Stare bosanske kuće u austrougarskom periodu – simbol gostoprimstva i tradicije

svrzo2Kuća je svuda u Bosni bila uglavnom jednospratnica, s prizemljem i spratom, lijepo okrečena iznutra i izvana, i vrlo čista. Prizemlje je uglavnom bilo građeno od kamena, dok je sprat građen od drveta. U prizemlju su se nalazili halvati i halvatići, sobe, u kojima se zimovalo, a ponegdje i gospodarske prostorije, posebno mutvak ili kuhinja. Negdje u prizemnom predsoblju bilo je smješteno drveno stubište koje je vodilo na divhanu – otvoreni prostor na spratu, na koji su se vezale spratne prostorije. Na spratu je raspored prostorija bio gotovo isti kao i  u prizemlju, s tim da su prostorije bile nešto veće i s mnogo više prozora. To su čardaci i čardačići, u kojima se ljetovalo. Iz prizemlja vode u prvi boj obično uski strmi basamaci, a kraj basamaka je drvena perda, koja leži na lijepo izrezuckanim daščicama. Perde i daščice su obojite žutom ili crvenom bojom. Kada se uspneš tim basamacima u svakoj većoj i ljepšoj kući dođeš najprije u četvoro, petoro i šesterouglato predsoblje. Usvakom su zidu predsoblja po jedna vrata koja vode u posebnu odaju. To je ne samo lijepo i praktično, nego u onim kućama, gdje obitelj stoji pod istinim krovom sa kućnim starješinom, upravo nužno.

Bosanske kuće su uglavnom bile izgrađene pored rijeka i potoka, zatim na gorskim obroncima i drugim zgodnim mjestima odakle se pružao lijep pogled na sve strane. Pred svakom kućom je bila manja ili veća avlija. Sva je bila pokaldrmljena kamenom oblutkom i zasađena okolo lozom, cvijećem i drugim zelenilom, da kući daje hlad, ljepotu i miris. Prijeko od kuće je bio i ljetni mutvak, a u mnogim avlijama i bunar ili česma s pitkom vodom. S ulične strane avliju je opasavao visoki zid. U tome zidu je bila kapija na dva krila ili kanata sa velikim mjedenim halkama ili zvekirima. Neposredno uz avliju je uza svaku kuću bila i bašča sa šljivikom i povrćem, a tu u blizini su bila i jednokrilna vrata koja vode u avliju ili bašću prvoga komšije do čijeg se prijateljstva drži. Ovakve kuće je gradio uglavnom srednji, zanatlijski stalež. Bogatiji su gradili  raskošnije kuće koje su imale odvojene dijelove gdje muškarci primaju goste-selamluke. Prostor za žene i  sitnu čeljad je zbranjen za ulaz svakog stranca ili čak i daljeg rođaka, taj dio se naziva haremluk.

Kod skoro svake bosanske kuće u vrijeme Austrougarske uprave, na vratima je  bila gvozdena halka na koju je udarao onaj koji želi ući u kuću. Samo vrlo siromašne bošnjačke kuće nisu imale halku, ali i tu niko neće ući, a da ne udari štapom o tarabu ili da pozove kućedomaćina. Ako se ovaj nije odazivao, to znači da nije  bio kod kuće.

Imućni ljudi, a osobito ugledniji begovi i age, gradili su oko  kuće visoke zidove, da se u avliju vidjeti ne može. Odličniji i bogatiji begovi, pak onda mnoge age, a i neki trgovci, imali su po dvije kuće za stanovanje. U jednoj kući je stanovao gospodar sam i u njoj dočekivao svoje znance i prijatelje, a u drugoj porodica. Kuća u kojoj je stanovao on sam, zvala se selamluk, ili kako neki kažu ahar, a gdje mu je bila obitelj, harem ili haramluk. Siromašniji Bošnjak  primao je goste i prijatelje u istoj kući u kojoj mu je i porodica, ali u posebnoj, za to već određenoj odaji. U nekim aharima stanovao je gospodar u prvom boju, doćim su mu dolje, u »podrumu« bili konji i goveda. Na skoro svakoj muslimanskoj kući, na selamluku, dotično ahani i na haremu su veći ili manji balkoni obično izgledom u bašču. Te balkone zvao je narod divanhane ili kamenje, te su oni obično u proljeće i ljeto bili vrlo mila obitavališta Bošnjaka.

Bošnjaci vrlo cijene goste i iskrene prijatelje, i raduju se kada ih obilaze. Bošnjak se trudi da na najbolji mogući način ugosti svog gosta.

Ovako Antun Hangi opisuje kako Bošnjak dočekuje svoje goste:

“Musliman ljubi gosta i vrlo mu je drago ako ga što više znanaca i prijatelja, a osobito na velike blagdane posjećuje. On jednako rado i iskreno dočeka inovjerca, kao i Muslimana, a osobito mu je milo ako mu dođu ugledniji i odličniji ljudi, bilo to činovnici ili građani. Onda on ne zna kako bi ih bolje dočekao i gdje bi im ljepše mjesto našao. Čim su gosti sjeli na mindere i sa domaćinom se za zdravlje upitali, ulazi u sobu hizmećar, kućni sluga, i nosi na tabaku, tasse, slatko. Slatko je neka vrst kompota od nižica i jabuka, a ponajviše od tunja, meda i šećera. Slatko meću obično u plavu ili crvenu staklen u posudu, a pokraj slatkoga ili u slatkom je zlatna ili srebrna kašika. Osim slatkoga su na tabaku i čaše pune hladne vode. Sluga nosi slatko od gosta do gosta i svaki uzme nešto slatkoga, metne ga u usta, a iza toga pije kap, dvije vode. Hizmećar ima na ramenu ili na tabaku peškir, kojim si gosti iza slatkoga otiru ruke i usta. Kada je ovako sve goste redom podvorio, nosi isti ili koji drugi hizmećar na tabaku šerbe ili limunadu i opet dvori goste redom, kako sjede. Iza toga ustane sam kućedomaćin, da podvori goste cigaretama. U znak poštovanja naspram svojih gostova i prijatelja, dotakne se on lijevom rukom prsa,a desnom dodaje cigaretu. Osim sa gotovim cigaretama, časti on goste i duhanom. On metne duhan u papirić, zamota ga ali ne zaslini, nego ga dade gostu, da ga on sam dogotovi i zaslini. Kada je ovako dao svakomu pojedini cigaretu, upali šibicu i svojom mu rukom pripali. Ako je zimsko doba, uzme mašicama žeri iz mangale i dodaje redom svima gostima da zapale. Mangale su, ili kako ih neki zovu, dagare, dosta duboke posude od bakra ili zemlje, kojima griju svoje stanove, dućane i radionice. U mangalu metnu do polovice pepela, a ozgora ćumur, ugljen. Da im ugljik ne naškodi, iznesu mangalu na sokak ili u avliju, pa kada se je ćumur dobro razgorio i u žari pretvorio, unesu je u kuću ili magazu, a za veću sigurnost metnu u žeri velik čavao ili komad čistog željeza ili koje druge kovine. Da bude u kući što ljepši miris, metnu na ženi nešto ćaben trave (uda), koja vrlo ugodno miriše. Ćaben travu donose hadžije iz Ćabe i odatle joj ime.Ustaneš li zimi rano ujutro i kreneš kroz bosansku čaršiju, opazićeš pred skoro svakim dućanom po jednu dagaru punu do vrha ćumurom, a prljavi šegrt uzeo je komad debela papira, dasku ili što takova i maše njom nad ćumurom, da se što prije razgori. Ja ne znani kako ni zašto, ali ja sam u tom uživao neku nasladu i zato sam svakoga jutra rano ustajao, da se mogu među dagarama prošetati, sa šegrtima pošaliti, a u nuždi bogme i ruke ugrijati.Ako dođeš u kuću kakvom starom uglednom begu ili agi, koji puši nargilu,pa ako si mu osobito mio i dobro došao gost, on će zapaliti nargilu, popušiti dva, tri dima, a onda će tebi dati da i ti zadimiš. Na kraju dolazi crna kafa. Iza druge kafe, koju narod u šali zove kandžija, ili sikteruša, ustaju gosti i praštaju se sa kućedomaćinom, jer je sad doba da se odlazi i drugim posjetnicima mjesto ustupi.Osobito ugledna gosta i vrlo dobra prijatelja ili rođaka, napose ako je došao iz daleka ili ako ga nije dugo vidio, posadiće domaćina na svoje mjesto i sam će ga ne samo duhanom, nego i jelom i pićem podvoriti. O tom pjeva i narodna pjesma:

Lipo ga je paša dočekao,

Na svoje ga misto posadio,

Svojim gaje ćurkom ogrnuo,

Šećerli mu kahvu dodavao.

Žene časte isto tako svoje prijateljice, samo što će domaćica, ako joj je gošća vrlo draga, cigaretu sama zapaliti i nekoliko dimova popušiti, a onda ju onako dimeću podaje svojoj gošći ili prijateljici.”

Ovdje je opisan način na koji su bogati Bošnjaci dočekivali svoje prijatelje i poznanike. U siromašnijim bošnjačkim kućama doček nije ovako bogat, ali se i najsiromašniji Bošnjak trudio da ugosti svog prijatelja i sve što ima će mu ponuditi samo da se gost ugodno osjeća.

U bosankoj kući nije bilo mnogo pokućanstva, nego se i tu mogao primjetiti izvanredan red i čistoća, praktičnost i jednostavnost. U sobi u kojoj Bošnjak dočekivao svoje goste i prijatelje, u selamluku, imao je on sećije koje su poredane i učvršćene duž zidova. Na sećijama su duga i kao sećija široka šiljteta, prekrivena makatom,koji je kod bogatijih Bošnjaka izvezen zlatom i srebrom. Mjesto madraca imali su  neki na sećijama mindere,ispunjene vunom ili kostrijeti. Bogati na mindere prostirali su svilu i kadifu, a siromašniji pokrivače od basme i čohe. Siromašni nemaju mindere nego samo sećije. U kućama bogatijih Bošnjaka su na sećijama bili i fini jastuci koji su  bili poredani duž zidova. Sve sobe, kako bogatih tako i siromašnih Bošnjaka su bile zastrte ćilimima. Namještaj je  bio jednostavan i skroman.

Uljepšavanju života doprinosila je i visoko razvijena kulinarska kultura, preuzeta sa Orijenta. Imena čitavog niza jela i posuđa ukazuju na istočno porijeklo: pita, burek, ćevap, halva, baklava, hurmašica, sutlijaš, palauza, ćasa, sahan, fildžan…

Evo kako Alija Nametak  opisuje bošnjačku večeru:

“Sjelo se po podu za nisku siniju. Pogača zamiješena kiseljakom mirisala je i pušila se od vreline. Čorba je također bila vrela i svi su kusali iz jedne zdjele, ali drvene kašike su imale prednost da se njima moglo više zahvatiti i da se čovjek ne oprži. Čak i Mahmutaga koji je bio bezub mogao je žvakati mekan burek s isjeckanim mesom, a i razvaruša se tako reći sama sklizala niz jednjak. Na kraju je bio pirinč-pilav i kiselo mlijeko…”

Sigma.ba

boskuca

17498 Posjeta 10 Posjeta danas