Neke konzumacije se često isprepliću sa međuobrocima i obrocima,ali se ipak mogu posmatrati i kao posebni obroci i zakuske.
To je u prvom redu akšamluk,koji predstavlja uobičajenu večernju sjedeljku i razgovor uz pijuckanje šljivovice i konzumiranje raznih mezetluka,a koje je uobičajeno kod svih naroda,BiH,naročito kod Bošnjaka.Akšamluk počinje obično u sumrak(oko akšama),te otuda i ovaj naziv,a traje dosta dugo,pa ponekad i do zore.Na akšamluku se polahko i pomalo jede i pijucka,tiho pjevuši,razgovara i prepričavaju šale i doskočice.
Stari bosanski pjesnik,Sarajlija,Muhamed Nerkesi,inače profesor,(1592-1632.g.) mnoge svoje pjesme posvećuje uživanju,veselju i piću,te u jednoj pjesmi kaže da treba piti,al* nikad pjan ne biti.Dakle,na akšamlucima se stalno pije,pomalo i sa pauzama,ali se u principu ne smije nikada napiti.
Po nekim indikacijama,pjesmama bosanskih muslimanskih književnika o vinu,mehani,krčmarici u 16. i 17.vijeku,moglo bi se zaključiti da ova sijela sežu i u period srednjovjekovne Bosne.Naime,svojeg „piva“ Bošnjani nisu mogli da se odreknu ni onda kada su primili islam,te nastavljaju,obično tajno,da uživaju u „pivu“ i sjedeljkama,koje kasnije dobivaju naziv „akšamluk“.Oni su izveli i poseban izraz nazdravljanja—„muhabetosum“,što u ovom slučaju znači-neka zabava i razgovor teče dalje.U Jeleču i danas kažu „hajde muhabet“,što bi značilo „hajde živio“.(Delalić Ćamil).
U Sarajevu se nazdravlja tako što onaj koji nazdravlja diže čašu i kaže „ševkuna“,a drugi odgovaraju „muhabetosum“.(Ševkuna je arapsak-turska riječ i označava „nazdravlje!“.Sve do evropeiziranja Bosne(od oko 1830. naovamo) akšamluci su kod bošnjačkog stanovništva bili „poluilegalni“,jer Bošnjaci nisu željeli da javno dođu u sukob sa normativima islama.Po pravilu,alkohol se konzumirao uvijek poluilegalno,čak i kod prosidbi…
Od sredine 19.vijeka akšamluci postaju legalni i često se pretvaraju u čitave zvanične gozbe ili se na akšamluk nadovezuje tzv.zvanična gozba.Tada akšamluk ima funkciju preduvoda u zijafet.Inače,većinom akšamluk fungira samostalno kao neovisan oblik čašćenja.
Meze za akšamluk je različito,od jednostavnih suhomesnatih proizvoda,sireva,turšija(salata),pa do pravih gozbi,ali koje se odvijaju „natenane“-veoma polahko(bez skrleta).Za akšamluk je uobičajena i CREPULJA,održavanje stalno toplog jela,jer se neprekidno konzumira pomalo,a jelo stalno vrijucka na vatri,te je tako svježe sve dok se akšamluči i pijucka.
Kao kisela jela iza dugog akšamlučenja ili poslije gozbe,odnosno rano ujutro konzumiraju se škembe-čorba i pače,samo više zakiseljeni.
Obično se akšamluči u prirodi,na vidikovcima,pored rijeka,potoka,na vrelima,u bostanu(bašči),a tu obično ima i određeni natkriti ili poluotvoreni prostor(londža),naročito u ljetnom periodu,a na čardacima i čardak-kafanama,seir-čardacima,odnosno u drugim atraktivnim zatvorenim prostorima(teferičli-prostorima) u zimskom periodu.Na akšamlucima se i pjeva i svira,naročito sevdalinke,ali sve je tiho i mirno,za razliku od teferiča,gdje je sve bučno.
Izvor:Alija Lakišić-Bosnaski kuhar,SA 1999