Caffe Nostalgija – ide u partizane
Esad Sadiković, on the road again, red.adm.
Ovo ja iz iskustva.
Ako ste se ikada pitali kako upropastiti perfektnu večer svojim gospodjama recept je prilično jednostavan: Počnete pričati o vojničkim danima sa polupijanim prijateljem. Kad jednom krene ne staje se cijelu večer. Možda vojnički dani i nisu neka posebna inspiracija ali je ta tema nekako trakavičasta, opijajuća jer se misli i emocije vežu jedna na drugu i mantaju u krug sve dok se ne čuje ono podsvjesno :”Na mestu voljno”.
Stoga poštovani moj ženski čitatelju ovaj tekst može imati vrlo nesretnu tendenciju da vrlo brzo preraste u dosadu. I zbog toga se unaprijed izvinjavam.
Za dječijih dana o vojsci i vojevanju smo slušali kroz priče starijih koji su nam govorili kako im je ili super ili, da izvinite, jebeno tamo u nekoj dalekoj kasarni u još daljem mjestu za koje nismo nikad prije čuli. Dolazili su svježe izbrijani i nemaštovito istetovirani, puni energije, spremni da oslobode ostatak svijeta sa junačkom JNA za tri dana ako treba. Na podlakticama ili mišicama im je uhero u tinta plavo istetovirano velikim slovima pisalo JNA a slijedilo bi: Ajdovščina, Klana, Raška… i njima slična imena koja su samo na račun svoje vojnički važne strateške lokacije imala sreću da završe u atlasima naših glava.
______________________________________________________________________________________________________________
Sa vojskom smo se ponovo susretali tamo nekada za junoških dana kad nas je ‘vodilo’ na regrutaciju. Autobus ranom zorom za Sarajevo, pa u red, mokraća, krv, pluća, skidaj gaće itd. dok ti sve živo ne ispipaju i vide jesi li material da braniš otadžbinu. Nervoze je bilo i to poprilično tako da se onaj prikriveni strah od nepoznatog miješao sa euforijom oko, budimo iskreni, prilično banalne činjenice da ćeš dobiti pečat da si sposoban da te obuče da ubijaš. Ako već ne budeš ubijen.
Već u prvoj od bezbroj regrutskih kolona na dugim polumračnim hodnicima nekadašnje kasarne Maršal Tito u Sarajevu bilo je komičnih situacija kao na primjer kada bi se, budući vojnik -momčina od skoro dva metra onako iz vedra neba, gromoglasno skljokao na sam prizor od igle za vadjenje krvi.
Nakon tog dnevnog izleta do Sarajeva i pečata koji je ovjeravao da smo ‘sposobni’, budući gušteri sretali bi se po ulicama Ljubuškog i pitali: “dje je tebe zapalo”? A zapadalo bi nas svuda širinom i dužinom bivše Jugoslavije. Čuvali smo svaki pedalj od Vardara pa do Triglava. Čuvali je od vanjskog neprijatelja a kasnije se pokaza da nam glave ustvari dodjoše mangupi u vlastitim redovima.
U vrijeme kad sam ja, navodno, prispio za smb uniformu na snagu je, na sreću, stupio jedan od najglupljih zakona u istoriji one države. Taj zakon, poznatiji kao 12 +3 novopečene brucoše obvezivao je da će prvo odraditi 12 pa onda preostala 3 mjeseca vojske kada se jednom kutarišu fakulteta.
Na našu sreću ono + 3 je, kako su godine odmicale, postepeno isparilo sa JNA radara tako da ga ogromna većina nikada nije ni odradila. Koliko me sjećanje služi jedini iz naše generacije koji je odslužio ta dodatna +3 bio je Mićo Ramljak. A ako se ne varam tih Mićinih +3 koje je ‘odležao’ u Čapljini bilo je puno bliže nekoj žešćoj zajebanciji nego pravoj vojsci. Ali šta ćeš valjalo je formu ispuniti.
______________________________________________________________________________________________________________U to vrijeme moj kilometar sat pokazivao je 18 godina i deset mjeseci. Najbolje i najgore godine. S jedne strane vrela krv, sve znaš, sve možeš, na mjesec udaraš a u stvari tek na dunjaluk priprdio i nemaš pojma koliko je tek puta pred tobom. A sve okuka do okuke.
Mene je vojnička lutrija odvela direktno do ondašnje prestonice – Beograda. Kad malo bolje razmislim možda to nije ni bila lutrija nego više indirektna, dobronamjerna intervencija mog susjeda Dragana Tokića koji je radio u vojnom odsjeku i onako dobrosudsjedski me zaputio prema istoku gdje je već bio moj dragi, sada pokojni, prijatelj Zoran Mijatović. Tako se i ja zaputih njegovim stopama revolucije. Kad smo već dijelili isti razred 12 godina što ne bi još i tih 12 mjeseci vojske.
