Obrtništvo je u ranije doba bila unosna gospodarska grana.Svaki ceh imao je svoja pravila,svoga sveca zaštitnika,zastavu i škrinju,u kojoj su se čuvale isprave,pečati i druge vrijednosti.U turskom sustavu vlasti postojala su zanatska udruženja(esnafi) u okviru kojih su obrti bili organizirani po vrstama,kao što su:kundurdžije,rakijadžije,kazandžije,tenečdžije,terlukčije,abadžije i drugi.
Događalo se da je jedna ulica imala dućane samo jednog ili više srodnih obrta.Pojedini gradovi i njihove četvrti bile su poznate po određenim obrtničkim proizvodima.Tako se govorilo da su najbolje kose „varcarke“,jer su se proizvodile u Varcar Vakufu(Mrkonjić Grad).
Početkom 20.stoljeća u gradovima širom Hercegovine je postojalo više obrtničkih radnja:brijača,bojaisara,bravara,dimnjačara,kazandžija,klesara,obućara,kolara,pekara,krojača i zlatara.U selima,naprotiv,nije bila cehovskih udruga,već su se obrti njegovali u pojedinim kućanstvima.Među popularnijim obrtničkim zanimanjima,koja su bila na području Hercegovine,možemo izvojiti sljedeća:zidari,bačvari,kovači,klesari,krojači,obućari,kožari,mlinari,tesari,stolari i moleri.
MLINARSTVO-je vrlo star i razvijen obrt u Hercegovini.Najviše mlinova bilo je duž rijeke Trebižata,uz slap Koćušu i Kravicu,te na rijeci Studenčici.U turskim poreznim popisima(defterima ili tefterima) na području Veljaka i Studenaca spominju se mlinovi u 15. I 16.stoljeću.Mlinar je radio po sustavu ujma,uzimajući za svoje usluge dio samljevenog brašna.
PROIZVODNJA VAPNA-uglavnom je bila vezana za potrebe izgradnje obiteljskih kuća.Riječ klak je balkanski latinitet(latinski:calx,calcis,f.)premda se čuje i kreč(od turskoga kirec).U tu svrhu palile su se klačine,pomnjivo naslagano kamenje,koje bi se kao živo vapno ubacivalo u posebne rupe i kasnije,kao gašeno vapno,koristilo u gradnji kuća.
KOVAČI-su za svoje izrađevine koristili viganj.Radi se o velikom harmoničnom mijehu od kože,koji je trebao dovesti zrak radi raspirivanja vatre pri kovanju.Kovači su izrađivali plugove,sjekire,motike,kose,noževe i dijelove metalne opreme za zaprežna kola.
BAČVARI-su izrađivali bačve,badnje,gibunce,maštala,buceta,burila,kabliće i bukare,ali katkad i druge drvene rukotvorine-samare,držalice,kašike i civare.Za pravljenje bačava koristile su se duge,najčešće ispilane ručno od hrastovine(strževine),a za manje rakijske bačve od murve.Za ostele rukotvorevine drvodjelci su upotrebljavali smrekovo,jasenovo,drjenovo,klenovo i bagremovo drvo.
ZIDARI-su bili na cijeni,jer zidanje kuće bio je glavni cilj mladoženje nakon što je doveo mladu u ćaćinu kuću.Njihov glavni alat bio je zidarski čekić,visak i mjerač u aršinima,laktima ili stopama,a kasnije je stigao liver i metar.
KOLARI-su izrađivali zaprežna kola,što je znalo potrajati prilično dugo.Majstoru je trebalo pripremiti dosta drvenih i metalnih dijelova,a velika pozornost posvećivala se kotačima,kočnici(prednja se zvala vinta,a ručna je bila metalni mačak na kraju) i sustavu za vezanje konja(rudo,vagiri).Kotači su bili drveni,obloženi metalnim obručom.Prva modernizacija bila je kada su drveni kotači zamjenjeni gumenim.
PLANINŠTARENJE-je bio stari obrt koji se održao do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Ovce su se izgonile na ispašu u planine(Vran,Čvrsnica,Ljubuša),čuvali su ih čobani,a posrednik je za uslugu i organizaciju ljetne ispaše najčešće uzimao od vlasnika stada proviziju u naturi(mlijeko,sir,vuna).Na cijeni je bio planinski sir iz mišine.
Nažalost,mnogi stari obrti nestali su u neravnopravnoj bici s komercijalnom industrijalizacijom i prodiranjem jeftine robe s alekog Istoka.Male radnje,u kojima se starinskim oruđem izrađuju rukotvorine,zadržao se kao obilježje određenih turističkih gradova(Sarajevo,Mostar).Ljudi se vrlo rijetko odlučuju za školovanje ili usavršavanje obrtničkih zanimanja.Rijetki su proizvodi izrađeni u pravim obrtničkim radnjama,koji se danas mogu naći na pijačnim štandovima.Ručni rad obično je skup kao suvenir,pa se trgovci raije odlučuju za jeftine patvorine od plastike,gume,skaja ili poliuretana.
Izvor:Hercegovački STAP (20)