Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 53/11.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. listopada 2010. godine je donijelo
O D L U K U
I.
Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Bijača, općina Ljubuški, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čini nekropola s 33 groba sa stećcima.
Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru koji obuhvaća k.č. 395 i 396 (novi premjer), posjedovni list broj 92/2, što odgovara k.č. 501/28 (stari premjer), z.k. uložak broj 118, k.o. Bijača, općina Ljubuški, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).
II.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa temeljnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III.
U svrhu trajne zaštite na prostoru definiranom u točki I. stavak 3. ove odluke utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
– dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
– dopušteni su radovi na uređenju nekropole, uklanjanju samonikle vegetacije i čišćenje stećaka od lišaja i mahovine, te radovi na saniranju oštećenja uz izrađen projekat sanacije, restauracije i konzervacije, i uz odobrenje nadležnog ministarstva i nadzor nadležne službe zaštite;
– područje predstavlja arheološki lokalitet, pa je prigodom obavljanja istražnih radova obvezno osigurati nazočnost arheologa;
– nije dopušteno odlaganje otpada.
Vlada Federacije dužna je posebno osigurati provedbu sljedećih mjera:
– izradu geodetskog snimka postojećeg stanja;
– izradu Plana sanacije, restauracije i konzervacije lokaliteta;
– izradu Plana upravljanja lokalitetom.
Prva faza izrade detaljnog Plana upravljanja lokalitetom podrazumijeva izradu projekta čišćenja nekropole sa hitnim mjerama zaštite, koje uključuju čišćenje i uređenje nekropole kako bi se utvrdio točan broj stećaka, njihove dimenzije, položaj i identificiranje ukrasa na stećcima, te vraćanje stećka koji je nelegalno premješten u Franjevački samostan Humac i njegovo postavljanje iznad groba.
IV.
Svi pokretni nalazi, koji u tijeku arheološkog istraživanja budu nađeni, bit će pohranjeni u najbližem muzeju koji ispunjava kadrovske, materijalne i tehničke uvjete ili u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, obrađeni i prezentirani na odgovarajući način.
Sav pokretni i nepokretni arheološki materijal koji bude nađen u tijeku arheoloških istraživanja neophodno je stručno obraditi.
Arheolog – voditelj arheoloških istraživanja dužan je nakon izvršenih arheoloških radova podnijeti izvješće Povjerenstvu i instituciji koja je obavila istraživanja.
Arheolog – voditelj arheoloških istraživanja mora imati na raspolaganju sav pronađeni pokretni i nepokretni arheološki materijal dok traje istraživanje i dok ne završi izvješće, a najduže za razdoblje od tri godine.
Paralelno s izvođenjem arheoloških istraživanja, neophodna je sukcesivna konzervacija nepokretnih nalaza na lokalitetu i konzervacija pokretnog arheološkog materijala i njegovo pohranjivanje u odgovarajuće prostore (depoe).
Nakon dostavljanja izvješća o provedenom istraživanju, Povjerenstvo će utvrditi pokretne nalaze na koje će biti primjenjivane mjere zaštite koje Povjerenstvo utvrđuje.
Iznošenje pokretnih nalaza iz stavka 1. ove točke iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Iznimno od odredbe stavka 7. ove točke, ukoliko voditelj istraživanja utvrdi da je neophodna obrada nekog nalaza izvan zemlje, dokaze o tome prezentirat će Povjerenstvu, koje može dopustiti privremeno iznošenje nalaza iz zemlje pod detaljno utvrđenim uvjetima njegovog iznošenja, postupanja s njim u tijeku boravka izvan zemlje i njegovog povrata u Bosnu i Hercegovinu.
V.
Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi u dijelu u kome su oprečni odredbama ove odluke.
VI.
Svatko a posebno nadležni tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII.
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskom tijelu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II.–VI. ove odluke, te nadležnom općinskom sudu u svrhu upisa u zemljišne knjige.
VIII.
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web-stranici Povjerenstva (www.kons.gov.ba).
IX.
Sukladno članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini odluke Povjerenstva su konačne.
X.
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objava u „Službenom glasniku BiH“.
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.
