Što je zapravo predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u utorak na dan izricanja presude u Haaškome sudu tražio u Beogradu i zašto su ga uopće i pozvali predsjednik i premijer Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić?
Službeno, navodno se razgovaralo o nekakvim planovima međunarodne zajednice prema BiH i regiji. Istina, Vučić putuje u Berlin, a šef diplomacije Ivica Dačić u Ameriku, međutim, Dodik je otkrio kako se u trenucima izricanja presude po tužbama Hrvatske i Srbije za genocid moralo demonstrirati srpsko zajedništvo pa, dakle, ispada da je to bio istinski povod za njegov odlazak u srbijansku prijestolnicu.
Govor mržnje
Iako je Međunarodni sud u Haagu potvrdio da niti Hrvatska, a niti Srbija nisu, tijekom zadnje agresije bivše JNA i paravojnih postrojbi pod izravnim sponzorstvom najvećega balkanskoga krvnika Slobodana Miloševića, počinili genocid, predsjednik RS-a Milorad Dodik se drsko stavio u ulogu uzvišenoga suca, “pljujući” Međunarodni sud i duboko vrijeđajući hrvatsku državu i hrvatski narod.
“Orgijao” je tvrdnjama “da je 90-ih godina prošlog stoljeća nad Srbima u Hrvatskoj počinjen genocid, oni su raseljeni i o tome svjedoče povijesne, populacijske imovinske i druge činjenice – Srbi su nestali s ogromnog prostora koji danas čini Republiku Hrvatsku”.
– A da ne govorimo o činjenici vezanoj za Drugi svjetski rat i nikada presuđenog, nikada vođenog postupka vezanog za logor Jasenovac, gdje je pobijen ogroman broj Srba i gdje su gotovo čitavi prostori ispražnjeni i u današnjoj Republici Srpskoj i u Hrvatskoj, kako bi se pobio jedan narod, rekao je Dodik u zajedničkom obraćanju javnosti nakon izricanja presude Međunarodnog suda pravde u Haagu po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid izvršen tijekom agresije na suvereni hrvatski teritorij od 1991. godine do 1995. godine.
Valjda shvativši u što se upustio i kakve je sve uvrede na račun Hrvata izrigao, Milorad Dodik se nešto kasnije malo posuo pepelom. Poručio je da bi presuda Međunarodnoga suda trebala biti poželjni poticaj za bolju suradnju Srba i Hrvata te da konačno ostave iza sebe povijesne razmirice. Možda i zbog nekoga opreza da bi mu prijatelji i partneri iz HDZ-a BiH mogli barem spočitati nikada skrivano antihrvatstvo.
Zašto Hrvati šute?
Razorno je to što Dodiku nije prvi puta da na vrlo ružan način iskrivljuje povijest i vrijeđa Hrvate. Kad god mu se ukaže povod i prigoda, on popljuje i “Oluju” i “Bljesak”. Pri tome niti jednom riječju ne spomene Vukovar i još uvijek parajuće četničke pokliče “bit će mesa klat ćemo Hrvate”.
Pa ako je donekle i opraštajuće da ne može razumno govoriti o agresiji na Hrvatsku, nema opravdanja što predsjednik RS-a Milorad Dodik niti jednom jedinom riječju nije spomenuo egzodus oko 200 tisuća Hrvata s prostora tvorevine na čijem je čelu, a koju mu je podarila međunarodna zajednica u Daytonu.
Ako Dodik javno iznosi svoje sudove o davnim i sadašnjim zbivanjima između Hrvata i Srba, normalno je da se čovjek zapita mogu li tisuće Hrvata očekivati iole zapaženiji povratak u svoje prijeratne domove.
Vrlo teško, uostalom, i nedavno je predsjednik RS-a vrlo hladnokrvno poručio kako je povratak Hrvata definitivno pojedinačna hrabrost i odluka, a ne nikakav državni kolektivni projekt. Zadnji antihrvatski istup Milorada Dodika je samo novokomponirani incident i povod, mnoštvo je dubokih političkih razloga i stavova koji nagone na preispitivanje odnosa hrvatskih političkih elita i predsjednika RS-a, odnosno vođe SNSD-a.
Njegova politika blokira europski put BiH pa, dakle, u koliziji je i s hrvatskim strateškim nacionalnim interesom. Dodikove opasne teze iz Beograda svakako zaslužuju i traže reagiranje hrvatskih elita i u BiH i u susjednoj Hrvatskoj. Vrijeme je da mu netko napokon odbrusi.
Bestidno tvrditi da su Hrvati počinili genocid i da su htjeli pobiti jedan cijeli narod nije puka retorička konverzija nego uvreda koja se periodično, ovisno o događajima i motivima, vrlo učestalo i zabrinjavajuće ponavlja.