji su tu živjeli, vrijedno radili, radovali se i podizali porodice, a da bi u tom bijelom kamenu ipak ostali besmrtni. Nadam se da će makar harem ostati, jer nigdje ne vidjeh da je ijedno groblje naših pravoslavnih komšija ili katoličkih susjeda pretvoreno u građevinsko zemljište ili njive, kao što je to slučaj sa našim mezarjima. Preružna je ta vječna težnja ne samo da se nahrane komšijsko-sudsjedske gladne oči, kao i jasni strah zbog učinjenog, pa da ih ništa ne bi podsjećala na njihove strašne zločine uništavaju se i svi znaci muslimanskog postojanja. Uništavaju se ne samo džamije, već se i haremi bagerima poravnavaju bez ikakva poštovanja prema sjenima mrtvih. A u temelju svake civilizacije i kulture, osnovni kamen je poštivanje mrtvih i njihovih zadnjih počivališta.

Da, da – rekoh, svake civilizacije i kulture!!!

I sjećam se tih prebijelih nišana. Kao da ih sada gledam. Kao da je sve to bilo jučer, a ne prije više od dvadeset godina. Moj prijatelj Hedo, kojeg je ratna sudba otjerala u Ameriku, ode premlad. Ukopan je na groblju u Banjoj Luci, poviše roditeljske kuće na Pobrđu. Negdje, gdje je možda sada njegov duh ili duša može se barem ponadati da neće opet doći kojekakve moralne nakaze i zaorati mu grob.

Ali, s njima se nikad ne zna.

Nurudin je nakupio 92 godine. Svoj kraj čeka u staračkom domu u Sarajevu. Posljednje počivalište majstora Dede je, koliko znam, u haremu u Stupnici. Ja sam u Kanadi. Sanjam stalno Banja Luku, Bosnu i malo, malo – bijele nišane iz ove priče.

A da li su još uspravni, postoje li, ili više ne postoje, to vam ne znam reći. Ne bi se nimalo začudio da ih više nema.

1377 Posjeta 1 Posjeta danas