Broj: 05.1-02.3-71/10-40
26. listopada 2010. godine
Sarajevo
Predsjedateljica Povjerenstva
Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju članka 2. stavka 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, „nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Ogranak Matice hrvatske iz Ljubuškog podnio je, dana 15. 6. 2010. godine, prijedlog/peticiju za proglašenje Nekropole stećaka na Diliću, Bijača, općina Ljubuški, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Sukladno odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
Izjava o značaju dobra
Na lokalitetu Bijača u ogradi „Mekota“, pored ceste Ljubuški – Vid, u neposrednoj blizini sela Donja Bijača, nalazi se nekropola s 33 stećka. Nadgrobni spomenici su dobro obrađeni i očuvani, a postavljeni su po pravcu sjeverozapad–jugoistok. Najbrojniji su motivi povijene lozice s trolistovima, potom križevi i štitovi s mačevima, a onda slijede ostali: vrpce, arkade, predstave pojedinačnih ljudskih figura i scene kola i lova. Nekropola ima iznimnu likovnu vrijednost. Stećci ove nekropole pripisuju se obitelji knezova Rupčića. Nekropola je ugrožena usljed neposredne blizine saobraćajnice.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
– dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak), prema izvodu iz katastra parcele na kojima su smješteni stećci, u vlasništvu su: Galić (Jure) Andrija, Galić (Jure) Jozo, Paponja (Ilije) Jure i Paponja (Ilije) Gojana;
– podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.;
– povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru;
– dopisom broj 05.1-35.2-10/10-95, od 29. 6. 2010. godine zatražena je dostava dokumentacije i stav vlasnika u vezi s proglašenjem nekropole sa stećcima, na Diliću, Bijača, općina Ljubuški, nacionalnim spomenikom BiH;
– dopisom broj 07-40-4-275-1/10 od 7. 7. 2010. godine, Zavod za zaštitu spomenika u sastavu federalnog ministarstva kulture i sporta, dostavio je tražene podatke o nekropoli sa stećcima, evidentiranoj pod nazivom: Donja Bijača, općina Ljubuški. Dobro nije bilo zaštićeno od strane Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH;
– dopisom broj 04/1-31-994/10, od 8. 7. 2010. godine, Služba za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove Općine Ljubuški dostavila je Izvadak iz posjedovnog lista, zemljišnoknjižni uložak, kopiju katastarskog plana, brošuru s općim značajkama stećaka na Diliću (Bijača).
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Pored ceste Ljubuški – Vid, u neposrednoj blizini sela Donja Bijača, udaljenom od Ljubuškog 7 km zračne linije u pravcu juga, nalazi se nekropola sa stećcima na lokalitetu Bijača u ogradi „Mekota“.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvaća k.č. 395 i k.č. 396 (novi premjer), broj posjedovnog lista 92/2, što odgovara k.č. broj 501/28 (stari premjer), z.k. uložak broj 118, k.o. Bijača, općina Ljubuški, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.
Povijesni podaci
Naselja u okolici današnjeg Ljubuškog pripadala su u X. stoljeću Paganiji(1)(Neretvanskoj Krajini). U istom stoljeću, između Dubrovnika i Neretve prostiralo se Zahumlje (Hum), a nešto kasnije njegove granice su se proširile i na desnu obalu rijeke Neretve i dopirale i do rijeke Cetine.
Prema Grguru Barskom (spis Sclavorum Regnum) župa Velika (Veljci) obuhvatala je prostor ljubuškog kraja-sela Grab, Orahovlje, Grabovnik, Veljci; Klobuk, Vitinu i sam Ljubuški, te cijeli prostor prema istoku u smjeru Studenaca.(2) Na tom pravcu graničila je sa župom Lukom, negdje na razmeđi između Studenaca i sela Trebižat. Prema županiji Luci obuhvatala je današnja sela Stubicu, Zviriće, Bijaču, da bi na tom pravcu od Ljubuškog prema dolini Neretve bila u dodiru sa županijom Lukom, negdje između Bijače i sela Pruda, koje je bilo u sastavu Luke. Na desnoj obali Trebižata pripadala su joj današnja sela Vašarovići, Crveni Grm, Hardomilje, prostor Jezerca, današnje Rastovačko polje s Orahom i susjednim selima na dalmatinskoj strani. Središte župe nalazilo se u na području sela Grab, a nastala je najkasnije do sredine 12. stoljeća.(3)
U župi Velikoj (Veljci) bio je i grad Ljubuški s utvrdom, a osim imena Lubussa, za ime Ljubuški, u srednjem vijeku javljaju se i nazivi Lubischi, Liubischi i Lublano.
U drugoj polovini XII stoljeća car Manojlo Komnen darovao je Zahumlje knezu Miroslavu Nemanjiću, koji je vladao navedenim područjem do 1199. godine, kada je Zahumlju pripala ljubuška dolina. Nakon smrti humskog kneza Miroslava njegovi sinovi Petar i Andrija podijelili su očevu zemlju na dva dijela. Knez Andrija dobio je Popovo i predjele od Neretve do Nevesinja, a knez Petar krajeve od Neretve do rijeke Cetine. Andrija je preuzeo vlast u Zahumlju i razvio trgovačke i kulturne veze s dalmatinskim gradovima.
Nakon 1250. godine Andrijini sinovi Bogdan i Radoslav postali su ugarski vazali.
Početkom XIV stoljeća zapadnim Zahumljem vladao je knez Konstantin koji je bio namjesnik u Brotnju u ime Nemanjića. Kraće vrijeme Zahumljem (bar nekim njegovim dijelovima) vladali su Šubići, naročito ljubuškom kotlinom (početkom XIV stoljeća).
