Sloboda govora je francuski mit

charlie-bedz-ap-main

Možda bi Francuzi i njihove evropske i zapadne kolege trebali usvojiti islamske vrijednosti tolerancije, poštovanja i časti.

Da li francuske “vrijednosti” i demokratija zaista daju slobodu da se ocrni neko koga tako mnogo poštuju brojni ljudi?
Piše: Firoz Osman

Nakon što je satirični magazin Charlie Hebdo godinama objavljivao uvredljive i ponižavajuće karikature časnog poslanika Muhammeda a.s. i imigranata, dogodilo se ono na što francuske vlasti odavno upozoravaju – eksplozija nasilja u kojoj je na tragičan način smrtno stradalo i ranjeno više od 20 ljudi.

Predsjednik Francois Hollande opisao je ovo krvoproliće kao napad na sekularne francuske vrijednosti, demokratiju, slobodu govora i izražavanja; osudio je “islamske teroriste” zbog tako gnusnih zločina.

Krvoproliće u Parizu, međutim, nema nikakve veze sa slobodom govora kao ni sa islamom, zaista.

Namjerna provokacija šest miliona muslimana u Francuskoj i 1,8 milijardi muslimana širom svijeta putem stalne rasne vulgarnosti i uvrede usmjerene prema poslaniku i islamu pod krinkom slobode govora nesmotrena je i zaslužuje osudu. Da li francuske “vrijednosti” i demokratija zaista daju slobodu da se ocrni neko koga tako mnogo poštuju brojni ljudi?

Sada se promovira ideja da su francuski mediji slobodni da objave bilo šta jer je to njihovo fundamentalno pravo bez restrikcija bilo koje vrste, što je mit. Na primjer, francuski zakon zabranjuje objavljivanje materijala koji promovira upotrebu droga; mržnju zasnovanu na rasi ili rodu; uvrede državne zastave i himne; ili pitanja u vezi nacističkog holokausta.

Dieudonné M'Bala,  francuski komičar i satirista, proglašen je krivim i novčano je kažnjen na francuskom sudu jer je sjećanje na holokaust opisao kao „memorijalnu pornografiju“.

Sarkozyjevi slučajevi

Zapravo, 2008. godine jedan od poznatih karikaturista lista Charlie Hebdo Siné napisao je kratku poruku u kojoj je citirao vijest da će sin bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja Jean preći na judaizam da bi oženio nasljednicu prosperitetnog lanca proizvođača uređaja za domaćinstvo. Siné je dodao komentar „Daleko će dogurati, ovaj mali“.

Siné je zbog ovog otpušten zbog “antisemitizma”.

Kada je Sarkozy bio ministar unutrašnjih poslova naredio je da se otpusti direktor Paris Matcha jer je objavio fotografije njegove supruge Cecilije Sarkozy sa drugim muškarcem u New Yorku. Čak je naredio da se cenzurira pjesma repera Joestarr jer je sadržavala kritiku upućenu ovom političaru.

Francuski sud je zabranio časopisu Close da ponovo objavi ili distribuira fotografije u Francuskoj na kojima je britanska vojvotkinja od Cambridgea bez gornjeg dijela kupaćeg kostima. Uprkos tome, muslimanke su proganjanje i zabranjeno im je da nose hidžab u obrazovnim institucijama. Ismijavali su ih, hapsili i novčano kažnjavali zbog nošenja hidžaba u javnosti.

Gesta rukom poznata pod nazivom „quenelle“ koju je načinio poznati fudbaler Nicolas Anelka opisana je kao gesta protiv sistema i anticionistička. Izazvala je ozbiljnu kontroverzu u Francuskoj otkako ju je prvi put upotrijebio antiestablišment komičar M'Bala 2005. godine.

Zabranjen mu je pristup brojnim pozorištima i osuđen je više puta zbog korištenja svoje „slobode govora“ i korištenja geste „quenelle“.

Licemjerstvo nacije

Francuske vlasti su zabranile proteste muslimana protiv bogohulnih filmova i karikatura; Francuska je bila prva država na svijetu koja je zabranila demonstracije u znak podrške Palestincima žrtvama masakra u Gazi. To je dovelo do daljnje marginalizacije francuskih muslimana i afričkih manjina u političkom i društvenom životu nacije i povećalo broj zločina iz mržnje i netrpeljivosti.

Mnogi su prozreli licemjerstvo nacije koja se grozi nad ubistvima 12 ljudi u redakciji lista Charlie Hebdo, a ipak je povezuju s Izraelom i ubistvima 17 novinara i 2.300 muškaraca, žena i djece u Gazi prošle godine.

Podrška Francuske „ratu protiv terorizma“, invaziji i okupaciji Afganistana, Iraka, Sirije i Jemena, i njena ključna uloga u Libiji i Maliju, što je rezultiralo smrću stotina hiljada nevinih ljudi, samo pojačava žalbe i nezadovoljstvo francuskih muslimana. Poniženje, patnja i nepravde koje osjećaju za muslimane širom svijeta, unaprjeđuju zajednički cilj.

Nema sumnje da iza podlih, rasističkih i vulgarnih karikatura poslanika Muhammeda (neka je mir na njega) koje pojačavaju klimu islamofobije, stoje politički motivi. Tvrdnje onih koji staju u odbranu lista Charlie Hebdo, da su i značajne ličnosti iz drugih religija ismijavane, ne uzimaju u obzir činjenicu da su aktivnosti protiv muslimana sistematičnije i konzistentne. Umjesto da satiriziraju bogate i moćne u društvu, karikaturisti satiriziraju slabe i marginalizovane, dodajući ulje na već rasplamsalu vatru.

Dvostruki standardi

Kada se vrijeđaju i ismijavaju muslimani i kada se njihov poslanik kojeg vole više od sebe samih vrijeđa na užasan način pod izgovorom „slobode govora“, to mora igrati ulogu u izljevu nasilja u Parizu. Sloboda govora ne znači slobodu da se omalovažava ili vrijeđa poslanik osim, izgleda, u Evropi.

Gotovo sve muslimanske vođe su osudile napad na list Charlie Hebdo. Muslimanima se savjetuje da slijede primjer poslanika Muhammeda i da nikada ne uzvraćaju onima koji njega lično uvrijede. Islam naglašava da su prava svakog pojedinca ograničena pravima drugih i pravima cjelokupnog društva.

Ova prava ne uključuju samo slobodu govora, već podjednako podrazumijevaju i osnovno pravo na dostojanstvo, privatnost i poštovanje, te pravo da se ne bude podvrgnut degradirajućem ili nehumanom tretmanu.

Možda bi Francuzi i njihove evropske i zapadne kolege (uključujući i one u navodno muslimanskom svijetu) trebali usvojiti islamske vrijednosti tolerancije, poštovanja i časti ukoliko u budućnosti namjeravaju izbjegavati očiglednu primjenu dvostrukih standarda.

853 Posjeta 1 Posjeta danas