ENVER DERVIŠBEGOVIĆ: VODA I VODE

keminjaran

Voda je, bez sumnje, nasušna potreba svakog živog bića odnosno cjelokupnog čovječanstva i nije čudno što je izgrađen kult prema ovoj božijoj blagodati. Napisane su, naime,čitave knjige, sijaset pjesama, eseja, naučnih radova i rasprava i svako se prema vodi i njenim ljepotama: energetskim, ekološkim i svekolikim mogućnostima odnosio sa dubokim poštovanjem. Zato ne iznenađuje činjenica da je voda najintenzivnije spominjana riječ u Kur’anu. “Od vode smo stvorili sve živo “ – kaže se se u Knjizi. Uostalom, sam čovjek je stvoren od vodene kapljice, koja može biti u raznim agregatnim stanjima: para, kiša, rijeka, more, rosa, led…

I naši bosanski muslimani, u vrijeme Tursko-Osmanske uprave u Bosanskom pašaluku – ejaletu imali su izuzetno poštovanje prema ovom dunjalučkom daru. Smatrano je da je veći sevab sagraditi česmu nego džamiju.O tom odnosu naših starih prema vodi i gradnji česmi,šadrvana i sebilja u Sarajevu, prije stotinu pa i više godina, obrađuje ova tema.

Vjersko tretiranje vode

U Kur’anu stoji da kiša ne pada, nego je Bog sa neba s p u š t a. Naša islamska Knjiga morske vode povezuje sa mastilom i nevjerovatnim prijedlogom za razmišljanje: Kada bi sva mora bila mastilo, a svo drveće pisaljke i da se ispišu sve Riječi Božije “usahla bi mora prije negoli bi ponestalo riječi Božijih”1 . Zato nije čudno što Ibn – Arabi, mistik iz sedmog islamskog stoljeća, tvrdi da je

Kur’an more bez oblaka.

Još malo o islamskom poimanju vode kao božijeg dara. Morske su vode opisane kao “donje vode”, prostrane, ispunjene tmušnim dubinama i katovima neprozirja, što je ujedno i čežnjiv zov za beskrajem, za divljinom , za putovanjem u vječni svijet i smiraj. Nigdje nije rječitija tišina od one u prizoru naslanjanja plavetnih neba na plavetnilo okeana. Jedan arapski pjesnik mirno more naziva “zamkom tišine.”

U sufijskoj književnosti je često istican motiv vode i njene čistoće. Voda je, naime, u islamskom kredu uvedena u kult obredne ravni, jer priroda posredstvom vode ulazi u svakodnevni život čovjeka, u njegovu higijenu tijela i stvaranja , odnosno, čovjek na taj način zakoračuje u prirodu. Voda je u islamu imala kultno mjesto “daje Božije Prijestolje na vodi.”2 U Kur’anu se , naime, za rijeke veli da teku bez prestanka. I u samom raju (dženetu) rijeke teku odmah ispod ustava. Islamski mistici ističu da se sve Bogu vraća, tako da ni voda ne odlazi i ne otječe nego rijeke teku svome Izvoru, a ne svome ušću. Pored toga rijeke su pokretni dijelovi kopna, a valovi su pokretni dijelovi mora.

Pjesnik Džemaludin Rumi u kretanju vode i valova čitao je opomenu:

“ O ti,koji si usnio

u čunu tjelesnosti svoje,

vodu si već vidio,

sad gledaj vodu vode”.

Islamski mistici nalaze spone u Kur’anu između vode i Božijih milosti. Jedan od njih veli:”Kada se umivamo tada lica svoja ne čistimo vodom, već beskrajnim valovima Božije milosti, koje nam danonočno pritiću.

Oblaci su u Knjizi dvostruki znak: njihovo kretanje nebeskim svodom, znak je prolaznosti ovozemaljskog života i oni su samo vidljive “gornje vode”. Voda, zapravo, u obličju oblaka pokazuje svoju čežnju za duhovnim stanjima i usponima. Gledanje silnih oblaka i neba disciplinira prekomjerne želje. “Gledanje u zelenilo, liječi i oplemenjuje vid”, veli Gazali.

Kur’anske riječi gotovo zaklinju čovjeka, da puhanje nevidljivih vjetrova nosi vidljive oblake iz kojih će nastati kiša – odnosno voda. A zatim voda – bezbojna, bezukusna, pomaže prirodi da podari čovjeku mnogostruko miomirisno cvijeće i raznoliko bilje. Samo voda nema boju, ali boju stvara. Nema okusa, ali okus stvara. Nema mirisa, ali miris stvara. Zato je voda u islamskoj arhitekturi korištena veoma često kao simbol Božije jedinosti, tevhida.