Početkom treće decenije XIV stoljeća vodile su se borbe za prijestolje u Srbiji, a u Hrvatskoj i Bosni sukobi ugarskih magnata protiv Šubića. Kada je srušena moć bana Mladena II Šubića, bosanski ban Stjepan II Kotromanić 1322. godine, pripojio je Hum Bosni, te proširio vlast na područje od Cetine do Neretve, tj. na primorske krajeve čak do zidina grada Dubrovnika.(4)
1357. godine zapadni dio Huma pripada ugarskoj kruni kao miraz za Ludvigovu(5) ženu Jelisavetu Kotromanić. Na taj način je i zapadni dio Hercegovine bio pod mađarskom vlašću sve do 1382. godine.
1359. godine bosanski kralj Stjepan Dabiša i supruga Jelena darovali su selo Veljake pored Ljubuškog svojoj kćeri Stani, udatoj za kneza Jurja Radivojevića, koji je bio vjeran bosanskom kralju Ostoji tijekom njegove borbe protiv Mađara i Dubrovčana, kao i domaćih protivnika.(6)
U povelji Jurja Vojsalića od 12. 8. 1434. godine, izdanoj vlasteoskoj obitelji Jurjević, kao svjedoci Humske zemlje navode se knezovi Vuk Rupčić i Pavao Komlinović. Vlastela Komlinović iz Brotnja relativno je poznata u povijesnoj znanosti, naročito po njihovoj nekropoli stećaka s nadgrobnim epitafima na lokalitetu Bakri.(7) Osoba Vuka Rupčića i njegovo podrijetlo manje su poznati. Iz navedene povelje saznajemo da je Vuk Rupčić nosio titulu humskog kneza. Iz jednog manuscripta („Nomina nobilum regni Bosanae familiarum, ordine alfabeti desumpta ex Ms.“), koji je publicirao E. Fermedžin, spominje se i obitelj Rupčić. Iz zapisa saznajemo da je obitelj iz Hercegovine, iz mjesta „de loco Ruchich“, nejasne ubikacije, kod šume ili planine koja se zove Crni vrh u Hercegovini. Najvjerojatnije je navedeni Rupčić iz Crnog vrha na desnoj obali Neretve u blizini Čapljine.(8) Obitelj Rupčić zastupljena je s obiteljskim grbom u više grbovnika, npr. u Korjenić-Neorićevom i Sarakinom. U 18. stoljeću Rupčići se spominju u Lovreću.(9)
Godine 1444. Gojislav Orlović, zvani Petanović, oporučno ostavlja dio novca za crkvu u Ljubuškom (22. veljače 1444.). Iste godine je Radojko Dobrovoević dao 6 perpera crkvi u Ljubuškom za pomen na misi sv. Đorđa.(10)
U povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V., 1. svibnja 1454. godine, navodi se i Ljubuški, između gradova Vratar u Luci i Vrgorca u Gorskoj, što odgovara i zemljopisnom položaju spomenutih gradova.(11)
Godine 1463. Ljubuški prvi put postaje dio Osmanskog carstva. Osmanske vlasti ostaju svega mjesec dana, (lipanj-srpanj) jer su se morali povući zbog nedovoljne snabdjevenosti vojske, tako da je knez Vlatko Hercegović, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače, brzo vratio grad pod svoju vlast. O tome imamo vijest u dubrovačkom Vijeću umoljenih (Senatu) od 18. srpnja 1463. godine.
2. Opis dobra
U okolici Ljubuškog, na 7 nekropola registrirano je 214 stećaka, od čega: ploča 88, sanduka 78, sanduka s postoljem 1, sarkofaga 9 te ploča i sanduka koji nisu pojedinačno opisani 48 primjeraka. Od 176 opisanih nadgrobnih spomenika, polovica je ploča, polovica sanduka, dok je sarkofaga relativno malo, ali su umjetnički kvalitetnije ukrašeni od ostalih. Od 176 primjeraka 81 je ukrašenih, od toga 33 sa simbolom križa, što je do izražaja došlo naročito u Gornjim Studencima.(12) Ukrasni motivi na nekropolama sa stećcima ljubuškog kraja su slijedeći: motiv štita s mačem, simbol kamenice, ljudske figure s ukrasom, tordirano uže i trake, polumjesec, rozete, vitice trolista, kolo, motiv spirale, scene lova, simbol sokolova i turnir.(13)
Na ovom području bilo je aktivno više klesarskih radionica kao nosilaca različitih utjecaja. Nije ista radionica majstora koji su radili spomenike na nekropoli u Gornjim Studencima i onih koji su radili na nekropoli „Gračine“ u Bijači, Zvirićima i Pržinama. Većina spomenika pripada XIV. i XV. stoljeću, pojedini primjerci, međutim, mogli su nastati i znatno ranije, možda čak u XII. stoljeću.
.
.
