Esad Boškailo, BHAAAS-a: Nikad nismo napustili domovinu

Boskailo

“Naš cilj je promocija intelektualnih ideja i razmjena znanja između dijaspore, Bosne i Hercegovine te regije. Brišemo neprirodne granice jer smo normalni ljudi, stoga svojim radom i zalaganjem vraćamo dug humanizmu i domovini. Pomažemo domovini, pomažemo univerzumu kojeg je i Bosna i Hercegovina dio”

Od 22. do 26. aprila ove godine u Brčkom su upriličeni “Sedmi dani BHAAAS-a”. To je bio povod za razgovor s dr. Esadom Boškailom, aktuelnim predsjednikom BHAAAS-a. U ugodnom ambijentu razgovarali smo o životu Bosanaca i Hercegovaca u Americi, o njihovom viđenju Bosne koju nikad nisu napustili, o čovjekovoj potrebi za lijepim i ugodnim, ali i o djelovanju Akademije, njenim ciljevima i samostalnosti, o sistemu edukacije u Bosni i Hercegovini i neophodnosti uvođenja PISA-testa.

NV: U Americi živite već 21 godinu. Percepcija se sigurno mijenjala tokom vremena, kako sad doživljavate Ameriku? Kako tamo sad žive Bosanci i Hercegovci?

Život je proces. Da bih odgovorio na to pitanje, moram spomenuti našu prijašnju situaciju. Dolaskom u Ameriku, donijeli smo i breme ratnih trauma, koje su bile različitog intenziteta za svakog od nas. Najveća trauma je sigurno bila zbog gubitka, svi smo bili na gubitku jer smo izgubili domovinu. Izgubili smo državu – protjerani smo iz nje, izgubili smo svoje mjesto tu. Izgubili smo jezik – većina nas nije govorila engleski; izgubili smo zanimanje – nismo mogli raditi svoje poslove. Izgubili smo ulogu u porodici i društvu, raju, čaršiju, kafiće u kojima smo se sastajali, naša druženja. Izgubili smo sve što smo gradili cijeli život, pa je naš dolazak u Ameriku bio obilježen tim gubitkom. Međutim, imali smo svoje živote i većina nas je imala neobično jaku motivaciju da uspije u Americi, koja je uzrokovana tim velikim i brojnim gubicima, ali i onim bosanskim inadom. Neću da govorim o ratu i logorima. Dugo sam bio u logorima liječeći civile i vojnike, odvojen od porodice. Suprugu i dvoje djece konačno sam sreo u Čikagu. Odmah sam počeo učiti jezik, a ti prvi dani su slični kod svakog. Većina naših ljudi i porodica u Americi danas ima ekonomski stabilan život. Ne mislim tu samo na plaće, živimo u sistemu u kojem sve funkcionira. U šali sam rekao: “Dolazim iz države koja se sastoji od pedeset država, a ima jednog predsjednika. Sletio sam u jednu državu koja ima tri predsjednika.” Odmah vidite razliku. Prosječan Bosanac i Hercegovac u Americi živi solidno, živi fino.

NV: Kako Vam Bosna i Hercegovina izgleda sad, nakon dvije decenije?

Važno mi je da kažem nešto o svom opažanju. Kad dođem ovdje, prijatelji mi često kažu: “Ne znaš ti situaciju ovdje, ne možeš procjenjivati.” Kažem im: “Ja se ne slažem. U Bosni sam živio 35, a u Americi 21 godinu. Imam pravo da kažem.” Kad dođem, vidim klasični naučni fenomen, činjenicu koja se zove “learned helplessness”, naučena bespomoćnost. Cijelo društvo pati od nje i svi kažu: “Ne možeš tu ništa promijenit`!” Nažalost, naučena bespomoćnost je uzrok depresije; ako ste je razvili morate imati i depresiju jer je ne možete izbjeći. Kad smo došli do dijagnoze, treba dati i rješenje. Rješenje je pisanje pozitivnih priča, govor o lijepim primjerima. Političare ne bih spominjao, ali i novinari su važna karika u komunikaciji s ljudima. Koristeći pat-scan naučnici su pratili metaboličke procese u mozgu poslije izloženosti pozitivnim i negativnim primjerima. Nakon izloženosti negativnim pričama, funkcija dijela mozga se doslovno smanjuje, dok nakon izloženosti pozitivnim životnim primjerima u mozgu se formiraju nove veze koje poboljšavaju raspoloženje čovjeka, što na kraju utječe i na kvalitet života. Psihički bolesnici u Americi, bez obzira na hronične bolesti, naprimjer dijabetes, kancer i slične, umiru mnogo ranije od ostalih bolesnika upravo zbog svog stanja. U našem društvu se mora govoriti o lijepim dešavanjima, a ne samo o negativnim aspektima naših života i okoline. To su teme o kojima se mora govoriti, ali ne u ovom omjeru. Negdje se mora početi, neko mora biti pionir i pisati o pozitivnim i korisnim pojavama. Možda Novo vrijeme može biti ta pokretačka sila.