Islamski mistici ali i glosisti smatraju “da se voda zahvalila Bogu da od nje ljudi ne mogu graditi kipove i idole”3., odnosno voda se ne može na taj način oblikovati . I zbog toga se u Kur’anu veli da mogu gorjeti ljudi, drvo, kamen, ali v o d a – nikada. Voda vatru tine.

Tretman vode kroz historiju

Svim živim bićima voda je neophodna tako da su i prva ljudska naselja obično građena na vodi ili u njenoj neposrednoj blizini (sojenice, utvrde, kasnije gradovi). Još u starom vijeku ljudi su na vodama gradili česme, banje, mnogo kasnijre vodovode, hamame, hanove i druge objekte koje je pokretala ili oplemenjivala v o d a.

Ljudi, odnosno pračovjek se prvo kupao u prirodi, u rijekama ili moru, a tražeći udobniji ambijent, počeo je graditi zatvorene prostorije: banje, terme, hamame. Koliko se zasad zna, prve banje su arheolozi pronašli na grčkom otoku Kritu (Kreti). Tačno prije stotinu godina (1904) znameniti Artur Evans otkrio je ostatke monumentalne palate kralja Atreja, a u njoj banju, vodovodne cijevi ali i prostoriju gdje su kralj i kraljica išli pješke(zahod). Nije na odmet pomenuti da kritska kultura datira još u drugom mileniju stare ere odnosno čak četiri hiljade godina od sadašnjosti.

Kupanje kod Spartanaca je bilo sastavni dio odgoja mladih i oni su se isključivo kupali u prirodi, dok su Atinjani svoje banje gradili kao dodatak vježbalištima, a to su obično bile prostorije za hrvanje.Običaj kupanja kod starih Grka usvojili su Rimljani, ali su kod njih vješbališta obično bila dodatak banjama i termama.Malo je poznato da je naziv “terme” grčkog porijekla, ali su ga Rimljani prisvojili, a takve objekte do savršenstva doveli. Ali, terme odnosno banje nisu gdrađene samo u gradu Rimu, u kojem je bilo čak 850 ovih kućnih i javnih objekata, nego i u mnogim dijelovima ogromnog Rimskog Carstva. U našoj romaniziranoj Bosni, rimske terme su bile sagrađene u rimskoj Domaviji kraj Srebrenice, Daorson kod Stoca, u Donjem Šeheru kod Banja Luke i u području današnje Ilidže koju su Rimljani nazvali AQUA S. Stari su Rimljani noge i ruke prali svaki dan, a kupali se sedmično. Robovi su se kupali samo na svete praznike. Kada je sagrađeno više javnih banja, kupalo se i po nekoliko

puta na dan. Pristojba za kupanje je bila nešto veča za žene nego za muškarce, dok su se besplatno kupala djeca. Javne banje u starom Rimu bile su centar života i uživanja, a naročito posljednjih stoljeća Carstva, o čemu je živopisne zapise ostavio i filozof Seneka.

Padom Rimskog Carstva nestalo je i njihovih banja ali je obnova počela u vrijeme franačkog cara Karla Velikog. Ali, kroz čitav srednji vijek odnosno sve do 19. stoljeća , ova ustanova je bila zanemarena u kršćanskoj Evropi. Crkva i njeni službenici pa tako i vjernici nisu voljeli pranje i kupanje. Neki redovnici čak nisu smjeli prati svoje tijelo , ali ni največi crkveni i svjetovni dostojanstvenici nisu se često kupali.

Poznato je da se nisu prali ni kupali Mikelanđelo, Ljudevit XIV, francuski kralj Anri IV, švedska kraljica Kristina, iako je često bila u društvu sa najvećim učenjacima 17. stoljeća.

Ipak, bilo je srednjovjekovnih vladara kojima je čistota tijela bila slaba strana. Tako su poljski kralj Sigmund II kupao sedmično, kao i Ljudevit II, ugarsko-hrvatski kralj.

Međutim, još u staroarapska vremena voda je imala značajnu ulogu u svakodnevnom životu, što nije čudno jer su izvori u pustinjama bili rijetki čak i u oazama. Složeniji sistemi za sabiranje i čuvanje vode bila su kupatila. Još u vrijeme dinastije Umejada bio je bazen za plivanje i sabiranje tople i hladne vode. Krajem VIII stoljeća bio je sagrađen rezervoar u Palestini, a kasnije u Siriji, Iranu i Iraku. Takvih bazena odnosno rezervoara sa česmamai sebiljima bilo je i u drugim islamskim gradovima, naročito u Egiptu. Gradeći takve objekte vakifi su željeli ispuniti Poslanikov nalog : “Obavljajte vaše obredno čišćenje pred vratima vaših džamija”.

