EDINA OSMIĆ: POPA

motikaKoliko je star

kol*ko naboran!

Pri svakom zamahu

kapi znoja frcaju

a kopa punom snagom

ne ispuštajući glas

kopa sam i šutljiv

ne tražeći spasa.

Silan je on čovjek,kažu

Il* su silne godine

što kopajuć* protječu mu.

I dok malena kaže gazdi:

„Ali tata,ja bih da je

poznat,skup“

za ostalo osim zemlje

on je apsolutno gluh.

A u zemlju

svaki ubod pušta zvuk

Popa sluša apsolutno gluh.

Noći lete,sviću dani

ne ispušta on ni glasa.

Baca Popa izniklu travu

baca zemlju

blagu suhu

i ne dižući svoju tešku

ostarjelu glavu.

I ne misli niti žali

taj se put mora prevaliti

nit* se smije niti plače

dobio je pos*o

ali šuti,samo kopa

motikom grcajući radost.

Kopa Popa susprežući dah

daje sve što ima:malo snage

ali daje svima.

Zrak na prima često

jer si ne može priuštit*

a novaca nema

da ga može kupit*.

Jadna je grimasa

rođena da kopa

živi život

neumorna roba.

Zna još samo

da ga voli zemlja

ona će ga blago primit*

samo crvi zemlje će ga smirit*.

Izvor:Nošeno vjetrom(MO 2000.)

motika2

Izbor:Kemal Mahić

1023 Posjeta 2 Posjeta danas