HASAN KIKIĆ:ALIJA ĐULIJA VIŠE NE PJEVA

kofer

Istom mu je dvanaest godina,a završio je.Više ne pjeva.Ne može više da pjeva.Glas mu je ohrapavio.Alija je onda napustio i osnovnu školu i „otišao u svijet“.

A pjevao je taj Alija,zvani Đulija,rodom iz Mostara,na radiju je pjevao naše čuvene sevdalinke.Alija je pjevao,a ljudi su slušali,pjevao je Đulija i pjevajući sanjao kako će svršiti nekakve velike škole i postati slavan pjevač,a postao je hamal.

Gladan čovjek sanja u snu velik komad kruha i slatko ga obznanjuje,a kad se probudi,crijeva ga bole.

Gospodskom djetetu već  u četvrtoj godini kupe klavir i nabave učitelja iz pjevanja,a kome je otac hamal,taj danas nikako ne može postati slavan pjevač.Taj ne može naučiti čestito ni čitati ni računati.Pleti kotac kao što ti ga je pleo i otac.

Kad desetogodišnji hamalski sin pjeva na radiju sevdalinke,onda on nije nikakvo čudo od djeteta,a kad učitelj muzike uspije da gospodsku kćerkicu za godinu dana nauči svirati tri dur-skale na klavijaturi,onda je to gospodsko dijete lumen i biće barem nekakav operski dirigent u svojoj dvadesetoj godini.

Slika prilika.

Alija Đulija je divno pjevao,Alija je divno sanjao i Alija je postao hamal i dobio sušicu.Sad Alija ne pjeva i ne sanja.Njemu je istom dvanaest godina a završio je svoju pjesmu,završio je svoj divni san,bez djetinjstva.Sjetite se da on možda baš ovaj čas dok vi čitate o njemu,trči za nekim gospodinom i moli ga da mu ponese kofer za pola dinara.

—Samo pola dinara,gospodine!

—Kroz cio grad za pola dinara,gospodine!

Izvor:Hasan Kikić-Izabrana djela(SA 1969).

922 Posjeta 1 Posjeta danas