Dnevnik užasa Adnana Isanovica

cetn

         Cetvrtak, 9 april 1992. godine. Noc. Osam i trideset. Prvi put se telefonom Adnan Isanovic javio Seadu Omanovicu u Sarajevo. Zvao je iz Foce koju su potresale desetine detonacije granata cetnicke mržnje godinama slagane po okolnim brdima. Seadov broj je sasvim slucajno pozvao, mogao je to biti bilo ko drugi, ali je htio da prica, da razgoni strah, htio je da kaže strašnu istinu koju je naprosto trebalo nekome reci. Adnan se telefonom javljao sve do 22. aprila 1992. godine. Tog su ga dana uhvatile njegove komšije, dojucerašnji prijatelji i na njemu iskalile mržnju nošenu prema nekome drugom, sigurno ne prema Adiju, on je naprosto nicim nije mogao zaslužiti. Taj strašni novi dnevnik Ane Frank našeg doba – donosimo u cijelosti.

“Telefonom sam upoznao smirenog covjeka, Adnana Isanovica, koji je navršio tek 30 godina, vlasnika picerije ’Amadeus’ u Foci“, piše Omanovic. „Njegova porodica je jedna od najbogatijih u gradu, oženjen je i ima trogodišnjeg sincica. Covjek bi povjerovao da mu je sudbina dodijelila da bude sretan covjek. Sprijateljili smo se u cestim telefonskim razgovorima i bio sam mu jedina veza sa svijetom. Obavjestio me je da su dan prije preko Cehotine, kamioni, njih 12 koliko je izbrojao, dijelili oružje komšijama Srbima iz Foce. Javljajuci mi se redovno, shvatio sam da cu ja biti covjek koji ce voditi Adnanov dnevnik užasa koji ce se pretvoriti u dnevnik išcekivanja njegove smrti“.

Cetvrtak, 9. april 1992.

Poceo je napad na grad, rekao mi je. Gadaju iz svih oružja, iz minobacaca i topova. Brojao sam više od dvjesta granata i onda prestao, jer stalno padaju. Imam tri porodicne kuce i na njih su pale dvije granate. Na majcinoj kuci je krov potpuno srušen. U jednom mitraljeskom gnijezdu vidio sam svoje komšije Zorana Milicevica i Vladu Avrama i njegovog sina. Vlado je bio samostalni trgovac kog su cijenile komšije Muslimani i sa njima je lijepo živio. Prošlo ljeto se proglasio vojvodom i u obližnju šumu odvodio mladice na gadanje i vojne vježbe. Ovi što napadaju Focu sastajali su se u kaficu “Votka” kod Radivoja Maica.

Petak, 10 april 1992.

Ne prestaju sa uništavanjem kuca. Gadaju muslimanske kuce i ruše ih. Foca gori nocu i užasan plamen obasjava citav kraj. Ovdje više nema života. Na kuce moje porodice pale su još dvije granate. Sve što je moj otac stvarao i što sam ja pravio ruši se kao moj san da cu živjeti kao covjek. Zbog cega sve ovo? Ne mogu da razumijem. Medu rušiteljima je i Ivan Maric koji se u julu prošle godine proglasio cetnickim vojvodom. Tamo iz mraka šalje granate i ubija grad u kom je do juce živio kao normalan covjek.

Iz mog kvarta svi su negdje otišli osim 12 starijih i jednog mladica koji je ostao uz staru majku (Kemal Isanovic koji je ubrzo nestao bez traga, primjedba). Mislim na njih dok padaju granate. Hoce li preživjeti? Moj život više nije važan. Zaokuplja me zlo cije tragove gledam i pokušavam da ti to prenesem.

Subota, 11 april 1992.

Poslije podne spustili su se u izmasakrirani grad, medu ruševine. Prilazio sam im sakriven i gledao kako kao zvijeri obilaze oko kuce. Tišina je i cujem im šapat. Cini mi se da spominju moje ime. Ja sam im, ni sam ne znam zašto, važan. Nisam uplašen, prije bi se reklo da još uvjek nisam svjestan da se sve ovo dogada. Privlacim se ponekad prozoru, mrak je potpun. Osluškujem i prepoznajem glasove. PrepoznajemGorana Mitrainovica i Peru Eleza. Prošlog ljeta je Goran rekao da ce picerija “Amadeus” biti njegova. U julu ispred “Amadeusa” Pero Elez mi je prijetio da ce me ubiti jednog dana. Tad sam se nasmijao i pomislio da se šali. Danas o tome razmišljam sasvim ozbiljno. Sve cešce mi ulaze u kucu i pažljivo se penju po spratovima.

Nedjelja, 12 april 1992.