Beograd, ironično poznatiji kao najveće selo na Balkanu, primio me je upravo u tom varoškom stilu. Umoran od nespavanja, pritisnut neizvjesnošću, tek što sam zakoračio u sivo okotbarsko jutro 1980-te na peronu beogradske željezničke stanice dočekao me je zaglušujući mensigani zvuk truba buljuka cigana kao precrtanih iz Kusturičinih filmova.
Znali su da tim vozom dolaze regruti a igrali su na kartu da smo a) pijani b) naivni c) puni para. Bili su u pravu pod a), b) i c). Da nisu ne bi ni bili na stanici nego bi prodavali švercovane farmerke i žilete na Zelenom Vencu.
Odmah po izlasku sa stanice za nogu me je, bez puno pitanja, zgrabio jedan od poredane brigade čistača cipela krupnog zlatnog zuba i od duhana žutog brka. Uhvatio se čišćenja moje desne cipele rutinski, onako kao da mi to radi svaki dan. Kad sam mu rekao da gubi vrijeme i da mi te cipele uskoro neće trebati slijedeću godinu dana te da nema potrebe da ih čisti uzvratio je kroz osmijeh: “Nema bre veze, ti si mi prva mušterija”. To on to radi onako tek da mu posao krene. Usput me je upitao odakle sam. Izustih preko volje: “Ljubuški” i dobih dug, blijed, prazan pogled odozdo. Rekoh: “Blizu Mostara” a cigo sinu kao da je loto dobio: “A Mooooostar, Veeelež, Staaaari Most, oni što skačuuuu na glavuuu… uuuuh jebote mnogo viiiisoko“. “Jeste” velim i povučem nogu da se riješim blamaže i gnjavaže ali avaj ne da cigo noge. “ ’de ćeš bre, prvo da platiš”. “Šta bolan da platim ?” pitam ja. “Pa čišćenje majku mu ga spalim ne radim ja za džabe”. Uzvratih poluglasno: “Pa ti reče da ti je to za sreću”. U tom se cigo razdera da privuče pažnju svakoh uha u krug od 100 metara: ”Pa jeste bre za sreću ali nije za džaba”. Vidim kud sve to ide, izvadih iz džepa nešto para da utišam situaciju i pobjegnem sa mjesta ‘zločina’ dok se ne zakuha još više. To je ono što je cigo i očekivao. Glumeći da je uvrijedjen smota novac u džep i nastavi, sada već tiše roncati. Još jedan gušter odradjen. Idemo dalje.
Tako me je Beograd dočekao raširenih ruku. I plićeg džepa.
Do kasarne, odmah gore prema Slaviji, otišao sam noseći stvari u onoj čuvenoj crnoj, duguljastoj pa okrugloj putničkoj torbi koju je čini mi se svak u vojsku na ramenu nosio. Jedino što nas je razlikovalo je bilo to što je sa strane bilo napisano krupnim slovima ili Adidas ili Puma. U torbi je izmedju ostalog bilo nešto peksimeta, nepojedene tučene šnicle i pribor za brijanje koji sam mogao slobodno ostaviti u Ljubuškom jer sam ono malo mrčavog na bradi mogao komotno i Pelikan gumicom odraditi.
Po dolasku u kasarnu prvo nas okupaše, ošišaše, pa naprašiše nečim sumnjivim što izgleda i miriše poput otrova protiv žohara. Onda nam, onako ‘odoka’, ko te pita za broj, podijeliše uniforme uključujući one čuvene platnene sivomaslinaste izblijedele gaće u kojima je, bez obzira koliko materijala u njima imaš, uvijek bio propuh sa svih strana. Dugmadi na košuljama naravno nije bilo tako da sam kratki kurs šivanja odradio prvi dan u kasarni.
Poslije temeljne deratizacije i zaprašivanja nekoliko sedmica kasnije dadoše nam neke vakcine koje su medju vojskom s pravom bile poznate kao konjske. Bile su zastrašujuće, ogromne a igla je izgledala poput one sa šivaće mašine. Poslije odprilike sedam dana ruka bi buknula k’o majska ruža i udvostručila obim. To je bio dobar znak – primila se- čestitam. Kome je mišić ostao istih dimenzija toga je čekala nova seansa sa istom iglom i još jedna puno veća trauma.
Ta vakcina, medjutim bila je garancija da na nas ništa neće. Garantovano. Ko se razboli u vojsci tu nešto dobro ne valja. Mogli smo jesti kamenje, biti ujedani od turbo akrepa, trovani DDT-om ništa to nije prolazilo, čuvala nas je ta vakcina. I naravno tvrdjava mladosti od osamnaest godina.