Ostalo je zapisano “da se sultan Džem , dok je boravio na otoku Rodosu kupao svakodnevno u toploj i hladnoj vodi, kao i u moru”.4

Najugledniji vladari 18. stoljeća također se nisu često prali ili kupali. U njihovim dvorovima nije bilo banja ili posuda za umivanje. Obično su se tadašnji vladari puderisali , a žene neugodni znoj neutralisale šminkanjem i mirisima. Naime, sve banje koje su postojale od vremena Karla Velikog u kršćanskoj Evropi, zatvorene su početkom 16. stoljeća. Još u 17. stoljeću bilo je ljekara koji su govorili o štetnom djelovanju dnevnog umivanja.

Međutim, u dijelu Evrope kojim su gospodarili islamski odnosno Osmanski sultani, postojali su hamami što naročito vrijedi za zemlje Balkana. Slično je bilo i u arapskoj Španiji. Ali, kada su od 16. stoljeća protjerani sa Pirinejskog

poluotoka, rušeni su sa drugim islamskim spomenicima i hamami. Ostalo je zapisano da su inkvizitori izvodili ljude na sud, “ako su sumnjali da se kupaju”.5

Odlaskom Osmanlija iz Hrvatske i Ugarske nestalo je i hamama i u ovim krajevima Evrope.

Kršćanska Evropa je, znači, imala potpuno suprotan odnos prema vodi i njenoj upotrebi za higijenske potrebe tijela ili prostorijama u kojima se živi, nego što su to činili muslimani. Nije na odmet notirati i komentar engleskog orijentaliste Arnolda Thomasa, koji je početkom prošlog stoljeća boravio u Sarajevu i tom prilikom naš neumorni historičar Hamdija Kreševljaković, zapisao je njegove riječi: “Dok se na Istoku ljudi kupaju preko hiljadu u više godina , mi smo u Engleskoj prva generacija koja se redovno kupa: naši su se očevi samo ponekad kupali, ali su se redovno prali samo naši djedovi koji su služili na Orijentu”.

Odnos prema vodi u Bosanskom pašaluku-ejaletu

Od raspada Rimskog Carstva , u petom stpljeću nove ere, pa do dolaska Turaka-Osmanlija, znači kroz čitav srednji vijek, na teritoriji Bosne i Hercegovine nije bilo ni jedne banje, jer se pouzdano ne zna kako su se prema vodi, higijeni tijela i prostorija, odnosili dobri Bošnjani odnosno heretici-bogumili.

Ali, već u prvim godinama nakon zauzimanja Bosanskog Kraljevstva, Osmanlije su podigli tri hamama, dva u Sarajevu i jedan u Visokom. Iako je često imao običaj pretjerivati i nerealno zapisivati, Evlija Čelebi tvrdi da je u sedmoj deceniji 17. stoljeća, bilo čak 3o hamama. Medjutim, Kreševljaković tvrdi da veliki putopisac tada nije proputovao sav bosanski ejalet i pominje 42 mjesta u kojima je ukupno bilo 56 hamama.

Treba istači da su naše hamamae isključivo podizali dobrotvori, obično iz vjerskih ili humanitarnih razloga, kako se to vidi iz njihovih vakufnama.U svakom hamamu bila je veća avlija gdje suseskladipštilamn drva i unaroduje ostalaizreka “Hamamdžijo,valja imat drva, kahvedžijo valja imat kahve, pa došao ko ne došao…”

U hamamima suse upotrebljavala i kozmetička sredstva, posebno su to činile žene i ovi preparati često su pominjani i opjevani u narodnim pjesmama.

Interesantno je da je narod vjerovao da je hamam stjecište džina i šejtana, od prvog mraka pado sabah i da zato noću ne treba ići u hamam.Nije bio običaj dugo se zadržavati u hamamu, da se može lahko umrijeti, jer se tu sapire prljavštinatijela. Zbog te prrljavštine pranje hamama se smatralo najvećim poniženjem za ženski svijet.

Vodovodi u starom Sarajevu

Turci- Osmanlije su donijeli islam u naše krajeve, ali su nas naučili graditi i vodovode.