Sakrio sam se i u jednom trenutku im skoro cuo dah. Pored moje kuce redovno ostavljaju covjeka koji puši i kašljuca. Imam uz sebe baterijsku lampu i obilazim kucu. Stražar je pucao rafalno u mom pravcu, dva tri metra daleko od mene. Glas mi ne drhti od straha, peli su se još po spratovima i na kraju sam morao na tavan. Tamo gdje sam stajao nepokretan kiša je lila, potpuno sam mokar. Kao zvijer koju love pritajeno sam cekao da odu. Obišao sam kucu. Odnijeli su svu odjecu, nemam se u šta presvuci. Vidio sam kako su sve uredaje iz kafane odnijeli. U podrumu su razbijali sve boce vina i piva. Tecnost iz boca je poplavila dno podruma. Uglavnom popiju gutljaj iz boce, ostalo razbiju. Pucali su u kasu. Bila im teška da je ponesu, a nisu je znali otvoriti. Svjetlost lampe mi otkriva jednu malu kašiku koja je ispala pljackašima u žurbi. Želim pobjeci ali kako i gdje?

PHOTO: Ron Haviv

Mokar sam i drhtim, a htio sam se spustiti nizvodno rijekom. Izlazio sam i teturao obalom Cehotine. Pokušao sam uci u vodu, ali je hladna i sigurno bih umro. Kao djecak sam gledao utopljenika, prisjecam se tog straha i svaku bih smrt prije želio nego tu. Izgleda da sam u situaciji da biram koju vrstu smrti želim.

Ponovo sam se vratio u staru roditeljsku kucu i našao nešto odjece koju nisu odnijeli. Stražar je ponovo pucao na mene. Jasno mi je da znaju da sam tu, oko kuce. Vjeruju da sam naoružan i ustrucavaju se opkoljavanja. Nisu baš hrabri. Sad mi je toplije. Uspio sam se privuci i ispeci veliki hljeb u peci za pice. Našao sam nešto konzervi i preselio se na toplije mjesto. Ne brini, sa sobom sam ponio i telefon. Roditelji telefon nikad nisu voljeli pa su ga izbacili iz upotrebe. Želim ti govoriti sve, juce sam osjetio veliku, najvecu želju da preživim. Zaboravio sam ti reci kako oko 200 ljudi ugone u hangar na Livadama, na drugoj strani preko Cehotine. Gledao sam zatim kako jednog po jednog izvode na nuždu, usput ih maltretiraju.

Ponedjeljak, 13 april 1992.

Nocas je cetvrti dan pakla. Istjerali su 12 uplašenih bica. Gledam ih i ne mogu ništa da uradim. Goran Mitrainovic bjesni i jednom mladicu stavlja cijev puške u usta i pita: “Govori gdje je Adnan?” Zatim se obraca njegovoj majci: “Ubicu ga ako ne kažeš gdje je Adnan!”. Starica uplašena i promuklim glasom cujem da pita: “Zašto ceš ga ubiti? Je li zaslužio smrt od tebe? Zar si zaboravio Gorane da ste se baš ovdje igrali zajedno. Ako njega ubiješ ubiceš i sve što mene drži u životu.” To ga je valjda pokolebalo pa nije pucao. Samo ih odvodi nekud, ne znam kuda. Gledaju prema mojoj kuci i galame: “Hajde stoko, gamadi muslimanska, da vas bombama ne izbacujemo.” Konacno odvode ljude i odlaze sa njima, ali se ubrzo vracaju. Oni bi trebalo da su živi, nisam cuo nikakav pucanj, mada smrt ne dolazi samo puškom. Vracaju se da pljacakaju. Nisu željeli svjedoke. Pljackaju opcinjani plijenom. Sad ih slobodnije promatram bez straha da ce me vidjeti. Cak se potpuno otkrivam i zapažam sve pojedinosti. Sve stvari trpaju u kamion koji su takode ukrali. Odnose posteljinu, nose cak i odjecu mog trogodišnjeg sina. Nose i ženinu bundu, a jedna od njih je pokušava i obuci. Jastuke nisu odnijeli jer sam ih našao iskidane noževima. Primitivci, tražili su zlato, novac. Odnijeli su i kasu. Smijem se, potpuno je prazna. Iz kuce mog adže koji radi u Njemackoj odnose frižider, veš mašinu, neraspakovan namještaj. Pljackaju Goran i njegov brat Nešo Mitrainovic. Oni odvoze moj kros motor. Tu su još Radomir Maric, njegov zet Rajko koji je radio kao bravar, tu je i Peda koji je kod mene radio kao konobar, prepoznajem i Slavka Vukovica, bracu Banovic ciji je otac radio u policiji. Vidim Cosu tzv. mehanicara, stavio je carapu na glavu, smijem se od muke jer bi ga i slijepac prepoznao. Stidim se dok sve to gledam, vjeruj mi, stidim.