Koliko su vakcine bile efektivne potvrdiće i to da sam jednom prilikom u magacinu na ogromnoj kozervi boranije koje smo redovno imali za obrok pročitao datum proizvodnje 1968. Menu da padneš u nesvjest. Glavno jelo – mljackavi pire krompir i mohune iz konzerve stare 13 godina. Desert – puding od nečeg žutog. Sve to zaliješ hladnom vodom. Kud ćeš ljepše.
Sreća pa su postojale vojničke kantine gdje smo na jelovniku imali jednu drugu zanimljivu kombinaciju: čokoladno mlijeko i napolitanke. Ili u onoj još uzbudljiviojoj varijanti mlaka piva i ploča Eurocrema. I pravac zahod.
Naši kuhari su bili naravno vojnici kao i mi koji su tu priučeni za vrijeme služenja vojnog roka. Dosta njih za riječ higijena čuli su zadnji put na satu domaćinstva u petom osnovne. Kako su nas pazili ilustrira slijedeći ‘želudac da ti se okrene’ primjer kada se u sred lijenog, zimskog ručka menza prolomila “prijatno Oktobar”. Zubati, kovrdžavi Makedonac Vasko u jednoj ruci držao je veliku bijelu pertlu a u drugoj tanjir gestikulirajući ogromnim osmijehom odakle je pertlu izvukao. Nasmijali smo se pertli jer smo svašta drugo do tada nalazili u hrani ali je ovo potuklo sve. Smijeh je vrlo brzo ugušio zveket kašika i tanjira jer smo nastavili jesti kao da se ništa nije ni desilo.
______________________________________________________________________________________________________________Vojska je inače, izmedju ostalog, jedna velika brutalna škola preživljavanja gdje vladaju macho zakoni jačeg bez i trunke sentimentalnosti.
Prvog dana u vojsci sam bio tek odprilike tri sata. Uniforma tek zadužena. Pridrijemalo mi se u rano popodne nakon neprospavane noći. Zaspao sam duboko, težački, moglo je zaratiti ne bih to čuo. Probudih se nakon nepun sat vremena i primjetih da na tek zaduženim čizmama fale pertle. (Opet pertle – ovo postaje zarazno.) Okrenem se oko sebe pogledam još jednom ovaj put detaljnije. Džaba, nema pertli. Nema pertli ali nema ni niko oko mene. Promigah do slijedeće hrpe sa opremom i skinuh nečije pertle. Od pokradenog, do lopova sve u deset sekundi.
Tog istog dana iz Beograda nas prebaciše na obuku na višu nadmorsku visinu – na Avalu. Kako je tek tamo bilo veselo. Ja jedini Ljubušak a nema ni puno Hercegovaca. Tek jedan pokrupni Čitlučanin Ostojić koji me prvih mjesec dana ubjedjivao da je jadan iz Mostara dok se nije otkravio i priznao mi nešto što sam znao od prvog dana – da je od Čitluka.
Pored Ostojića Zdravka i kasnije s proljeća Zorana društvo su mi uglavnom pravili Makedonci. Našli smo se nekako tako da sam uz njih i malo makedonskog prozboruvao. Najviše vremena bih provodio sa dobrom dušom, momkom iz nekog sela u blizini bugarske granice. Zvao se Ljupčo Atanasovski a pasija mu je bila šah koji me je uporno, mjesecima nagovarao da igramo. Počeo sam igrati što iz dosade što da mu iz hatura ne izadjem a on mi be nemilosrdno gazio tako da sam šah, koji inače nisam volio, još više zamrzio. Prestali smo igrati nakon što sam ga jednom, najvjerovatnije, slučajno pobijedio a on sebi nije mogao da dodje. Ja sam tog popodneva dvostruko profitirao. Zbog ojačanog ega dobio sam koji centimetar u visinu i zadovoljstvo da mu onako prijateljski ga podbadajući kažem: “Ako te ja mogu pobijediti, nemamo mi više šta igrati.”
Negdje u sred zime, taman kad smo se počeli osjećati manje gušteri nego što jesmo, kasarna odjednom podje brujati kako neko slavan treba da dodje na Avalu. Slavan i jest bio. Safet Sušić u naponu snage i sa titulom najboljeg igrača u Jugoslaviji. Došao je neprimjetno, tiho baš sušićevski. Miran, tih, povučen, od svog posla. Svaka bi ga punica poželjela. Sjećam se da me je jednom zapalo da mu odnesem pismo koje sam mu lepršajući nosio u njegovu kancelariju gdje je bio ćato. Usput sam u sebi trenirao s kojom ću ležernošću reći: “Safete evo ga pismo” ali izgleda da je i to bio preveliki zadatak tako da se na kraju sve svelo na jedanaest slova :”Safete pismo”.
Da sam znao šta nas čeka ovih godina rekao bih mu: ”Safete pismo. I ako te ikad u životu budu pitali da budeš trener, nemoj majke ti.”
