MIRSAD MIRZA SINANOVIĆ:ŠEHID

sehid

Na noć prije nego što mi je sin otiš*o u vojnu,osjećam da mi hoda po kuhinji,a ja ležim.To sam ga sanjala.
I kad su došli da mi kažu da je nest*o,ja sam ga opet sanjala.Osjetim njegove hladne noge,leži…I sad ga sanjam,ali k*o da leži u drugoj sobi.Dođe nana I ja joj kažem:
–Doš*o nam Armin s onoga svijeta.-Ona šuti.
Provirim u tu drugu sobu,a on sjedi.Kažem mu:
–Mama ti je bratu javila da si ti pogin*o.Ja slagala.Vidi,ti nama doš*o.-On se samo smije.
Tu noć probudila sam se pred sam sabah.Sanjala sam da je Armin doš*o s vojskom.I meni kaže:
–Ustani majko,da klanjamo sabah.-Pitam ga gdje je,a on mi opet kaže:
–Ustani majko,proći će sabah.
Tada se I probudih.sabahsko vrijeme samo što nije prošlo.Pitam ga:
–Hajde ti nama kaži kako je na onome svijetu?jesi li u dženetu?
On se samo smije.
–Pa,ko ti je,sine,otvorio vrata,kako sin am doš*o?
Kaže:
–Majko,vrata mi je otvorio Božiji Poslanik.On svim šehidima otvara vrata.
Onda ga pitam:
–A ko te ubi,sine?Šuti.
Istom,dođe mi,opet ,majka.
Sad će,mislim se,on nestati,kudli ona dođe?
Nije nest*o.Još sjedi.Rumen.Ne priča.Samo ja,a on se meni smije.
Jas am njega I tu noć sanjala.
Kada sam ustala,komšije mi kažu:
–U tebe je svu noć gorjelo svjetlo u sobama.Tako ti je gorjelo da ti se vidjela sva kuća.
Neću d aim kažem das am sanjala Armina.Ali mi kćer pred svima kaza:
–Majko,da znaš koga sam sanjala?
Koga?
–Svu noć sam brata sanjala.Sveme žulj*o njegov lakat.Lež*o je među nama.Išli smo Hatidži,kad mi Armin kaza:”Neću Hatidži,ja sam se zamorio,pa bi iš*o u mezar.Hajde I ti sa mnome da vidiš gdje ja odoh.”mene,majko,bilo strah pa se probudila.
K*o jučer ono bilo.Ušli u gasulhanu,a s vrata nam zapuhn*o lijep zrak.A kad ga otkriše,još jači miris osjetismo.Iz rane na glavi tekla krv.A tijelo?Subhanallah!?K*o da nije od mejta.Harun ga onakvog sve miluje:
Ja Rabbi,Ja Rabi!Ukabuli mi dovu da I ja idem za njim.Njegovi jarani donijeli mi dovu da I ja idem za njim.Njegovi jarani donijeli mi teku u koju je pisao šta je radio prije negoli će preseliti.Na kraju piše:Babo,ne tuguj što sam pogin*o.Ja nisam pogin*o,ja sam se samo preselio na bolje mjesto.Majko,ne žalosti se,već se zahvaljuj Allahu,dželešanuhu,jer nam On kroji sudbinu.On nas nagrađuje džennetom I kažnjava džehennemom.Zahvaljujte Allahu što mi je podario čast da poginem u Njegovo ime.Majko,ti znaš da šehid ima pravo da u džennet uvede 70 osoba.Samo mi halalite.
Sanjala sam ga I nekoliko dana nakon dženaze.Pitam ga:
–Otkud ti,sine?A on se smije I kaže:
–Mi možemo doći kad god hoćemo.
Pitam ga,opet:
–Ko ti je, sine,otvorio vrata?
–Poslanik-odgovori on meni.
–Sine,kako ti je na onome,drugom svijetu?
On se,kao u svakom mome snu,samo smije.Opet ne govori ništa.
Ja ga sve ispitujem,a znam da je preselio.U snu mu stalno vidim bose noge.
Subhanallah?I danas osjećam hladnoću s njegovih tabana…Jednom,ja sjedim,a on me pita:
–Učiš li ti majko za ahiret?Ako meni šta bude,nemojte mi za tijelom žaliti.Tijelo truhne,ono je zemlja I ide zemlji,a duša živi na ahiretu.
Izvor:Mirza Sinanović:Male priče o velikim ljudima(SA 2014.)

1366 Posjeta 1 Posjeta danas