Evo te lijepe,osebujne priče:
Potkraj augusta 1774.g. 19-godišnji Alibeg Ljubović,posljednji izdanak jedne od najuglednijih muslimanskih hercegovačkih obitelji,krenuo je s dajidžom Muharembegom Muslibegovićem iz Nevesinja u Glasinac na Romaniji,ne bi li momak izabrao jednu od triju djevojaka iz obitelji Šahinpašića.Jer,majka je požurivala sina da se što prije oženi,kako se porodica ne bi zatrla.Mladić nije bio osobito oduševljen tim putovanjem,a čini se da su Šahinpašićke ostavile na nj slab dojam pa se on vrlo hladno od njih oprostio.Jahali su većim dijelom šutke,samo bi ujak tu i tamo pri govorio mladiću što je previše izbirljiv i da će teško ikada naći sebi ženu.
Dan je bio vreo,sunce ih je nemilosrdno pržilo,konji su im već bili posustali kad se u poslijepodnevnim satima primakoše kuli Hajdar alajbega Čengića.Kad od slugu doznaše da je Čengić već neko vrijeme u Sarajevu,njih dvojica odlučiše da ne odsjednu u tzv.baškaluku,prostorijama namijemjenim besplatnom ugošćavanju stranaca.Istina,Hajdarbegova žena Fatima im po sluzi poruči dobrodošlicu i pozva ih da tu zakonače,ali oni odbiše,bojeći se da ne bi time uvrijedili odsutnog domaćina.Jedino što su željeli bilo je da se na snažnom vrelu umiju i osvježe…
Umihana,koja je stojeći iza majčinih leđa još iz daljine kroz prozor na kuli zapazila mladog i vrlo pristalog Ljubovića,požuri se da ispuni majčin nalog i snese za goste zlatom vezen peškir i biljurnu čašu.Lijepi momci ne prolaze svakog dana kroz Borije pa mladića,osjećajući kako joj srce od utbuđenja tuče,više strča niza strme stepenice s trećeg sprata u prizemlje nego da je krenula hodom koji bi više pristajao dostojanstvu njezina doma.Je li stigla prebrzo?Služavke Cvijete,kojoj je morala dati te predmete,nije bilo u predvorju.Izvana se začu neki šum.Misleći da Cvijeta stoji pred vratima,Umihana odškrinu tešku kapiju i provukavši ruku s peškirom,ispruži je s riječima:“Gdje si ti…“
Prekinula se usred riječi kad umjesto Cvijetina začu muški glas:“Tu sam,gdje bi bio,ako ne ondje gdje ima lijepih djevojaka!“
Iako se neudane djevojke nisu „krile“ pred nepoznatim muškarcima,nego samo udane žene,ipak nije bilo pristojno da mlada cura-izlazi sama pred mladića.
Sva zajapurena,borila se sa sobom da se okrene i strelovito pobjegne uza stepenice,ali se onda svlada i odluči prihvatiti razgovor.Pa,zaboga,ona je u svom i na svom!
„Mislila sam da je Cvijeta tu…“i umjesto objašnjenja pokaza na peškir i čašu.Ali Ljubović nije obraćao pažnju na ono što je pokazivala,nego je netremice gledao u to lijepo,rumeno lice što su ga uokvirivale dvije duge,guste crne pletenice koje su poput zmija bježale na bujne grudi što su se nazirale kroz tanku ljetnu bluzu.
Osjetila je kako je guta pogledom,kako joj upija sliku kao da je želi ponijeti sa sobom,pa se opet osu grimizom srama i nelagodnosti.Kao kroz maglu dopirao je njegov glas,ali je poslije bila na živoj muci da odgonetne što su zapravo njih dvoje tada pričali,dok ih nije prekinuo oštar poziv njezine majke:
–Umihana!Dolazi odmah gore!
Naglo se okrenula,ali je u tom času ipak jasno čula mladićeve riječi:
—Doći ću opet!Mogu li?
Klimnula je glavom i ustrčala uza stepenice.
Bilo je to doba prepuno ukočenih ceremonijala,doba kad su drevni običaji gospodarili ljudima,stavljali im umjetne spone i zapreke,sprečavali da iskreno i izravno progovore,kad se moralo kriti i sputavati osjećaje.I Ljubovića bi stid zamoliti dajidžu da se predomisle i ipak konače ovdje,gdje ih tako gostoljubivo pozivaju,nego se pokori njegovu pozivu i krenu da uzjaha konja.