Poslije obuke dobih prekomandu dole niže u čaršiju, u Beograd. Postao sam ‘kurir Jovica’ u zgradi SSNO-o, onoj čuvenoj terasastoj zgradi u Nemanjinoj ulici što je medju prvima stradala kad je NATO udario po Beogradu.
Kako sam po ‘opisu radnog mjesta’ bio i gardista i vojni policajac jedan od zadataka u to vrijeme bilo nam je obezbjedjenje proslave Dana Mladosti. Maj 1981, stadion JNA. Bila je to prva godina nakon Titove smrti i štafeta je još, za razliku od Tita, bila živa. Rasporedili su me sa grupom od oko 30-tak drugih vojnika na atletsku stazu i naredili da figuriram, što će reći šećem dole gore po stazi i glumim obezbjedjenje.
Kako će se kasnije uspostaviti, istina je da smo mi usitinu tu bili samo radi reda i radi televizijskih kamera. Cijeli stadion pa i oko njega bio je u stvari pun k’o šipak obezbjedjenja u civilu. Nakon što smo iskrcani iz čuvenih pintzgauera rečeno nam je da ukoliko se nešto desi zalegnemo a da će drugi riješavati taj eventualni problem. Ništa se desilo nije osim što sam se tu večer poprilično nahodao i nagledao mladosti koja je još slavila svoj praznik i ubjedjivala sebe iskreno da živi u najboljoj zemlji na svijetu.
______________________________________________________________________________________________________________Tokom tih nepunih 12 mjeseci živjelo se tristo na sat. Bilo je tu predivnih ljudskih priča, prijateljstava, stezanja zuba dok se prolazilo kroz nadljudske napore, iskrene šale i smijeha. Susretao sam ljude i neljude. Prijateljstva bi se sklapala u minutama, iskre bi frcale u sekundama. Slike, uspomene i imena blijede.
Kao što to na žalost obično biva oni najgori ostaju najduže u sjećanju. Imali smo tako jednog mladog, uštogljenog, nadobudnog kapetana koji je s pravom nosio nadimak “Kapetan Užas”. Pravi mizantrop. Mrzio je sve oko sebe i nije se libio da to pokaže, vojsku je tretirao kao robove i skoro da bih se zakleo da je uživao u tome.
S druge, one svjetlije strane, jedno od imena koje mi na žalost izmiče je ono mog prvog vodnika, ljudine odnekud iz Bosanske Krajine koji je nas vojnike pazio kao najrodjenije. Prezime mu je čini mi se bilo Mladenović. Bio je stasom sićušan, crnomanjast, širokog osmjeha a ipak nekako pomalo tužnog lica. Brzo smo se našli na istoj talasnoj dužini i znao mi je često progledati kroz prste kad to nisam bas ni zaslužio. Bilo mi je teško kad je negdje pred kraj obuke bio premješten u drugu kasarnu. Ispozdravljali smo se onako usiljeno, muški, čvrst stisak ruke i bojazan da glas ne zadrhti. Mislio sam u sebi: To je to. Hvala druže zastavniče i vidimo se u nekom drugom životu.
I nisam pogriješio. Negdje pred kraj osamdesetih, dobrih osam – devet godina nakon što sam odradio “dug domovini” po već ustaljenoj i obaveznoj maršruti vodio sam neku osnovnoškolsku ekskurziju iz Mostara u Kuću Cvijeća na Dedinje u Beograd. U pozadini maršalova groba u čeličnoj tišini pritisnutoj silnim mramorom stajalao je poznato lice sada sa činom zastavnika. Prišao sam diskretno dok su djeca odradjivala svoj počasni krug i rekao polutiho: “ Zastavniče vi se mene ne sjećate…” Nije mi dao ni da završim: ”Sećam Sadikoviću i ne samo tebe nego i …” i onda počne nabrajati još pet šest prezimena vojnika iz moje generacije. Izašli smo na trenutak van Kuće Cvijeća gdje mi je na brzinu ekavicom sa bosanskim naglaskom pripovjedio kako više ne radi direktno sa vojskom, nego je unapredjen na tu poziciju na Dedinju, poželio mi svaku sreću kao i ja njemu a onda smo se rastali da se, ovaj put definitivno, sretnemo u nekom drugom životu.
Vojska je ostala daleka uspomena. Emocije su pomiješane.
Jesmo li izašli bolji ili pametniji ? Ne znam. Je li nam bilo super ili jebeno? Ne znam. Jesmo li protračili ili dobro potrošili tu godinu života ? Opet ne znam.
Jesmo li izašli drugačiji ljudi ? To sigurno jesmo.
Ako nadjem nekoga ko će mi vjerovati u to bi se čak mogao i zakleti časnom vojničkom riječju.
Esad Sadiković