Malo ko od Žabljačana nije zapamtio likove tri brata Sadikovića, Muhameda, Sidkije i Halida sa fotografija na zidu stare čitaonice. To su sinovi Hilmije Sadikovića (r. Muhameda) i Safure (r. Halida, djev. Sadiković) iz Sadikovića mahale na Žabljaku.*
Muhamed (po ljubuški Hamo) Sadiković rodio se 1916. godine. Nakon završene osnovne škole nastavio je školovanje u Srednjoj šumarskoj tehničkoj školi u Sarajevu, ali je nije završio zbog siromaštva. Poslije očeve smrti i propasti imanja usljed stečaja ljubuške “Kreditne banke” morao se brinuti za brojnu porodicu. Jedno vrijeme radio je kod jednog ljubuškog advokata i u Otkupnom uredu duhana. U mladim danima, kao mornar u Tivtu, učenik u tehničkoj školi i novinar-početnik pokazivao je veliki interes za politička zbivanja u nas tako da je u Zagreb došao kao izgrađeni komunista. Dok je radio u Ljubuškom, napisao je u “Jugoslavenskoj pošti” u “žabljačkom” žargonu seriju duhovitih napisa o događajima u ljubuškoj čaršiji, naravno, uz skrivene aluzije na lokalne političke prilike.
U Zagrebu se zaposlio u Središnjem zavodu za socijalno osiguranje radnika gdje je radio na listu “Radničko osiguranje” i ilegalnim partijskim listovima, u prvom redu “Političkom vjesniku”. U proljeće 1941. godine uhapšen je kao komunista, ali je ubrzo pušten na intervenciju zagrebačkog muftije i protjeran u Ljubuški. U Ljubuškom su ga ustaše ponovo uhapsile, ali je, zbog nedostatka dokaza, pušten uz obavezu da odmah napusti rodni grad.
Nakon dolaska u Sarajevo i plodnog ilegalnog političkog djelovanja na terenu, u prvoj polovici septembra 1941. godine upućen je u Tuzlu gdje je obavljao najsloženije ilegalne zadatke. Poslije pogibije Mahmuta Bušatlije o oktobru 1941. godine preuzeo je dužnost delegata Pokrajinskog komiteta KPJ Bosne i Hercegovine i na toj funkcji djelovao do novembra 1942. godine.U Tuzli je pod ilegalnim imenom “Škrab”* konsolidirao partijski rad i da uspio da je prilagodi novim uslovima. Kretao se po predjelima oko Tuzle, ulazio i izlazio iz grada,povremeno dolazio u Sarajevo du zuba naoružan. ( 1, 2, 3)
Prve ratne zime kao iskusni partijski radnik boravio je na Ozrenu i o svojim zapažanjima podnio izvještaj nadređenim 7. februara 1942. godine. Nakon detaljne analize stanja u Ozrenskom partizanskom odredu Hamo je upozorio na jake četničke tendencije među borcima, greške i skretanja nekih njegovih komandanata sa partijske linije i nepovjerenje boraca prema Hrvatima i Bošnjacima. (4). Sve Hamine ocjene bile su tačne; samo dva mjeseca kasnije četnici su izvršili puč i preuzeli vlast nad Odredom. (5, 6) Poslije rata neki pisci, redom komunistički rukovodioci i komandanti srpske nacionalnosti, objavili su insinuacije protiv njegove ličnosti i djela, samo zato što je smjelo razbio lažni mit o Ozrenu kao ustaničkoj, antifašističkoj oazi. (7)
Istina je izbila na vidjelo tek poslije 1980. godine. O njegovom liku i djelu najpouzdanije i najtačnije govore njegovi saradnici i saborci koji su djelili s njim dobro i zlo ilegalnog života.
