Drugovi moji probdjelih noći i dana
Ovi su jesenji dani posljednji osmijesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani,koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja,djevojko dunjo rana!
Pozni jesenji dani bistri,zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Je si li tužan,druže?
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema,a snovi pokopani.
Mostaru grade,gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaštine roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.
Po baštama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.
Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vezu žene i svojim usnama sočnim
šapuću imena draga.
U dušam* pustoš leži.
O,zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!
Izbor:Kemal Mahić