Daleko od važnih društvenih događaja sasvim mirno i dostojanstveno u selu Blizanci nadomak Čitluka živi jedan od rijetkih bošnjačkih povratnika u ovom malom hercegovačkom mjestu. Tridesetdvogodišnji Alen Duraković je do kraja pomiren sa onim što mu je sudbina sobom donijela.
Ne snebiva se nad činjenicom da je i ono malo Bošnjaka koji su živjeli prije rata na području općine Čitluk promijenilo adresu stalnog boravka. Svoj usud nosi sasvim mirno, staloženo i razložno. U porodičnoj kući i na porodičnom imanju živi sa tetkom.
Mostar ili Ljubuški
Tokom rata njegova porodica je preselila u Ljubuški gdje je Alen završio srednju trgovačku školu. Nakon smrti njegove majke 2001. godine porodica se vratila u rodni zavičaj. I pored činjenice da je već petnaest godina na birou, Alen ne nalazi povoda i razloga da prigovara bilo kome za bilo šta. Živi sasvim običnim i skromnim životom. Snalazi se sa svakodnevnim izazovima. Uradi sve što može uraditi na zemlji. Fokusiran je na stočarstvo i voćarstvo. Od zarađenog novca uglavnom uspije pokriti one osnovne životne potrebe.
-Nije dovoljno za život. Prekrpimo se nekako. Pošto nemam redovnih primanja moram se snalaziti jer mjesečne račune platim uredno i na vrijeme. Tetka je bolesna, ima problema sa visokim pritiskom. Brinem se o njoj. Brinem se o imanju. Gledam kako mogu nešto postići ili privatno zaraditi da se iskrpe svakodnevne režije i troškovi koje imam – priča nam Alen.
Ponosan je, kaže, što radi ono što je radio i njegov otac.
-To je častan posao. Nije ništa ukradeno. Svaki posao koji je pošten mislim da je častan posao. Mnogo je gore kad se mladi ljudi drogiraju, piju, kradu i provode. Ne mislim da je pošten rad ispod ponosa bilo kome. Ne vidim ništa loše u tome što obrađujem zemlju, što proizvodim hranu i voće za sebe. Zar u tome može biti ima išta sporno – pita se ovaj mladi i staloženi mladić.
Rijetko izlazi u grad, najčešće u Mostar ili Ljubuški. Tek nekoliko puta u mjesecu. Puno je posla kući i na imanju. Kaže kako ima odlične odnose sa komšijama hrvatske nacionalnosti. Sarađuju, posluju i rade skupa, šta kome kad zatreba.
– Pomognu mi ako mi treba na košenju, oranju, prevozu drva ili bilo šta drugo. Nikakvih problema nisam imao ni ja ni moja sestra prije njene udaje – kaže Alen.
Poznaje se sa načelnikom općine Čitluk koji mu, naglasio je Alen, uvijek izađe u susret kad od njega zatraži pomoć.
-Ako nešto može pomoći u okviru svojih ovlasti pomogne mi. Ne mogu nešto tražiti preko reda. S te strane ne mogu ništa negativno reći. Sa svima sam pozitivan, poslujem, radim, dogovaram se. Nikome ne smetam i niko mi ni u čemu ne smeta – naglasio je.
Sasvim dostojanstveno i sa posebnom mjerom zahvalnosti Alen nam priča kako ga uža rodbina često posjećuje, a da su ga ove godine posjetili mostarski muftija Salem ef. Dedović i šef kluba Bošnjaka u kantonalnoj Skupštini Ajman Šoše.
Rodno selo
O planovima za budućnosti Alen kaže da ne razmišlja jer ne želi ostavljati ni tetku ni imanje.
-Ona se tu rodila. Da je ostavim to bi bilo krajnje grubo. S obzirom da ne radim, prostor za razmišljanje o budućnosti mi je ograničen. Sad za sad posvećen sam životu u rodnom selu – pojašnjava Alen.
Kaže da nema neki poseban hobi, jer i nema puno slobodnog vremena. Tek za razonodu traži vesele teme. Voli pogledati dobru utakmicu, pročitati sportske vijesti. Koristi se modernom tehnologijom koliko mu je potrebno za posao i u prijateljskim razgovorima sa rodbinom.
(Hasan Eminović/Faktor.ba)
