Ima vam Abidaga vrlo rđavu naviku. Zađe on, tako, svakog pazara pijacom, od seljaka do seljaka pa, ovdje sira, ovdje kajmaka, ovdje masla, sve tako na prstu zahvati, lizne, raspita se za cijenu, pa kobajagi nezadovoljan, ide dalje. A “parmači” on i voće, kruške, trešnje, vresinje, jagode.
Utuži seljacima: obično od svakoga zahvati, a ništa ne kupi. I sve to on lijepo, onako prijateljski i k'o s nekom brigom.
– Merhaba, brko!
– Merhaba, aga! – a seljaku već nešto teško oko srca, zna on Abidagu.
– Kako si brko! – nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
– Dobro, elhamdulilah, kako je tamo – cijedi seljak, a klupu pred sobom već primiče.
– Jesi li ‘no ti Mujin, Allaha ti? – zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
– Jok, br'te, nijesam, nego Husanov – zagovara seljak i hoće da se raspriča, ne bi li kako zabašurio i očuvao onaj sir.
– Aha, Husanov! Jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora… – vadi Abidaga ruku iz dubokog džepa od čakšira.
– Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog… – premješta seljak sir i poduže zadržava ruke na njemu.
– Jes’, vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a primak'o se Abidaga i pruža ruku, a za Husana nikad ni čuo nije.
– A pošto ti ‘no bijaše ovaj sir, a?
– Šest dinara, aga, ko tebi – očajno prevrće očima čovjek, a ne zna kako da sir spase.
– Pa… nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli ti oca, onako sladak, baš bih kupio! -i već Abidaga, onako krvnički, zabada nokat i lomi komadinu.
– Vala, dobar je… uh, jami, pobogu brate, đe mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko će mi ga sad šćeti kupit’ – trza se i jauče unesrećeni seljak.
– De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta – nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za ‘vo trazit’ šest dinara? – sve onako, zvačući, primjećuje Abidaga, i k'o ljuti se.
– Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
– Ma ti, bolan misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jučer na ‘vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet’ sir. Eh! Tri dinara ću ti dat’, a i to ti je puno, – čačka zube Abidaga i već zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
– E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, vol'ki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar četiri i po – kabulosum!
– Ti, biva, zaintačio, pa, illah, pet! Četiri i po! Pet! Četiri i po! i – ni pomaknut’! E nećeš, burazere! – odmiče se Abidaga od ojađenog čovjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije čuo ovaj tužni muhabet.
– Ejvallah, mladiću!
– I tebi, efendija – neiskusno i spremno odgovara mladić, a ne zna Abidagu.
– Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, počem, s Bladića?
– Jok ja, ‘fendija, nego ozgor, iz Prokosa, – sa naivnom nadom potvrđuje momčić.
– Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momčiću, Bašićeva soja, glavu bih dao!
– Baš tako, aga! I to Osmin – veseli se Prokošanin i drži sigurnim, ko u ruci, da će prodati kajmak.
– E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni pozn'o. Vallahi, ko da te je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrast'o!
Veseo i rumen, mladić se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:
– A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi teferićili na onoj zeleni, aman jarabbi! Plaho li bijaše! Ama, prođe i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor’ do vas na ovim nogama! A donio si malko kajmaka, aaaa? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šećerom, a po dva-tri prsta deb'o, ne znam je l’ sad tak'i? Der, da viđam! – pruža Abidaga svoj smrtonosni prst.
– Bujrum, br'te, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne'š ga nać boljeg, vjeruj se! – govori priprosto mladić, i ne sluteći zlo, a već smišlja kako će odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kući.
– Oho – ho! mastan! Hm… hm, ama čim se ovo čuje, očiju ti! K'o safunom!
Zaprepasti se siromah “momčić” kad vidje koliko mu kajmaka ta “proca” odnese, ohladi se nešto u njemu:
– Ama… ne čuje se ničim. To se tebi, morebit, samo čini, de si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jeftin.
– Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašićare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šćedoh kupit! Da ne oproba’ – bi se nasamario! E, ljudi božji, ljudi božji… – udaljuje se Abidaga koreći i istražujući kakvu žrtvu s voćem.
E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako.
Namjerio se on, možda peti put, na jednog, onako – ko od brda odvaljenog, odozgo sa Ščita. Donio čovjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metn'o preda se i gleda. A bio nešto ljut – opština počela naplačivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio – a naš čovo, bezbeli, i na lijevu ust'o pa – gotov belaj!
Tako ti on sjedi, kad – Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da će makar pet deka “smazati”.
– Kako si, dobar insanu?
– Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga!
Vidje Abidaga da je čovo otresit, pa utanji glasom:
– A jel’ ti dobro maslo?
– Dobro, ko dobro plati – otsjeca Ščitavljanin.
– Pošto je? – pravi se Abidaga nevješt, a misli: “E, nećeš mi pobjeć’!”
– Dvadeset i četiri, ako si mušterija, a ako nisi – nipošto.
Abidaga, po navici, a na svoju nesreću, zamoči dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to učini, seljak diže sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
– Na, nosi i vagaj. Kupio si!
– Ma, šta ti je, čoće, ne znaš ni spada li mi se… hoću l’ kupit'… a baš ti nešto nije bogzna…
– Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vođe kopati po mom espapu, dosta si se džabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i plaćaj. A kupićeš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o, ni načim'o! – razgoropadio se burazer a izdreljio oči, pa siječe k'o noževima.
Siromah Abidaga premro živ, ukočio se, a u džepu svega sedam dinara. Te tamo – te vamo – te otimaj se – te govori, a ja!
Burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se čini da će ga onako u džehenemu pozivati na odgovomost, pa ga živa nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogme, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebroj'o, zavez'o u maramu i, težak kao pećina, odgeg'o se širokim korakom, uvijek smrknut.
Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leže, nešto ga zabolje. I kad prođoše dva pazara, ću se da je umro. Seljaci odahnuše: “Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugonja, pogin'o. Ko zna…”
A građani tumačili – to je on, sjegurno, umro od žalosti što je propušć'o dva pazara, a nije ništa, ‘nako, – džabice, oparmačio. Sjegurno…!