Vodovodi i česme si gradjeni po gradovima, selima ili na putevima. Rijetka je bila džamija koja nije imama vodu ili barem česmu jer je voda bila potrebna za svakodnevno obavljanje namaza. Bilo je nepisano pravilo da je haram vodu mjeriti ili prodavati i postojala je izreka : Sevab je gladna nahraniti i žedna napojiti vodom”.

Kao i hamami, vodovodi i česne su takodje bili djela odnosno hajrati bogatijih ljudi.Voda bi se od izvora obično vodila do džamije i nekada su vodovodi bili dugački po nekoliko kilometara. Duž vodovoda su građene javne česme, ali su bogatiji ljudi vodovode gradili sve do svojih kuća.

Prvi sarajevski vodovod sagrađane je davne l461. godine, a ranije su vodovode imali Krakov (1286.) Poznanj, Gdansk, Prag, možda i zato jer se ovim poslom bavio astronom Nikola Kpoernik. Dugo vremena nakon Sarajeva vodovode su dobili London (1609.)Pariz odnosno dvorac Versaj (1682.) Marsej i Madrid u 18.stoljaću, Beč 1839, Moskva i Zagreb 1878. Ljubljana 1890.godine.

U vrijeme turske uprave, u Sarajevu je bilo čak 68 vodovoda sa 156 javnih česmi i oko 55 kilometara cijevi. Na lijevoj obali Miljacke bilo je 32 a na desnoj 36 vodovoda. Cijevi su u početkubili od drvata, pečene gline i u Borku je radila fabrika za izradu ćunkova od prečene gline.U austrougarskom periodu to je radila ciglana “August Braun”.Ćunkovi su spajani specijalnim ljepilom, od pamuka i kreća, izmiješan uljem, a zvao se lućum.

Istaknuto je da je u Sarajevu bilo više desetina vodovoda u vrijeme osmanlijske uprave,ali, prvi je sagradio osnivač grada Isabeg Ishaković 1461.godine i vjerovatno je to bio prvi u Evropi i funkcionisao je punih 420 godina.Voda toga vodovoda dovedena je drvenim ćunkovima iz vrela u Pastrmi,podno Bistrika. Vodovod je išao do današnje Careve džamije, Isabegova hamama i do dvorca S A R A Y A koji se takođe nalazio podno Bistrika, za Beglukom.Suvišno je isticati da je po tom s a r a y u naš grad dobio ime. Isabegov vodovod su 1887. godine razvalile i uništile nabujale vode Miljacke.

Česme u starom Sarajevu

Česma je perzijska riječ, a najstariji pomen o sarajevskim česmama potiče od fransuskih putopisaca sa početka 17. stoljeća, kada je u Sarajevu bilo stotinu džamija a nešto više javnih česmi. Česme su obično građene uz džamije, pekare ili u prometnom dijelu sokaka, najčešće sa kamenim koritima, ali i od borova drveta. Krov na česmi je obično bio ravan ili na “samar”. Uz česme su često građene i klupe, za predah prolaznika. Na nekim česmama, zidanim tesanikom, na prednjim stranama su bili uklesani tzv. slijepi mihrabi sa natpisima. Takve česme su se nazivale mihrab česma.

Natpisi (tarihi) su obično uklesani na arapskom jeziku, najčešće u stihu (godina gradnje, dobročinitelj). Tarihe su radili kaligrafi ili klesari, a natpis na česmi na Alifakovcu, glasi:

Prvi među kadijama Jahja efendija

A u ime Boga dao je ovom vodom žednog napojiti

Ovaj hajrat je u ime Allaha podigao

Ovaj veliki čovjek i za dušu svoga sina

Sevab pokloni…6

Interesantan je nastanak sada renovirane česme u ulici Logavina. Kada se vratio sa hadža, bogatiji Sarajlija upita ženu, da li želi skupocijenu feredžu ili nešto drugo da joj kupi, ali ona bez premišljanja reče:”Za te pare hoću česmu, odmah uz džamiju “. Čovjek ispuni ženinu želju i sagradi česmu koja dobi ime “Feredžuša”. Nimalo čudno, jer je veći sevab u to vrijeme bio sagraditi česmu nego džamiju.

