Vukovarska ratna bolnica, simbol stradanja grada u napadu 1991. godine, i danas, poslije 23 godine, u službi je građana Vukovara.
U napadu na Vukovar, koji je počeo u augustu 1991. godine, samo dva mjeseca nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost, i bolnica je bila na udaru jedinica tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) i pojedinih srpskih paravojnih formacija.
Bolnica i muzej
Slike sablasne bolničke zgrade, izrešetanih zidova, skoro bez ijednog stakla na prozorima, obišle su svijet nakon napada… Vukovarska bolnica danas, nakon obnove, izgleda potpuno drugačije. Ona je i bolnica i muzej.
Na teške dane podsjeća spomen-ploča u dvorištu bolnice podignuta u čast 261 ranjenog branitelja, civila i medicinska radnika koji su odvedeni nakon pada Vukovara i ubijeni ili se i danas vode kao nestali.
U samoj zgrad bolnice, kao podsjetnik na ratne dane, nalazi se muzej smješten u podrumima u kojima su 1991. od granatiranja sklanjani ranjenici i ostali pacijenti. Muzej Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. ovih dana posjećuje veliki broj onih koji žele da odaju počast vukovarskim žrtvama.
Ravnateljica vukovarske bolnice u najtežim ratnim trenucima doktorica Vesna Bosanac postala je simbolom herojstva, građanske hrabrosti i humanosti. Postala je v.d. ravnateljem Medicinskog centra Vukovar u julu 1991. godine. Vodila je bolnicu nesposredno prije i za vrijeme bitke za Vukovar, organizirajući rad u vrlo teškim ratnim uslovima.
Bosanac je danas, nakon 42 godine liječničkog staža, u penziji, ali i dalje je aktivna kao savjetnik financijskog upravitelja vukovarske bolnice i predsjednica Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca.
Za Anadoliju se prisjetila teških mjeseci u Vukovarskoj bolnici i Vukovaru općenito.
Kako kaže, liječnici i ostalo medicinsko osoblje su danonoćno radili, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode… Bosanac kaže da je kroz bolnicu prošlo oko 2.500 ranjenika, a mnogi od njih morali biti podvrgnuti teškim operacijama. Ostala je u bolnici do samog pada Vukovara, bila je zarobljena, a kasnije puštena.
“Broj poginulih do ulaska JNA u Vukovar je 1.800, od tog broja su 70 posto bili civili”, kazala je Bosanac.
Upravljanje Vukovarskom bolnicom preuzela je u vrijeme najžešćih napada na grad, iz kojeg je nakon pada 18. novembra 1991. odvedena u zarobljeništvo u Sremsku Mitrovicu.
“Bolnicu sam dobro poznavala, kao i okolne ambulante. Kada sam sve to obišla i pregledala, vidjela sam da je ljekarna prazna, da nema zaliha”, prisjetila se Bosanac.
Svaki dan posebno težak
Tada je odlučila da prikupi najosnovnije te da organizira službu u slučaju napada, jer su granate već počele padati po Borovom Selu.
“Pomagali smo svima, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Svaki mjesec je bilo sve više ranjenika”, ispričala je Bosanac.
Vukovar je bio okružen i nisu imali dotok lijekova niti bilo koje druge medicinske pomoći koja im je bila potrebna, kaže Bosanac. No, dodaje da su i u takvim uslovima ljekari i medicinsko osoblje uspjeli pružiti svima najnužniju pomoć.
“Mjesecima je bilo tako, do 20. novembra, kada je bolnica okupirana. Tada više nisam imala nikakvog uticaja. Mene su odveli u zatvor i mnoge liječnike i medicinsko osoblje, a dio ranjenika su pustili, dok su drugi dio odveli i pobili na Ovčari”, prisjetila se Bosanac.
Kako kaže, te 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici je svaki dan bio posebno težak.
“Već u rano jutro bi počeli pristizati ranjenici, bolesnici i tako do kasno uveče. Ekipe su non stop radile na prijemu… Ranjenika je bilo sve više, a mjesta sve manje. Nismo imali struje, vode… Snalazili smo se na sve načine. Svi dani su bili teški”, ispričala je Bosanac.
Kaže kako u tim danima nije bilo mjesta za razmišljanje o bilo čemu drugom osim da se pomogne povrijeđenim građanima.
“To je bilo strašno. Slično su doživjeli i građani Sarajeva. Ali pronalazila se snaga i volja da se pomogne ljudima. Ne misliš ni na šta drugo osim da pomažeš, pružiš pomoć. Bilo je to tri mjeseca pakla”, kaže Bosanac.
Očekivala je, kako kaže, evakuaciju bolnice kako je potpisano sa generalom Rašetom u Zagrebu pod patronatom Međunarodnog crvenog križa i evropskih promatrača.
Međunarodna zajednica nije shvatila ozbiljnost situacije
“Po tom sporazumu, 18. novembra u bolnicu su trebale doći ekipe Međunarodnog crvenog križa i evropskih promatrača i nadzirati evakuaciju. Međutim, niko nije došao. Samo su poslali telegram da ne mogu doći, da su spriječeni”, ispričala je Bosanac.
Međutim, nije gubila nadu, telefonom je stalno tražila način kako da stupi u kontakt sa njima, ali nije uspjela.
“Vojska je 19. u podne došla u bolnicu. Mene su držali u pritvoru i nisam imala nikakve ingerencije.”
Bosanac je ponovila ono što je kazala i tokom svjedočenja pred Haškim tribunalom, a to je da bi pokolj na Ovčari, nadomak Vukovara, bio izbjegnut da su Međunarodni crveni križ i Evropska posmatračka grupa došli ranije u Vukovar. Dodaje da je tek kasnije shvatila da u to vrijeme međunarodna zajednica nije imala ingerencije.
“Međunarodna zajednica u to vrijeme uopće nije shvatila ozbiljnost situacije i smatram da je suodgovorna za sve što se nama dogodilo. Međunarodna zajednica je zakazala”, pojasnila je Bosanac.
Ipak, Bosanac je uspjela teške godine ostaviti iza sebe i razmišljajući o budućnosti ukazuje na važnost učenja mladih generacija kako braniti svoj dom, narod i pomagati svim ljudima, naučiti ih da budu spremni da im se tragedija više nikada ne ponovi.
Voditeljica muzeja Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. godine Nevenka Solda pokazala nam je hodnik u kojem su bili smješteni ranjenici.
“Na našu bolnicu je svakodnevno padalo, u početku 60-70, a kasnije i 1.000 granata. Na pločicama je ispisana hronologija šta se točno dogodilo koji dan. Ispisana je po sjećanju doktorice Vesne Bosanac i ostalih liječnika, jer je na dan pada Vukovara odnesena i civilna i medicinska dokumentacija”, pojasnila je Solda.
Na zidu podruma u kojima su bili smješteni 1991. godine nalaze se njihova imena. Najmlađi ranjenik koji je odveden iz bolnice, a ubijen je na Ovčari, imao je samo 16 godina. Među ubijenima je bila i jedna trudnica.
Među imenima koja se nalaze na zidu podruma bolnice su i imena 59 ranjenika koji nikada nisu pronađeni.
(Bportal.ba)