Tuzlak Meša Selimović, kasnije poznati pisac, piše: “I pored strahovite opasnosti, jer je teror ustaša bio zaista manijački, pristao sam da nam u kuću dođe ilegalac Muhamed Sadiković Škrab, instruktor pokrajinskog komiteta, za kojim je tragala njemačka i ustaška policija po cijeloj NDH. Trebalo je da ga neko vidi kako ulazi u našu kuću, da ga neko od komšija prijavi, da ga policija nađe u kući i prepozna po fotografijama koje su štampali na potjernicama, pa da svi mi zaglavimo u logor. Niko nas ne bi mogao spasiti”. (8)
Jedan od njegovih saradnika kod koga je privremeno stanovao navodi da se Škrab brzo snašao u veoma teškim uslovima. Radio je ilegalno, pod tuđim imenom i stalno je mijenjao stanove. Bio je vješt partijski radnik, vrlo hrabar i smion. Slobodno se kretao po gradu, lijepo se oblačio, a često je mijenjao odjeću. Najčešće je nosio šešir na glavi predstavljajući se kao direktor neke zagrebačke firme. Škrab je povremeno odlazio iz Tuzle na Ozren, Derventu i drugdje, pokrivajući tako čitavo područje. Preko Dervente i Broda organizovao je vezu za odlazak tuzlanski ilegalaca u slovenske partizane. (9.1)
“Škrab je imao zadatak da sredi partijsku organizaciju u gradu znatno oslabljenu velikim hapšenjima. Trebalo je za za to imati dosta organizatorskih sposobnosti, nerava, strpljenja, naposljetku hrabrosti, upornosti i smisla za ilegalni i obavještajni rad. Škrab je sve to posjedovao. Mlad, naočit, samouvjeren i neustrašiv kreće se tuzlanskim ulicama”…(9.2)
Policija je znala ko je Škrab. Za njim su bile raspisane potjernice sa fotografijama, jer je kao komunista uhapšen u Zagrebu. Za njim je tragala i njemačka i ustaška policija po cijeloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Njegova kurirka koja ga je vodila na sastanke piše: “Škrab je bio Hercegovac iz Ljubuškog, imao je tada 26 godina. Svi smo ga u kući odmah zavoljeli. Bio je drag čovjek, šarmer koji nas je sve osvojio. Ni malo nervozan, uvijek vedar i nasmijan…Šktrab je bio ludo hrabar čovjek i nesmotren. Iako je znao za svu ovu potjeru, koja je za njim organizovana, često je na sastanke odlazio danju ili bi s punim ruksakom odlazio na slobodnu teritoriju. Bio je pravi tip neustrašivog diverzanta”. (9.3)
“Škrab je bio fizički vrlo lijepo razvijen čovjek, vrlo lijepe spoljašnosti, sa crnom talasastom kosom i vrlo ljupkim osmijehom. Brzo se smirio i započeo razgovor. Razgovarali smo oko dva sata. Izvjesno vrijeme bili smo i sami. Taj razgovor je na mene ostavio vrlo snažan utisak. Škrab je sigurno i pregledno izlagao iz čega se vidjelo da se radi o revolucionaru visokog ranga”. (9.4)
Muhamed Sadiković je poginuo u februaru 1943. godine u selu Jablanici kod Lopara pod do kraja nerasvijetljenim okolnostima. Kuća u kojoj se održavao sastanak bila je bez uobičajenog obezbjeđenja, a svi su, osim Hame, preživjeli četnički noćni napad. Jedna od verzija je da se radilo o izdaji nekog od saradnika partizana. Sahranjen je u blizini mjesta pogibije, a poslije rata njegove kosti prenijete su u Vukosavce. (9.4)
* Hilmo i Safura imali su četiri sina i kći. Muhamed, Sitkija i Halid poginuli su u Drugom svjetskom ratu. Zlatan i Zlata imaju brojne potomke. Zlatan je svojim sinovima dao imena poginule braće. Zlatina kći Vesna (djev. Mašić), udata za glumca Josipa Pejakovića, je naša poznata pozorišna i filmska glumica.
* U Ljubuškom, Zagrebu i Sarajevu imao je ilegalno ime “Medo”, u Tuzli “Škrab”.
1. Spomen knjiga poginulih tuzlanskih boraca i žrtava fašističkog terora 1941-1945., Tuzla 2007, p. 400.
2. Konjhodžić M., Kronika o ljubuškom kraju, knjiga prva, Općina Ljubuški 1974.
3. Konjhodžić M., Kronika o ljubuškom kraju, knjiga druga, Veselin Masleša, Sarajevo 1981.
4. Izvještaj Mustafe(!) Sadikovića Škraba, instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu od 6. februara 1942. Svetozaru Vukmanoviću Tempu, komandantu Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine i delegatu CK KPJ, o borbama i stanju u rejonu planina Ozrena i Trebave, Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Tom IV, knjiga 35., Vojnoistorijski institut, Beograd 1974.
5. Šaković E., Prilozi životopisu Ibrahima Pjanića (U povodu 35. obljetnice). Gračanički glasnik 2012, 34
6. Šaković E., O prvom ulasku partizana u Gračanicu (31. augusta 1943.), Gračanički glasnik 2013, 36.
7. Vujasinović T., Ozrenski partizanski odred, Vojnoistorijski institut Beograd 1962, p. 358.
8. Meša Selimović, Sjećanja, Sloboda, Beograd 1981, 114-116.
9. Grupa autora, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, knjiga druga, Narodnooslobodilački rat i revolucija, april 1941-oktobar 1943., Univerzal, Tuzla 1984, p. 1140.
9.1. Arnautović Jusuf., Iz partijskih aktivnosti u okupiranoj Tuzli.
9.2. Nikolić S., Lazarević Đ., Djelovanje KPJ u Tuzli april 1941-oktobar 1943.
9.3. Mirjana Batalo-Bulatović., Bila sam uz Valtera i Škraba.
9.4. Mehikić S., Tragom istine o Škrabu.
HALID SADIKOVIĆ