Hamo Ibrulj Hamlet rođen je u Ljubuškom 1946. godine, a umro u Zagrebu 2008. godine. Između ove dvije godine Hamo ispuni život bogat stvaralaštvom, dobrim djelima i humanošću koje će dugo biti inspiracija brojnim generacija koji će ga nasljedovati. Osnovnu školu završio je u Ljubuškom, potom Učiteljsku školu, ali nije nastavio učiteljsku karijeru jer ga život uvede u svijet umjetnosti i tako svoj dječački san pretvori u stvarnost.
Obogati svijet svojim poetskim viđenjem, udahnu mu novi život, obdari ga svojom osobnošću i snovima. Ne smijemo zaboraviti da se rodio u vrijeme velikoga siromaštva i gladi, kada je svega nedostajalo osim snova, pa je jedini izlaz iz te začaurenosti i uskogrudnosti, zatvorenosti i ograničenosti bio put u taj svijet koji ga okružuje, a koji je ujedno i povod i izazov za nešto novo i obećavajuće. Kao dječak svoje je snove urezivao u prašnjave putove ispod tvrđave hercega Stjepana. Bili su to prizori onoga što je vidjelo njegovo oko: kamene kuće, konji i konjanici, šipci i smokve. U osnovnoj školi njegov se talent prepoznaje i razvija. Hamo upoznaje boje, igru obojenih ploha koja rasplamsa njegovu maštu. I krenuo je za svojim snovima. U Zagrebu završava 1975. Akademiju likovnih umjetnosti, a specijalizaciju u Parizu 1981. godine.
Od tada Hamo živi za slikarstvo razgovarajući sa svijetom i ljudima preko svojih slika, preko motiva koji ga prate cijelog života, a mijenjaju se samo načini njihove pojavnosti. Motivi su samo okvir za prostranstva koja pružaju krila ljudskom duhu i mašti. Mi putujemo zajedno s njegovim konjima u taj davni herojski svijet junaka, konja i konjanika, u taj zaigrani kolopret mišića, ponosnog držanja, zajedno s razigranim konjskim grivama na vjetru hercegovskom. Mijenjaju se boje, kutovi gledanja, ali ono nadahnuto duhovno stanje bubri iz svake slike i kao da nas poziva na tu vječnu igru života i tvarnosti, čovjeka i prirode, u neprekidnu igru kaosa i sklada. Umjetnik tom kaosu slučajnosti, tom sukobu želja i stvarnosti, sukobu uma i srca, daruje slobodu stvaranja koja uspostavlja harmoniju i ljepotu njegove slikarske poetike, njegovu poetsku slikarsku viziju kako bi udahnuo dušu čovjeku koji je iznad nereda i stihije. Hamina raskošna paleta prepoznatljivih poteza i zaigranih ploha,njegov nemir stvaratelja nečeg novog i neponovljivog, njegova, možemo reći, dječačka zaigranost, opčinjava i nadahnjuje. On postaje slikarska osobnost, svijet za sebe, a kao takav oplemenjuje svijet u kojem živi, vrijeme u kojem živi, ali i vremena koja dolaze poslije njega, jer veliki umjetnici, kao i drugi velikani ljudskoga duha, žive u svim vremenima. Kao svi veliki umjetnici Hamo postaje stanovnik svijeta, rado viđen gost na svim meridijanima od Amerike, Afrike i Japana. O Europi da i ne govorimo. Ali, to je samo izlet, jer naš Hamlet bez Ljubuškog, bez ovog sunca, neba i zemlje ne može. Kako je sam govorio, ne može slikati more jer ga ne osjeća svojim: ne može slikati ravnu Slavoniju jer je ova kršna, kamenita Hercegovina njegov stvaralački poticaj i vječita inspiracija.
Hamo je Ljubušak, dušom i tijelom, čovjek ove kršne, kamenite i plemenite zemlje i svojim je djelom urastao u njenu dušu. Toliko radosti, veselja, opijenosti životom malo je koji čovjek posjedovao koliko naš Hamo. Uvijek tamo gdje ga se treba, gdje može pomoći, uvijek tamo gdje čovjek traži i radost i utjehu, potrebu i nadahnuće, nadu i ohrabrenje. Toliko energije, toliko snage, stvaralačke moći, oplemenjene umjetničke razigranosti, poetske nadahnutosti možemo naći kod malo ljudi. Belina kraljevska Bula kojom daje slobodu pojedinim gradovima svoga kraljevstva samo je podloga preko koje Hamo ispisuje svoju viziju slobode stvaralaštva koja je preduvjet konačnog oslobođenja svestrane ljudske ličnosti. A Bela je osjetio vrijednost slobode tek kad je pogibelj njegove osobne slobode došla u pitanje. Na njegovim slikama imamo ples razigranih konja u najrazličitijim pozama, igru likova na srednjovjekovnim stećcima da pomislimo kako će ti lovci, ratnici i plesači zakoračiti iz tog svog u naše vrijeme; imamo šipke, crvene kao krv naša i zemlja naša crvenica i na trenutak nam se učini kako je brojne slike nacrtao šipkovom crvenom bojom. Tu su smokve, starica pred kućom kamenom, zamišljena nad vremenom koje prohuja, a kojeg na trenutak zaledi Hamo na slici. Tu je njegov zavičaj, ljudi koji ga vole i koje on voli. A Hamo naš bijaše najbogatiji čovjek na svijetu s toliko prijatelja i nijednim neprijateljem. Taj svjetlucavi svijet nije ga mogao zarobiti. Ljubuški je bio njegov dom, njegova domaja, njegova domovina. Toliko toga je darovao ovom gradu i općini, ovim ljudima, ali i svijetu i vremenu u kojem je živio da smo ponosni što ga možemo nazvati svojim, dragim, prijateljem ili jednostavno Hamletom.
Ovo posthumno priznanje našemu slikaru,našem Hami, znak je naše povezanosti s njegovim slikarskim i ljudskim djelom, znak naše zahvale za sve ono što za života dade svome gradu, svojoj Hercegovini, svome vremenu i svojim ljudima. Odjezdi Hamo na svojim veličanstvenim razigranim konjima u san iz kojeg je i došao na ovaj svijet. Velikani ljudskoga duha nastavljaju život i poslije svoje smrti i postaju nadahnuće generacijama koje dolaze iza njih. Takav bijaše i naš Hamo Ibrulj Hamlet.
NAPOMENA:Povodom Dana općine Ljubuški 21.02.2014.godine Plaketa za životno djelo(posthumno) je nominirana za našeg Hamleta.Zbog poznatih događaja iz prošle godine(demonstracije)ova manifestacija nije održana,te će biti upriličena ove godine.Zahvaljujemo profesoru Mati Grbavcu na ustupljenom nadahnutom tekstu,te našem Zlatanu(Čukiju)Lukendi na angažmanu oko ovog divnog sjećanja!