Na odlasku on se naglo okrenu da još jedanput vidi kulu Čengića.Kroz prozorčić,ne veći od puškarnice,nešto se zabjelasa.Preplavi ga osjećaj sreće kad spozna da to Umihana njemu domahuje i šalje mu svoje pozdrave i želje za sretan put…
Vrativši se kući u Odžak,nedaleko od Nevesinja,Alibeg Ljubović nije imao ni trenutka mira.Srce ga je vuklo u Borije,žudnja za Umihanom ispunjavala mu je grudi.I evo ga već dva dana kasnije kako u cik zore zajahuje svoga dorata i u pratnji sluge i pouzdanika Marijana kreće put Borija.Majci,vječno uplašenoj za život i zdravlje svoga jedinca,nije ni riječ zucnuo o svojoj ljubavi prema Umihani,bojeći se da bi ga ona mogla odvraćati od putovanja.Ne zbog opasnog puta,nego zato što se Ljubovići i Čengići od davnina ne trpe,što postoje neki stari sukobi i sporovi.
Najkraći put vodio ih je preko Morina,visoravni na kojih hiljadu metara nadmorske visine.Ljubović će potom još tri puta gaziti preko Morina i ne sluteći kakvu će sudbonosnu ulogu odigrati taj negostoljubivi kraj u njegovu životu.
MORINE-dobar pješak može ih prijeći za četiri sata.Ali da je zima,onda kuku lele!Zimi se ide po 24 sata preko Morina.Kažu da su se ove Morine prije zvale Dobrine,ali kad je nekoj majci na tom terenu zaglavio jedini sin,ona je zakukala:“Kakve su to Dobrine!To su,bogme,Morine!Inače su Morine prostran predjel nalik na veliko polje,ama je taj prostor prepun jama,vrtača,udolina i jednolikih brežuljčića,da u putu nema markantnije oznake prema kojoj bi se čovjek mogao ravnati.Sav je taj prostor ljeti obrastao travom i bezvodom…Zimi na Morinama može pasti toliki snijeg da se iz njega ne vide telegrafski stupovi,a ljudi s krpljama na nogama ili turisti na skijama prelaze preko telegrafskih žica kao preko kanafe na putu…Idući putem kroz Morine,tri mjesta upadaju u oči,i to:ukopano groblje,djevojačko groblje i svatovsko groblje.Ta su groblja označena velikim kamenjima,stećcima.
Još je dakle nekoliko puta Ljubović odlazio k svojoj ljubljenoj,a sastajali bi se-on s jedne,a ona s druge strane prizemnog prostora s debelim željeznim rešetkama,na tzv.demirli pendžeru.Uzajamna osjećanja dvoje mladih bila su sve jača i vrelija,zaljubljenost,pojačana nemogućnošću bila kakva tjelesna dodira,pa često i samoga gledanja-ona je stajala u neosvijetljenoj sobi,a njega je krila gusta pomrčina bez mjesečine-sva se slila u bezbrojne riječi,a muziku njihovih glasova,dok je svako lovio tonove i akcente u glasu onoga drugoga.Tako je neke večeri,posljednje njihove sretne i bezbrižne večeri,Alibeg poklonio Umi prsten,koji je ona jedvice prihvatila,bojeći se učiniti bilo što bez majčina,a pogotovo očina pristanka i privole.Istina,majci je pričala o svojem ašikovanju s Alibegom,ali se ova,iako pristajući uz kćerinu ljubav,unaprijed bojala što će joj muž reći kad se vrati s duga puta.
Manje ju je zabrinjavala davnašnja,već gotovo zaboravljena međuljudska netrpeljivost dviju obitelji,a više nagovještaj što joj ga je Hajdarbeg naznačio u svojem pismu:“Uskoro ću kući,a onda ću vas obadvije obradovati lijepim novostima,osobito Umihanu.Ali o tome više kad se budemo vidjeli…“
Fatima je sva protrnula čitajući te retke,naslućujući da je otac možda već odredio sudbinu svoje jedinice…