NV: Kako je došlo do vašeg uvezivanja i osnivanja Akademije u Americi?

Bosanskohercegovačko-američku akademiju nauka i umjetnosti / Bosnian and Herzegovinian – American Academy of Arts and Science (BHAAAS) osnovali smo 2007. godine. Prije samog osnivanja, većina trenutno aktivnih ljudi u Akademiji individualno je radila s institucijama u Bosni i Hercegovini. Ja sam radio s kolegama na psihijatriji te s univerzitetskim profesorima širom BiH i regije. Druge kolege su sarađivale s kolegama iz branše: besplatno su operirali, donosili medicinsku opremu, organizirali edukaciju ljekara iz Bosne i Hercegovine u Americi, povezivali univerzitete u SAD-u s bosanskohercegovačkim. Dakle, već smo radili nešto slično, samo što smo se te 2007. godine uspjeli organizirati u nešto što se zove Akademija. Nakon što riješi egzistencijalne probleme, čovjek dođe do spoznaje da je vrijeme da nešto vrati društvu, da dug za uspjeh vrati na neki način. Mi biramo da naš dug vratimo Bosni i Hercegovini, zemlji iz koje smo potekli. Tako se javila ideja o povezivanju naučnika, umjetnika i profesionalaca u Americi i Kanadi s kolegama u domovini, a s ciljem poboljšanja života naših građana. Glavni princip na kojem počiva Akademija je humanizam, prenošenje ideja i razmjena iskustava te građenje mostova za povezivanje naučnika i umjetnika iz svijeta s maticom.

NV: OdrKad dođem, vidim klasični naučni fenomen, činjenicu koja se zove “learned helplessness”, naučena bespomoćnost. Cijelo društvo pati od nje i svi kažu: “Ne možeš tu ništa promijeniti!” Jedini način je da krenemo ispočetka, od našeg vremena i naših problema. Naše vrijeme su i vaše novine, možda ćete vi, pišući ove priče, biti pioniri, ali moramo krenuti s ljepšom stranom životažavate godišnje simpozije u Americi i u domovini. Čime se članovi Akademije još bave?

Održavamo godišnji sastanak u Americi. Usto, upravni odbor Akademije je velik, broji 17 članova i sastaje se mjesečno. Rad u okviru Akademije je podijeljen po sekcijama: tehnološka, medicinska, umjetnička sekcija i sekcija za društvene i humanističke nauke. Sekcije kontinuirano rade na izradi programa saradnje s partnerskim i prijateljskim institucijama. Naprimjer, tokom proteklih “Dana BHAAAS-a u Brčkom” većina učesnika je bila profesionalno angažirana u nekim institucijama, tako da se može reći da radimo pod okriljem Akademije, ali i individualno. Važno je napomenuti da smo održali sastanke s predstavnicima Sarajevo School of Science and Technology (SSST), dekanesom Medicinskog fakulteta u Sarajevu, zatim s predstavnicima Univerziteta u Tuzli i Osijeku te s mnogim individualnim kliničkim odjelima. Ostvarili smo profesionalnu saradnju s kolegama iz Zagreba, Novog Sada i Beograda. Već čujemo govorkanja da nas vezuju za neke institucije. Mi ne možemo zaustaviti te priče, ali mogu reći da ćemo svakom dobronamjernom pružiti ruku. Neovisni smo i slobodni i ta sloboda zaista nema cijenu. Akademija daje, a ništa ne traži. BHAAAS zna svoje puteve, znamo odakle dolazimo i kamo idemo. Ko god nam se želi pridružiti s pozitivnim idejama, tu smo.