Razmišljam o sebi i svom životu. Ne sjecam se da sam bilo kom zlo mislio, a kamo li uradio. Prisjecam se i pitam jesam li prema ovim ljudima bio loš. Mnogo ljudi mi je dužno u ovom gradu, nekima i od ovih koji me pljackaju davao sam pozajmice. Nikad nisam tražio da mi te pare vrate. Tražio sam nešto ružno u prošlosti svojih roditelja, ali nisam našao. Majka Radomira Marica, Jela, bezbroj puta je dolazila u goste mojoj majci. Mati je šila haljine za njihove djevojcice.  Šila je besplatno jer ih je voljela. Taj njihov zet Rajko pio je nocima u mojoj piceriji. Uvjek sam placao pola njegovog duga, bio sam blag prema njemu. Valjda zato nije krao kao ostali. Osvrtao se oko sebe plašljivo, za razliku od Radomira koji je galamio i trpao sve, bijesno. Covjek koji mi je rušio kuce granatama, Ivan Maric, ušao je u prizemlje i morao sam se skloniti sprat više. Stajao sam skoro iznad njega dok je krao meso iz zamrzivaca. Odnosio je brašno, šecer, puter, oznojen i suludih ociju. Stvari su odnosili i prema kuci Vaja Kunarca, vozaca autobusa gdje se nalazi cetnicki štab.

Srijeda,15. april 1992.

Vec teško dobijam telefonsku vezu. Vucem se iz jedne sobe u drugu. Cujem ih kako vrište da ce me ubiti. Kako mi govore da se predam jer nemam izbora. I dalje pljackaju. Nisam ni znao koliko sam imao tih stvari.

Subota, 18. april 1992.

Vidim neke ljude koji se nocu kao zvijeri šetaju oko kuce dok se po danu kriju po podrumima. Govore mi o velikim zlocinima koje cine cetnici po gradu. Neka od imena poznajem. Spominju ime Jelenka Starovica koji se prije mjesec dana razveo sa ženom muslimankom i sad se prikljucio ubojicama. Dragan Markovic sin Cvijetina, staklara, nosi snajper, kažu da ubija ljude iza prozora u njihovim stanovima. Nikad necu razumjeti zašto je Cvijetin, koji je ugledan i mislili smo pošten covjek, pred ovo zlo govorio da muslimane treba poklati. Moram ti reci da mi je hrane pri kraju. Cetnici svaki cas upadaju u kucu, traže me, samo me cudo spašava. Uvjek im izmaknem na vrijeme. Cuo sam da govore da bi mi zgulili kožu da me uhvate. Jedan je rekao da bi me zaklao a jedan da bi mi dao metak u celo. Više se i ne pitam zašto.

PHOTO: Ron Haviv

Nedjelja, 19. april 1992.

Gubim polako strpljenje. Otjerali su i jedinu stvar koju do tad nisu bili otjerali – moj mercedes. Vozi ga funkcioner SDS-a Pero Elez po Foci. Opet slušam o zlocinima po Foci o ubijanju ljudi.

 Srijeda, 22. april 1992.

Ubijen je Ibro Mujanovic, nevin covjek, umoren pred kucnim pragom. Kucu su mu zapalili i njegova kci nepokretna je ostala u plamenu. Ubijeni su i Bajro Mandžo i njegova žena. Ubijen je i Mujo Jahic koji nikome zla ni mislio ni uradio nije. Enes Kurtovic je zaklan. Stravicna smrt Avde Ðuderije i njegove majke me je potresla. Mucki su ubijeni i Abdulah Ðuderija i Bego Jahic. Ima li razloga za moj život?

Pustili su zatvorenike iz kazneno popravnog doma i odmah ih razvrstali u dvije grupe. Srbi su krenuli prema šumi, a Muslimani put Jošanice. Odmah za njima su krenuli cetnici i pucali. Jedan od zatvorenika se dokopao puške i pucao na cetnike. Ipak su kasnije svi vraceni prema Foci osim onoga sto je sa puškom utekao.

Ja više necu ovako da živim. Sa zidova moje kuce otpada malter jer su previše upili kiše. Mogu li nešto uciniti dostojno covjeka? Riješio sam pokriti bilo cim krov. Ovo što je ostalo poslužice mom sinu i djetetu što raste u utrobi moje supruge, oni su izbjegli na sigurno. Znam da ce me otkriti. ali i ne želim se više kriti. Dosta je bilo. Smrt je trenutak bola i nece više boljeti.

***

Adnan Isanovic se nije više javljao. Saznao sam da su mu zapalili piceriju i da je u bijesu istrcao da je gasi pred naoružanim cetnicima koji su ga cijelo vrijeme lovili kao zvijer. Dlanovi su mu bili isjeceni, krvavi, jedna mišica na ruci iskidana. Odveli su ga u bolnicu da mu previju rane. Da li kroz bolnicu ili pored, ali odvucen je u neposrednu blizinu bolnice i sa još dvojicom mladica iz Foce ubijen. Dva dana su im tu ležala tijela. Sa njim su ubijeni i Sead Savrak i Refik Cankušic. Zahvaljujuci ljudima dobre volje tijelo Adija Isanovica je sahranjeno u Goraždu. Tu su ga sahranili roditelji koje je prije pada Foce on licno odvezao da bi se sam vratio kuci. Iza Adnana Isanovica je ostao ovaj dnevnik. Necu zaboraviti glas covjeka kojeg nikad vidio nisam. Tako su se naši životi i glasovi sudbinski spojili. Njegov koji je ovo izgovorio i moj koji je ostao da svjedoci.

2964 Posjeta 1 Posjeta danas