Još jedna legenda vezana je za sarajevske vode. Iako su one bile hladne, ukusne i kvalitetne, dugo je vladalo uvjerenje da postoje “muške” i “ženske” vode. Neki statističari su željeli dokazati da su vode sa Hrida i Sedernika “muške” jer se u tim mahalama rađa više muške djece. Kratku priču o starim sarajevskim česmama završimo kronogramoma na česmi u Carevoj džamiji:

Uzmi i napij se vode sa ove česme

Koja je poput kevsera7

Šadrvani i sebilji

Šadrvani su služili istoj svrsi kao i česme, a obično su građeni kao ukrasi džamije, medrese, tekije, hamama, dok su sebilji bili na trgovima, sokacima, ali sa istom svrhom kao česma ili šadrvan.

Šadrvan je perzijska riječ, a znači “veselo teče voda” i čine ga vodoskok i bazen. Obično je jedan, ali može biti i više bazena. Na svakoj stranici velikog bazena je po jedna česma. U malih šadrvana bazeni su okruglog oblika i na stupu. Pred svakom česmom šadrvana je kamen kubnog oblika, da bi se lakše uzeo abdest. Iako je domovina šadrvana Perzija, najljepši je sagrađen davne 1377. u Španiji, u Alhambri.

U prvom sarajevskom hamamu – Isabegovom, bila su dva lijepa šadrvana, ali ih je Eugen Savojski barbarski porušio za Sarajevo katasrofalne 1697. godine. I u Gazi Husrev begovom hamamu su također bila dva šadrvana, ali je prvi stradao u požaru 1879. a drugi porušen 1917. godine kada je hamam i zatvoren.

Sarajevo trenutno ima jedan monumentalniji šadrvan, u avliji Begove džamije, sagrađen po ugledu na šadrvan u turskom gradu Bursi. Nacrt za kube ovog šadrvana napravio je Salih ef. Muvekit. Šadrvan je građen od mermera sa otoka Brača.

Sebilj (sebil) je arapska riječ a u slobodnijem prevodu znači – kuća kraj puta za vodu. Na prozorima sebilja uvijek su stajale čaše ili tasovi puni vode. Sebiljđija je prazne čaše dosipao, ali je vodu i raznosio po ulicama, besplatno je dijeleći prolaznicima. Ugledne Sarajlije za turskog vakta (Husrev – paša, Murad-paša, Isa-beg i dr.) podizali su također sebilje koji su uglavnom stradali u pohodu princa – palikuće 1697. godine.

Sada, nažalost, u Sarajevu postoji samo jedan sebilj, na baščaršijskom trgu. Prvobitno je sagrađen 1753. godine i bio je desetak metara niže od današnjeg, troškom bosanskog vezira Mehmed-paše Kukavice. Voda je u sebilj bila dovedena iz Husrevbegovog vodovoda. Taj sebilj je bio porušen 1891. godine, ali je na istom mjestu sagrađen novi, a 1913. godine “prenesen” na današnje mjesto. Na starom sebilju je bio kronogram koji, nažalost, nije očuvan, mada je tada postojao Zemaljski muzej i već osnovan Balkanološki institut.

Sebilju je domovina Arabija, ali su ovakve objekte prihvatili i Turci – Osmanlije i donijeli na Balkan i naše krajeve. Nekoliko lijepih sebilja bilo je i u Mostaru, Foči, Jajcu i Banja Luci, a sada se mogu vidjeti u Kairu, Istanbulu, Rijadu, Bagdadu.

Zaključak

Voda, kao Božiji dar, zauzima kultno mjesto u vjerskom ali i svakodnevnom životu muslimana. Hadžije iz svetog vrela u Meki – Zemzema, piju vodu za zdravlje i nose je svojim kućama, uvjereni da će bolesni ozdraviti. Postoji i adet da hadžije, prije nego napuste Meku, svoju odjeću natope u vode i insistiraju da ih sahrane baš u toj odjeći.8

Voda je kod muslimanskog svijeta bila značajna ne samo u održavanju obredne čistoće nego u održavanju čistoće tijela, doma, okoliša odnosno radi postizanja čistoće i higijene koju kao vrijednost preferira islam. Takav značaj vode u sistemu vrijednosti islama, kao i podsticanje svega onog što je ljepota za ljudsko oko, bili su udružene vrijednosti koje su kroz istoriju islamske kulture stvorile lijepe objekte na vodi i u našoj Bosni i Hercegovini.

LITERATURA:

Enes Karić ESEJI OD BOSNE, Sarajevo 1999.

Nerkez Smajlović ISLAMSKI LEKSIKON Sarajevo, 1990.

Muhamed Mujezinović: ISLAMSKA EPIGRAFIKA U BIH, Sarajevo 1974.

Hamdija Kreševljaković: IZABRANA DJELA III , Sarajevo 1991

1600 Posjeta 1 Posjeta danas