NV: Akademija je pokrenula sekciju mladih naučnika. Šta je njen cilj i koliko je važno prepoznavati akademski potencijal?

Sekciju smo pokrenuli prije nekoliko godina. Ideja vodilja nam je bila da mlađe ljude koji su svoje obrazovanje stekli uglavnom u Americi uključimo u rad Akademije i povežemo s domovinom. Sekciju vode dr. Lejla Hadžikadić, specijalizirani hirurg za operacije kancera dojke, i dr. Nirvana Pištoljević, koja vodi jedan od najboljih centara za naučno zasnovan odgojno-obrazovni tretman autizma i ranu intervenciju “EDUS-Edukacija za sve” u Sarajevu. Konačan cilj je da mladi kadar preuzme djelovanje Akademije kad mi okončamo naučnu karijeru. Nastojimo ih uključiti što više, važno je da neko preuzme ove ideje. Naprimjer, Tea Temim je doktor nauka, istražuje neka dešavanja na Marsu, a učestvuje i u obnavljanju sarajevske opservatorije pod našim pokroviteljstvom. Inače, u životu mladog čovjeka nema ništa tužnije od toga da završi školu i nema posla jer ne može biti slobodan i samostalan, a želi osnovati porodicu. Kako da se zaposli ako stalno misli: “Ne mogu se zaposliti bez nečije pomoći.” To je zaista najtužnije.

NV: Ko je odgovoran?

Institucije, davno su to filozofi definirali. Postoje ljudi koji su lideri. Ako oni ne rade ispravno, njihovi sljedbenici će se naći u bespomoćnoj situaciji. No, vlast, vlada i institucije nisu sami u toj priči, svi smo djelimično odgovorni. Živimo u apsurdnom sistemu vrijednosti. Odnos u sistemu je poremećen, a za to ne možemo kriviti samo vlast. Moramo poći od sebe, sami to odobravamo svojim ponašanjem i ne radeći ništa da se to promijeni. Trebamo više slušati o ljudima koji ne primaju mito, koji zapošljavaju radnike prema kvalifikacijama i dostignućima, koji liječe i podučavaju djecu jer to vole i rade s ljubavlju.

NV: Šta je PISA i zašto se počelo govoriti o ovom programu?

Programme for International Student Assessment / Program za međunarodnu procjenu studenata (PISA) postoji od 2000. godine. Broj država koje učestvuju u njemu stalno raste, sve zemlje regiona, osim Bosne i Hercegovine, sudjeluju u PISA-testu ove godine. Radi se o standardiziranom testu iz oblasti matematike, jezika i prirodnih nauka pomoću kojeg bi se procijenili nivoi znanja osnovnoškolaca i srednjoškolaca, test je isti u cijelom svijetu. Potrebno je standardizirati škole u Sarajevu, Ljubuškom, Šehovićima, širom BiH. Novo testiranje održat će se 2018. godine, a krajnji rok za predaju zahjeva je juni 2015. godine. Tako ćemo doći u situaciju da možemo evaluirati nivo edukacije i nakon toga popravljati slabe karike. Akademija podržava ovaj program. Ismar Volić, profesor matematike na Wellesley Collegeu, član je Akademije i javio mi se s tim prijedlogom. Prihvatili smo to u program Akademije pa smo poslali pismo i zakazali sastanke s nadležnim ministarstvima. Ovo je jedan od neophodnih koraka da bi se obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini podigao do standarda razvijenih zemalja Evrope i šire. Naša je inicijativa, nadamo se dobrim rezultatima.

Esad Boškailo rođen je 1959. godine u Počitelju. Medicinski fakultet u Sarajevu je završio 1984. godine, nakon čega je radio kao ljekar opće prakse. Tokom agresije je liječio civile i vojnike u logorima. Ne svojom voljom, odlazi u Ameriku, u Čikago gdje se konačno sastaje sa suprugom i dvojicom sinova. Ubrzo uspijeva nostrificirati diplomu, ali i specijalizirati u oblasti psihijatrije u Phoenixu. Docent je na Univerzitetu Arizona i zamjenik direktora za specijalizaciju iz psihijatrije, te aktuelni predsjednik BHAAAS-a

Novovrijeme.ba, piše: Ajla Žujo-Demirović

1167 Posjeta 1 Posjeta danas